Uz nazočnost brojnih košarkaša svih naraštaja, i počasne straže njegovih bivših igrača, na svoje posljednje mirogojsko počivalište otišao je Boško Pepsi Božić, osebujan košarkaški bonvivan.
U trenucima koji su najtužniji za trojicu njegovih sinova (Sinišu, Hrvoja i Josipa), pokušali smo se prisjetiti veselog Pepsija. A ostat će zasigurno upamćen, uvjeren je jedan od njegovih košarkaških sinova Josip Sesar:
- Čak i ako si se s njim susreo samo jednom, uvijek ostaneš pod dojmom. Bio je frajerski tip trenera, s jakim gardom. Uvijek je imao svoje mišljenje i spremno bi ga izrekao pa makar to i njega stajalo. Volio je biti u centru pozornosti, zabavljati ljude. Bio je šoumen... No ljudi umiru tek kada ih svi zaborave, a on je čovjek koji ostaje urezan u pamćenju.
Izlazio van s igračima
A Pepsi još dugo neće biti zaboravljen. Ne zato što je bio savršen. Daleko od toga. Već zato što je bio uistinu poseban. Svojevrsni košarkaški Del Boy iz “Mućki”. No bio je možda i posljednji trenerski romantik, onaj koji je izlazio sa svojim igračima, koji ih je učio frajerskim forama.
- Znao je stati ispred igrača čelom o čelo i kvrcnuti ga da bi mu poručio “možeš biti mangup, ali ne veći od mene”. Pamtit ću kada je rekao: “Ako nemaš 110 kilograma, ne možeš biti trener, a sa 110 se sa svakim od svojih igrača možeš potući”, prisjetio se Damir Milačić, razigravač koji je s Pepsijem proveo punih 10 godina pa dodao:
- Znao je ozbiljne stvari objasniti na luckast način. Kada bi netko solirao i igrao jedan na pet on bi mu rekao: “Pa ne možeš na bunker s pištoljem, moraš koristiti i suborce”. Njemu je bilo jako bitno da imaš košarkaški IQ, da možeš pročitati situaciju.
Dvije godine manje Pepsijev igrač bio je Boris Gnjidić koji nam je pak otkrio sljedeće:
- Pepsi je imao poseban šmek za prepoznavanje igrača i suradnika. U lokalnim španerima bio je u stanju prepoznati nešto što drugi nisu vidjeli, a znao je osjetiti i kvalitetnog suradnika pa su mu pomoćni treneri bili Dimitris Itoudis, Jasko Repeša, prof. dr. Igor Jukić... Osim toga, na svoj način bio je i trenerska avangarda pa smo mi još 90-tih u klubu vježbali jogu.
No bio je Pepsi i igračima prijatelj pa Gnjidić ističe:
- Kada bismo se subotom vratili busom s nekog gostovanja, on bi s nama otišao u disko klub, Saloon ili Sokol. U tome je bio predvodnik, ali i u kartanju. Tada nije bio video igrica ni pametnih telefona pa smo kartali, a oni igrači koji su s njime kartali mogli su ostati dulje budni od ostalih.
Budući da je u jednom trenutku birao između ulice i košarke (“košarka me izvela na pravi put”), bio je “street smart”, životno snalažljiv. A jednu takvu priču ispričao nam je prof. dr. sc. Miroslav Smerdelj, dugogodišnji liječnik KK Zagreb, koji je prijateljevao s Pepsijem više od 40 godina.
- Jednom smo na Rogli bili na pripremama s KK Zadar čiji je kondicijski trener marljivo bilježio rezultate naših atletskih mjerenja. Kada je Pepsi skužio što se tu događa, sutradan je skratio sve trkačke distance za 10 metara pa se Zadrov “špijun” nije mogao načuditi toliko boljim rezultatima samo 24 sata kasnije.
A kako je pak Smerdelj postao liječnik preteče KK Zagreba (tadašnjeg KK Sigeta), ispričao je sam:
- Moja današnja supruga stanovala je u Sigetu i čim je Pepsi saznao da se neki student medicine muva po kvartu rekao je da ću ja biti klupski liječnik. Lokalni šerif mi je tada kazao “pristani, ako nećeš da bi bušimo gume”. Jednom je protiv nekih Slovenaca skočio s naše klupe i presjekao kontru suparnika. Košarka je bila važna, a još važnija je bila dobra zafrkancija, atmosfera u momčadi.
Mama je kuhala za momčad
I mnogo puta kasnije, Pepsi će se postaviti mangupski, no činio je sve za prosperitet kluba koji je osnovao pa je tako znao cijelu momčad dovesti kući na kolače njegove mame Marije koja je dečkima prala i dresove.
- Jednog je svog igrača kući doveo kao podstanara koji je kod gospođe Marije živio cijele dvije godine, besplatno, a kada bi bio u potrazi za talentima, znao je otići na Savu gdje se jako dobro haklalo.
U lokalnim španerima znao je vidjeti ono što drugi nisu pa je tako u Zagreb doveo Gnjidića, Krunića i Zadravca koji se pak prisjetio svojih komunikacijskih poteškoća:
- Pepsi je jako brzo pričao i pritom gutao riječi pa ga je svima nama ispočetka bilo teško razumjeti. Mene je jednom pitao zašto ja za vrijeme minute odmora gledam ženske u publici, a ja sam zapravo samo zurio u publiku jer njega ništa nisam razumio.
Dugogodišnji suradnik Andrej Tesla pričao nam je o tome kako je Pepsi uveo mali nogomet kao ‘sastavni dio’ treninga košarkaša. Na utakmici se pak znalo dogoditi da pozove minutu odmora i ne kaže niti riječi. Kad bi ga netko od igrača pitao zašto šuti, rekao bi “odmaram se od vaše igre”. U Zadru je, u prepunim Jazinama stavio Tornadov šal oko vrata pa su mu krcate Jazine skandirale “Pepsi, Pepsi...”
Eto, sve je to bio Pepsi. Košarkaški romantik i karizmatik. Tvrdokoran frajer tople duše. Nježni bradati gorostas.
Nezaboravan lik. Šarmer i šmeker koji će nedostajati.