Početkom travnja Nikola Karabatić proslavio je četvrti rođendan sina Aleka, zajedno sa suprugom Geraldine i njihovom 1,5-godišnjom kćeri Norom. Izolacijske dane provode u njihovu pariškom stanu.
Trenutačno polunezaposlen, kao i svi njegovi suigrači iz Paris SG-a, zvijezda francuske reprezentacije ima pune ruke posla kao mladi otac:
- Potpuno smo promijenili izgled našeg stana, dječjeg boravka, svega... i prilagodili učenju - govori Nikola. - Znam koliko je škola važna, ne samo za djecu već i za roditelje.
Rukometa trenutačno nema, stao je kao i svi drugi sportovi, no nije to ono što najviše brine vođu trofejnih trikolora.
– Prije ili poslije, ova će zdravstvena kriza proći, ali bojim se da kao društvo nećemo naučiti važne lekcije u svemu tome – kaže Karabatić kojeg i s 36 godina smatraju jednim od najboljih igrača na planetu.
– Naša su društva danas okrenuta kapitalu i liberalnom modelu, a sve smo ostalo zapostavili. U Francuskoj možemo vidjeti jako puno socijalne nejednakosti, prije svega u bolnicama, za koje smo godinama smanjivali davanja. I one se sada bore s krizom bez presedana, s nedovoljnim brojem kreveta, maski, testova... Nadam se da ćemo se trgnuti i da nećemo čekati prekriženih ruku ekološku krizu koja bi mogla biti još ozbiljnija od ove.
Stariji od braće Karabatić (mlađem Luki, suigraču u PSG-u, 32 su godine) naglašava da je koronavirus, poput virusa odgovornih za brojne ranije epidemije, nedvojbeno prenesen na čovjeka sa životinje.
– Poveznica je, po mom mišljenju, jasna, kaže rukometaš. – Zbog pretjeranog iskorištavanja prirode i narušavanja ekosustava, životinje su danas u doticaju s ljudima više nego ikad. A to povećava rizik zaraze. Nadam se da će običnim građanima to otvoriti oči koliko su zdravlje i klima ugroženi – kaže.
Dvostruki olimpijski pobjednik (2008., 2012.), četverostruki prvak svijeta (2009., 2011., 2015., 2017.) i trostruki prvak Europe (2006., 2010., 2014.) te trostruki osvajač Lige prvaka (2003., 2007. i 2015.) razmjerno je pesimističan zbog klimatskog skepticizma u izjavama svjetskih dužnosnika, posebno američkog predsjednika Donalda Trumpa.
Ali za revolucionara u duši, borba se nastavlja. Jednako srčano kao na terenu, Karabatić se poslije karijere namjerava boriti i na polju ekologije. Kao što se u rukometu borio i na temu prenakrcanog kalendara rukometaša.
Da, epidemija je rukomet i druge sportove zaustavila u vrijeme galopirajuće inflacije utakmica i natjecanja općenito.
U subotu, 28. ožujka, u 20.30 sva su svjetla u njegovu stanu bila pogašena. Ne zato da bi lakše zaspao, već zbog tzv. Sata planeta Zemlje, akcije u organizaciji WWF-a, Svjetskog fonda za prirodu, neprofitne organizacije poznate po liku pande u koju je rukometaš sada uključen.
Na Twitteru svojih 242 tisuće pratitelja Karabatić sve češće zasipa ekološkim porukama nego rukometnim potezima, pa je tako nedavno prenio i komentirao izjavu bivšeg ministra okoliša Nicolasa Hulota, a objavio je i šokantni video s jednog portala o opasnostima topljenja permafrosta.
Svijest o potrebi zaštite okoliša razvijao je još u mlađim danima, u vrijeme dok je kao klinac igrao za Montpellier kad je počeo odvajati otpad, a s istom je praksom nastavio u Kielu (2005. – 2009.). No, s rođenjem prvog sina Aleka, 7. travnja 2016., počeo se sve ozbiljnije posvećivati upravo tim temama.
– Ja bih još mogao ostatak života provesti u zdravome okolišu. Ali naša djeca već neće ne učinimo li nešto po tom pitanju. Jer do tada ćemo već uništiti dovoljno velik dio planeta koji će zauzvrat satrati čovječanstvo – upozorava Karabatić.
– Naš način života se mora mijenjati. Sve, način na koji se odijevamo, način kako se hranimo... Sve se mora promijeniti.
Umjesto auta – bicikl i metro
Automobila se riješio, što mu zapravo olakšava život u Parizu jer se kreće metroom ili električnim biciklom. Umjesto plastičnih boca počeo je korisititi metalne.
A u svom je stanu ugradio sustav električne energije iz obnovljivih izvora, u suradnji s dobavljačem, jednim od svojih sponzora. Možda bi se sponzorstvo distributera električne energije moglo činiti kontradiktornim, ali Karabatić je pokazao senzibilnost prema posvećenosti firme da smanji utjecaj štetnih energenata.
Kaže da nije spreman uključiti se u politiku.
– Borba za zdraviji okoliš, za budućnost naše vrste, ne bi trebala biti političko pitanje. Ali postala je – priznaje Karabatić.
Njega je ta borba potakla da se počne boriti na različitim poljima.
Prošlog studenog Karabatić se priključio pokretu “Spremni smo” prihvativši izazov koji je predložila skupina umjetnika kako bi se poručilo svjetskim liderima “da smo spremni mijenjati svoje prehrambene navike u svrhu smanjenja ugljikova otiska...” Akcija koju je prihvatio podrazumijevala je da mjesec dana provede ne jedući meso.
– Cilj je bio pokazati da je mit kako vrhunski sportaš, da bi bio uspješan, mora konzumirati meso – kaže sportski div (196 cm, 104 kg) koji ga i inače jede samo jednom tjedno. – Intenzivno je stočarstvo jedan od glavnih izvora stakleničkih plinova odgovornih za uništavanje šuma – poručio je Karabatić.
Da bi se nešto promijenilo treba se neko globalno zlo dogoditi. Eto, sada imamo korona virus koji je globalno zavladao, ali dali će on promijeniti svijest ljudsku i čovjek će krenuti novim putem u to sumljam i ako si to jako želim. Zašto sumljam. Ovo su dvije, po mome mišljenju, jako dobre usporedbe rečene od vrlo pametnih ljudi. Od 1000 ljudi samo jedan je pametan ostalih 999 je hrpa histerične i glupe mase sa kojom se manipulira kako se želi. To se vidi po izborima. Drugi problem je uređenje društva. Današnja društva imaju tri grupe. Bogati, srednji stalež i siromašni. E sada, bogati neće nikada željeti da se nešto promjeni i ...ostaje sve po starom. Srednji stalež je neodlučan, jer, kako kažu, pa nama je još uvijek nekako dobro i ne želimo da dođu promjene i ...ostaje sve po starom. Siromašni bi htjeli promjene, ali nemaju svoga lobija koji bi njih podržao i ...ostaje opet sve po starom. Do promjena može doći samo kada će srednji stalež toliko osiromašiti da će njegove potrebe prevagnuti političku situaciju i tada može doći do revolucije i novog poretka. A tu se opet postavlja pitanje kome će vojska dati svoje simpatije. Ona potiće od naroda, ali dali će vojska narod tada i podržati? Možda, kada u vojsci ne bi bilo onih 999!