Izbornik hrvatske vaterpolo reprezentacije Ivica Tucak će barakude predvoditi i na Olimpijskim igrama u Parizu. Hrvatski se vaterpolisti tamo nadaju svojoj kolekciji pridružiti još jednu medalju, a Tuckove zamisli bit će od ključne važnosti u tim nastojanjima. Nakon bogate igračke karijere, počeo je raditi kao trener. Tri je godine bio pomoćnih Ratka Rudića, a zatim je sam preuzeo klupu hrvatske reprezentacije. Međutim, njegov je put bio pun prepreka. Od Domovinskog rata u kojem je sudjelovao kao dobrovoljac, do tragične smrti njegove kćeri.
Moguće da ću sada biti subjektivan, ali svi oko mene, rodbina, prijatelji, igrači i poznanici, znaju da sam ja dijete šibenske ulice, iako to možda malo grubo zvuči. Ali neizbrisivo je to što sam kao kao klinac od 15 godina počeo izlaziti i družiti se s nekim poznatim šibenskim fakinima poput Fabe, Dubre, Tea, Mile… Oni su i danas moji prijatelji, iako je razlika u godinama između nas ogromna. U njima sam vidio uzore, vidio sam mangupe koji su me u jednom dijelu mog života vodili i na to sam ponosan. Šibenik me izgradio da budem čvrst, da ne trpim nepravdu, po šibenski, onako grubo, ali ljudski iskreno", rekao je Tucak za Večernji list u emisiji Životne priče o svome rodnom gradu.
Tucak dolazi iz skromne obitelji. Sam je rekao kako za njega i sestru nikad nije vladalo obilje, ali i da su bili sretni. Njegov je otac bio vatrogasac u tvornici, a majka je bila domaćica. "Imao sam najdivnije djetinjstvo na svijetu. Trenirao sam svakodnevno, tukao se na ulici, a onda bi me otac još remenom istukao kada bih se vratio kući. Strašno sam ponosan na taj dio svog života koji me izgradio. Po cijele dane bili smo na ulici, igrali smo graničara ili košarku, bio je tu i moj Miro Jurić, košarkaš Šibenke, uživali smo u svakom trenutku na ulici, izletjeli bismo iz kuće čim bismo napisali domaći rad. Na treninge u Solaris hodao sam pješke, to je nekih pet-šest kilometara, i to je bilo najnormalnije u to vrijeme, a danas je nezamislivo. Nismo imali automobil i ja sam pješačio, na temperaturi od 40 stupnjeva dva put dnevno do bazena u Crnici, nije mi bilo teško", ispričao je Tucak pa se prisjetio kako bi ga otac čekao kraj bazena sa sendvičem od mortadele i narom.
GALERIJA Zagrljaji, Tucak u bazenu,...ovako su barakude proslavile zlato!
Zanimljivo je da je proplivao kasnije od svih svojih vršnjaka i da se bojao mora. Proplivao je kada mu je bilo šest godina, a s osam i pol počeo je igrati vaterpolo. "Kriv je moj prijatelj Pero Šarić, jedan od najvećih talenata tog doba, najbolja lijeva ruka. Htio sam biti kao on. Nevjerojatno sam brzo napredovao, već s 12 godina igrao sam na turniru Bratstvo i jedinstvo za hrvatsku reprezentaciju, s 15 sam priključen prvoj ekipi Solarisa, bio sam dvostruki europski prvak s mladom reprezentacijom, onda i svjetski prvak, sve se odvilo jako brzo, iako sam u dobi od 17 godina upoznao i drugu stranu života, izlaske, cigarete, bilo je tu gluposti. No uvijek sam bio predan vaterpolu i uvijek sam ga neopisivo volio. Trening je bio svetinja, nikada u životu nisam propustio trening, ja ne znam što to znači. Posebno se sjećam predivne ekipe mog Solarisa iz 1993. godine, bili smo strašna klapa: Toni Šupe, Denis Šupe, pokojni Renato Vrbičić, pa mlađi igrači poput Komadine…. Borili smo se za prvaka Hrvatske s puno manjim budžetom od Mladosti, na bazenu koji prima 600 ljudi natiskalo bi se uz bazen i po tisuću i pol gledatelja. Lolo Knežević bio je predsjednik, imali smo osigurane i premije za pobjedu, ali nitko od igrača nije ih uzimao, već bismo sve potrošili u druženju sa ženama i curama, u restoranu Uzorita kod našeg Tonija. Po tri-četiri tisuće maraka potrošili bismo u cijelu noć", kazao nam je izbornik.
