Otišao je nježni bradati gorostas: Pepsi, volimo te

Tužan je bio dan za hrvatsku košarkašku zajednicu ovaj četvrtak, dan oproštaja od jednog i jedinstvenog Boška Pepsija Božića. Dan u kojem nismo mogli ne biti tužni i ne osjećati prazninu koju ćemo popunjavati pričama i anegdotama o tom neponovljivom košarkaškom treneru.

Nažalost, kako više nema KK Zagreba, kluba koji je stvorio, jer se i on u istoj godini ugasio, komemoraciju za Boška Božića organizirala je Udruga hrvatskih košarkaških trenera koju je Pepsi predvodio 15 godina.

U njeno ime tužnome skupu obratili su se aktualni predsjednik Saša Repalust te dugogodišnja tajnica Tihana Malović koja je svom dugogodišnjem šefu poslala i osobnu, vrlo emotivnu, poruku:

– Održat ću obećanje koje sam ti dala prigodom našeg posljednjeg susreta prožetog tišinom jer kao da smo znali da to jest naš posljednji susret. Obećala sam ti tada da danas neću plakati i svoje obećanje ću održati. Zbogom najdraži šefe, zbogom brate moj.

Podsjetila nas je gospođa Malović kako se Pepsi svojedobno kandidirao za gradonačelnika Zagreba i kako je svoje pristaše odveo u Saloon. Nije tada uspio u naumu, no zato se s njim došao oprostiti aktualni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić:

– Meni su napisali neki govor, no kada se opraštaš od nekoga s kim si prijateljevao onda govoriš iz srca.... Pepsi je imao jednu karakteristiku koju bih ja htio imati, a nemam je dovoljno. Naime, on je uspješno sačuvao dijete u sebi. Bio je nježan gorostas koji je u sebi sačuvao svu dječju zaigranost.

Od trenerske legende, u odsustvu predsjednika Stojka Vrankovića (on je u SAD-u), uime Hrvatskog košarkaškog saveza oprostio se dopredsjednik Nikola Rukavina:

– Likom i osmjehom Pepsi je bio zaštitni znak hrvatske košarke. Ovome ozbiljnom skupu on bi se smijao. Odmahnuo bi rukom, zapalio cigaretu i započeo neku košarkašku priču jer on se svoj cijeli radni vijek nije udaljio od košarke. Među nama sada prevladavaju tuga i praznina koju će popuniti priče o Pepsiju koje će zacijelo izrasti do razine legendi.

Poput gospođe Malović, vrlo osobni i emotivni bili su i Pepsijevi dugogodišnji prijatelji – njegov bivši igrač, inženjer prometa Mirko Zelić te dugogodišnji liječnik KK Zagreba prof. dr. sc. Miroslav Smerdelj koji je kazao:

– Pepsi je imao dvije velike ljubavi. Svoju obitelj i Košarkaški klub Zagreb koji je od kvartovskog kluba iz najnižeg mogućeg razreda stvorio klub koji će pobijediti Barcelonu u Blaugrani ili pak veliki Milano.

Ortoped Smerdelj ispričao je nekoliko crtica iz njihova suživota, pa tako i ovu:

– U moje studentsko vrijeme, moja današnja supruga živjela je u Sigetu za koji ja tih ranih 70-tih nisam ni znao gdje je. Kada sam pak počeo dolaziti u Siget, lokalni šerif, a to je bio Pepsi, ispitao je tko sam i što radim. Kada sam kazao da studiram medicinu, odmah me proglasio za liječnika pa je tadašnji petoligaš bio valjda jedini klub u bivšoj SFRJ koji je imao liječnika. Ono u čemu je bio uspješan jest da pronađe odgovarajuće igrače ne samo po talentu nego i po ljudskim osobinama i znao je na koga od njih treba podviknuti, a kome ići niz dlaku.

Kako je Pepsi novačio igrače za svoj klub, ispričao je i 62-godišnji Zadranin Mirko Zelić:

– Pod pritiskom roditelja ja sam morao odbiti nastupati za Zadar da bih studirao u Zagrebu, a možete misliti što je te 1975. značilo igrati za Zadar. No kako nisam mogao bez košarke, odlazio sam na haklove na Savu, kamo je i Pepsi znao doći napraviti trening sa svojim Sigetom. Kad su mu rekli da među studentima ima jedan visoki "mulac" koji dobro hakla, on je sa svojim legendarnim Fiatom 1300 došao pred moj studentski dom u Šarengradskoj i počeo trubiti, na užas svih stanara. Kada smo svi izašli na prozore, on je pitao "tko tu ima dva metra". Ja sam se javio i tako sam postao igrač Sigeta. Zamislite vi kakav je to majstor bio. Ja odbio Zadar, a on me motivirao da igram za nižerazredni klub.

Zelića i Božića vezalo je čvrsto prijateljstvo jer upravo je Zelić bio vođa neposluha u vrijeme kada je Pepsi bio na odsluženju vojnog roka i kada su izvjesni "drugovi" tražili da ga se smijeni jer je on baraba i huligan.

– Pepsi nije bio niti "B" od barabe, već prijatelj i zaštitnik, puno više otac od trenera – kazao je Zelić i prepričao anegdotu koja najbolje oslikava Pepsijev šarm:

– Krajem 90-ih u Zadru se igrao završni turnir Kupa Hrvatske, a polufinalni parovi bili su Zadar – Split i Cibona – Zagreb. Tražeći naklonost domaće publike u tom zagrebačkom polufinalu, cibosi su bacili 30-tak svojih majica u publiku koje su isti čas bile bačene natrag na parket. Zagreb je dobio Cibonu pa je uslijedio Pepsijev finale sa Zagrebom. Razgovarali smo uoči te utakmice i kazao mi je: "Znam da će mi svašta vikati, no sve mogu podnijeti osim da mi viču 'Pepsi pederu'." Kada su zagrebaši istrčali na teren u prepunim Jazinama, dočekale su ih salve zvižduka. Kada je pak Pepsi krenuo prema sredini istočne tribine, gdje su bili najžešći navijači, nikome nije bilo jasno što slijedi, a on je od najbližeg dječaka uzeo šal od Tornada pa je cijela dvorana počela skandirati "Pepsi, Pepsi". Ja, kao Zadranin, u tom sam trenutku bio iznimno ponosan na svog bivšeg trenera. Nažalost, nema više ni našeg kluba ni Pepsija, no uza sva ta sjećanja meni će biti lakše živjeti bez njega. Pepsi, volim te.