Hrvatska vaterpolska reprezentacija fenomen je u svjetskim okvirima jer je već na devet planetarnih prvenstava u nizu – u polufinalu. No isto tako se može reći da je hrvatski vaterpolo fenomen i u državnim okvirima. Ovakav pothvat nije uspio nijednom drugom sportu, pa ni našim rukometašima, dvostrukim olimpijskim pobjednicima.
Podsjetimo još jednom na taj blistavi niz započet 2005. godine na Svjetskom prvenstvu u Montrealu. Tada je Hrvatska, predvođena Ratkom Rudićem, pomalo nesretno izgubila u borbi za broncu od koje nas je, u srazu s Grcima, dijelilo samo devet sekundi (poslije su igrani i produžeci). No s istim smo izbornikom, dvije godine poslije u Melbourneu, započeli i žetvu medalja. Napokon su se u dalekoj Australiji pozlatili naši napori da vaterpolskom svijetu dokažemo da smo među najboljima.
Trofejni se lanac nakon toga nije prekidao: nastavljen je broncama u Rimu 2009., Šangaju 2011. i Barceloni 2013., potom smo u Kazanju 2015. igrali finale sa Srbijom, ali smo ga izgubili, pa smo se morali zadovoljiti srebrom, ali već 2017. u Budimpešti opet smo bili zlatni, ovaj put s Ivicom Tuckom u ulozi izbornika. No i 2019. u Gwangjuu smo osvojili broncu, a u Budimpešti 2022. borba još traje...
Bravo Barakude!