U jednom je periodu svoga života igrao za Crvenu zvezdu. Kada je izbio Domovinski rat prijavio se u hrvatsku vojsku i postao branitelj. "Bilo je izuzetno teško, grozno vrijeme. Prijavio sam se dragovoljno s legendarnim Cukijem i ostao do 11. mjeseca. Potom sam otišao u Švicarsku i nastavio karijeru, jednostavno sam shvatio da je vaterpolo moj život i da od njega moram živjeti. Ludo sam obožavao taj sport, bio je moj cijeli život. Ali zbog rata se sve preokrenulo u sekundi, propali su mi veliki transferi i završio sam u Švicarskoj, zemlji u kojoj vaterpolo praktički ne postoji. Izdržao sam dvije godine, ne znam kako, prošao sam opet kroz pakao, trenirao sam sâm. Nisu me mogli plaćati, morao sam nešto sa strane raditi. Nisam imao izbora i ‘93. vratio sam se u svoj Solaris, tako je krenula ova priča koju smo spominjali. Žena me pitala jesam li normalan i zašto se vraćamo opet u rat, a ja sam joj rekao: 'Da, idemo kući, idemo u rat, idemo u Solaris.' Rat još traje, sviraju sirene, ali mi igramo, unatoč bombama. Putujemo autobusom do Zagreba po devet, deset sati. Nije bilo tog novca za koji bih ostao u Švicarskoj", rekao je Tucak pa odgovorio kako danas vidi Hrvatsku:
"Imamo najljepšu zemlju na svijetu, onaj tko mi ne vjeruje, neka otiđe i proba živjeti vani. Nije to lagan put, znaju oni koji ga prolaze. Moramo biti manje kritični prema svojoj zemlji iako je politika ta koja je sukreator našeg života, a događaju joj se stvari koje su nenormalne. Ja ne mogu biti ravnatelj knjižnice ili predsjednik uprave vodovoda jer ne znam ništa o tome. I to me bode, nekompetentni ljudi na pozicijama na kojima ne znaju raditi. Pitam se tko su ljudi koji se danas uopće žele baviti politikom i zašto."
Međutim, došao je još teži trenutak u njegovom životu. Bilo je to kada je tragično izgubio kćer Tenu. "To znaju samo oni koji su to doživjeli. Ne postoji ništa što se može mjeriti s tim. Ostao sam bez oca i majke, ali to je nešto prirodno. Ubilo me kad su umrli, ali opet je prirodno. No kada ti netko oduzme dijete na jedan tragičan način, kad se ne stigneš pripremiti, kad nema bolesti ni hvatanja za zadnju slamku spasa, što je također svoja vrsta tragedije… A nama se dogodilo da u jednom momentu imamo kćer, a u drugom momentu nje više nema. Pa kažeš životu: p... ti materina... Ajde ti to prihvati i ostani normalan. Dogodio se nakon te tragedije još niz gadarija s ljudima koji su u tom činu sudjelovali. Ne kažem da je bilo namjerno, ali sudjelovali su, krivi su za ubojstvo, postoje i sudske presude, a onda doživiš da taj čovjek za godinu dana šeta rivom uz svoje dijete. Ali moraš ići dalje, proći pokraj tog mjesta gdje je tvoje dijete stradalo kao da se nikad ništa nije dogodilo. Neka je njihovo dijete živo i zdravo, od srca to želim, ali na ovom svijetu postoje i ljudi koji su u biti čiste zvijeri. Bilo je užasno teško, preispitivali smo se zašto se to dogodilo baš nama. Vaterpolo me spasio, po deset sati dnevno bio sam na bazenu. Upravo zbog toga danas ne mogu vidjeti nepravdu prema djeci, ne daj Bože da vidim neke roditelje kako viču ili tuku dijete, to ne mogu izdržati, ne mogu čuti dječji plač", zaključio je hrvatski izbornik.
Legenda hrvatskog i svjetskog vaterpola