Stipe Žunić, senzacionalni osvajač brončane medalje u bacanju kugle na Svjetskom prvenstvu u Londonu, otkrio je da je spavao samo pet sati. Dobio je velik broj poruka, poziva. Jasno, najdraži poziv stigao je od roditelja Nade i Zdravka. Dobro su oni sve to podnijeli.
– Prvo što mi je mama rekla bilo je: “Bravo, sine.” Nakon što su pet minuta slavili broncu, ispod balkona počeli su trubiti automobili, upalile su se baklje. Mama je sve to snimila i stavila na Facebook. Čuo sam se i s bratom Tomislavom. On danas nema nikakve veze sa sportom, ali on mi je prvi rekao da moram početi bacati kuglu.
Valjda će biti neki doček
Odmah po dolasku u hotel dočekala ga je ekipa koja s njim trenira u Splitu – Sandra Perković i njezin trener Edis Elkasević. Eh, da je još bila pri ruci gitara. Električna gitara iz Amerike nije mogla doći. Došlo je samo pojačalo.
– Martin je bio zadužen da donese gitaru, ali kako je bio mali avion, nisu mu dali da je ponese. Tako da nije bilo ništa od svirke. Skinuo sam neku aplikaciju na mobitel pa sam odsvirao “Californiju”. Ništa, valjda ću odsvirati na dočeku, ako ga bude, ha-ha – kaže Stipe.
Nevjerojatno je kako je Stipe talentiran za sve čega se uhvati.
– Moram se pohvaliti da i jako dobro plešem salsu – rekao je Žunić.
Ni kuhanje mu nije strano.
– Volim kuhati, ali da ne bude zabune, ne kuham baš svaki dan. Vjerovali ili ne, najbolje mi ide pečenje kolača i torti. Obožavam raditi kolač od banane – istaknuo je.
A znate li napraviti Schwartzwald tortu?
– Naravno da znam.
Po povratku iz Rija na aerodromu Pleso nosio je na ramenima Saru Kolak.
– Uh, tko će mene nositi – pitao se Žunić, a odmah su na nošenje pristali njegovi treneri Marko Mastelić i Martin Marić.
Zanimljivo je da su Marko i Stipe sasvim slučajno počeli surađivati.
– Istina, slučajno smo se sreli na ulici kada sam se vraćao s treninga. Stipe se tada vratio iz Amerike. Znali smo se od prije, otišli na piće i ponudio sam mu svoju pomoć s obzirom na to da sam baš završio Kineziološki fakultet u Splitu. U tom trenutku nisam imao nikakav posao. Počeli smo prvo prijateljski, a onda smo zajedno počeli trenirati. Nakon par mjeseci otišli smo na miting u Slovensku Bistricu gdje je Stipe bacio normu za Igre u Riju. I onda je pala odluka da budem njegov trener – kazao je Marko.
Tko zna, da nije bilo ozljeda, kakav bi Stipe bio kopljaš. To mu je bila prva disciplina nakon što je iz kick-boksa prešao u atletiku.
– Božji put bio je da postanem odličan u bacanju kugle. Nemam drugog objašnjenja. To je tako bili ispisano, tamo negdje na nebu. I dalje volim koplje, to je i dalje moja prva ljubav. I nije me sram priznati da sam krajičkom oka za vrijeme finala gledao ženske kvalifikacije u bacanju koplja.
Znam da neću nikada zaraditi
Kad je odlazio u Ameriku, Stipe je želio studirati na medicinskom fakultetu. Ali ponio je pogrešne papire...
– Želio sam biti radiolog. Naime, nikad nisam bio kapacitet za vrhunskog sportaša. A vrhunski sport i studiranje medicine ne idu baš ruku pod ruku. Pogotovo ne u Americi gdje su predavanja po cijele dane... Upisao sam na kraju sociologiju što mi je bilo najjednostavnije. Medicina je ostala nekako po strani i za sada bih mogao biti samo medicinski tehničar – istaknuo je Stipe.
Sjećam se kad smo zajedno putovali ove zime u Beograd, na Europsko dvoransko prvenstvo, Stipe je u kombiju čitao Bibliju.
– Svi znaju kako mi je vjera važna u životu. Nemam što skrivati. Nikad u životu nisam opsovao. Često odlazim u crkvu – istaknuo je.
Što Stipe radi kad ne trenira, kakav je vaš idealan odmor?
– Kupat ću se. Naravno, past će i pokoji janjac. Ma ne jedan, nego tri-četiri.
Kad će Stipe u društvo onih koji bacaju preko 22 metra?
– Pitanje vremena. I pametnog treninga.
A što je s bacalištem u Zadru?
– Zaraslo je. Imao sam veliku želju po povratku iz Amerike napraviti si jedno bacalište, blizu konobe Kamen. Pokušavao sam stvoriti sebi neke uvjete, ali nije išlo. I zato velika hvala klubu ASK u Splitu koji mi je omogućio da tamo treniram i gdje imam odlične uvjete. Uskoro će se završiti atletski stadion u Zadru pa ću barem imati gdje trenirati kada na nekoliko dana dođem kući – istaknuo je.
Hoće li nakon bronce biti barem bolja financijska situacija?
– Činjenica je da nikad neću biti u idealnoj situaciji što se tiče zarade. Ako nisi zadovoljan malim stvarima, nećeš biti ni velikima. Možda će s ovom medaljom biti nešto lakše, možda privučem neke sponzore, a na kraju krajeva ovom medaljom zaradio sam sportsku mirovinu – rekao je.
Bit će možda i neka nagrada od Saveza?
– Barem da me počaste paprčnjacima (prednje noge janjca, op. a.) – istaknuo je.
Stipe je u vezi s Leom Glasnović.
– O njoj ću samo reći da nije ni u kakvom rodu s Josipom Glasnovićem, olimpijskim pobjednikom iz Rija, roditelji joj nisu zlatari, rodom je iz Požege. Ona je moja najveća podrška.
bravo majstore