Otišao je kralj zelenog stola, kojem su se i Kinezi klanjali

Uputiti sućut ožalošćenoj obitelji stigli su i brojni Šurbini prijatelji iz inozemstva, pa tako i njegov veliki rival i prijatelj Istvan Jonyer.

A čovjek koji je bio svjetski prvak – nakon što je u finalu SP-a 1975. pobijedio Antuna Stipančića – došao je u Zagreb iako ga to nitko nije tražio. Osjetio je potrebu oprostiti se s velikanom i rivalom:

– Bez obzira na to što smo bili vršnjaci, ja sam od Šurbe puno naučio, posebice po pitanju usredotočenosti na treningu i kondicijske pripreme – kazao je Jonyer i drhtavim glasom dodao: – Uskoro ćemo svi mi iz njegova naraštaja igrati u istoj momčadi.

Od sportskih djelatnika iz Srbije govorio je i negdašnji atletičar Dane Korica.

– Došao sam izraziti zahvalnost ne samo najboljem sportašu nego i najboljem čovjeku kojeg sam u životu sreo. Bili smo zajedno godinu dana u vojsci, u sportskoj četi, u kojoj mi je bio nadređeni kao desetar. Stalno je tada pokušavao, mene dugoprugaša, nadmašiti u trčanju – kazao je čovjek koji je bio sedmi na 10.000 metara na OI u Münchenu (1972.).

Od Šurbe se oprostio i njegov veliki prijatelj karataš Vjeko Šafranić:

– Otišao si na dan najvećeg uspjeha hrvatskog sporta. Kao da se jedna svijeća morala ugasiti, da bi nova počela gorjeti.

O Šurbinoj kompetitivnoj prirodi svjedočio je i Zoran Primorac, Šurbin partner na OI 1992.:

– Šurba je u svemu htio biti najbolji, bilo da igramo fliper ili se natječemo tko će više pročitati.

Na Mirogoju, od prijatelja Šurbe, prigodnim govorom oprostio se zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, a opet je govorio i Zoran Primorac. No nama su nekako najupečatljivije ostale misli Veselka Tenžere koje nam je prenio moderator komemoracije Božo Sušec.

A Tenžera je u svom današnjem tekstu naslovljenom s “Kralj zelenog stola” napisao da u Šurbekovoj igri nema vica i šarma, ali ima mnogo rada i znoja.

“On je teški radnik, gotovo teniski buldožer, često gola sila koja lomi protivnike... On je čovjek čiji fanatizam u treningu i igri kraljevi tog sporta Kinezi uzimlju za uzor...”