Mali Argentinac Diego Maradona, zlatni patuljak, i Marko Mlinarić imaju toliko toga zajedničkog.
– Nećete valjda reći da nas veže samo Svjetsko juniorsko prvenstvo u Japanu! I on i ja bili smo tamo.
Maradona i Mlinka. Ne! Ovo nije vic. Poslušajte, pa recite, molim! Nisu giganti. Naprotiv. Jedan i drugi, na neki način čupavci. I Mlinka i Diego, ljevaci, čak Mali Zeleni više šepa, daleko više, desnom.
Mlinka se brani:
– Ja mogu i desnom, itekako!
I još nešto. Zbijeni, čvrsti, na mišićavim bedrima, eksplozivni, okretni, hitri s iznenadnim promjenama trenutka, poput fantazioznih letećih tanjura.
Čini se da je Diego stabilniji. Jačih živaca. Mlinka je pak sklon protestu. Ispad, gubi kontrolu, padaju žutaci. Ima i crvenih. Na lopti jednako jaki. Mlinka može sve. Slobodnjaci su mu više od pola gola. Doslovce metnuta lopta u rašlje. Na malo kaubojskim nogama, taj hod sa strane i ta rezana lopta.
Igrač malog prostora, junak neočekivanih traženja i još boljih rješenja. Poput Maradone, on ima publiku. Tribinu. U tom okruglom licu, nasmiješenim očima, toliko je toga djetinjastog, iskonskog. (kraj citata)
Ovako je pokojni novinarski poet Zvonimir Magdić Amigo u svojoj knjizi “Legende zagrebačkog nogometa” efektno povukao paralelu između dviju velikih desetki, maestralnih nogometaša koji su, svaki na svoj način, udarili osobit pečat argentinskom i hrvatskom nogometu.
Pa kad već Amigo podsjeća da su Diego i Mlinka 1979. igrali jedan protiv drugoga, kao 19-godišnjaci, kakva su sjećanja našega asa na taj susret u japanskoj Omiyi?
– Izgubili smo s rezultatom 0:1. Escudero je zabio gol iz slobodnog udarca, sjećam se dobro tog gola, kako je Tomici Ivkoviću ispod njega puknuo.
Inače, u toj tekmi igrali smo izvanredno, ali smo prvu izgubili od Poljaka 0:2, što nam je bilo veliko opterećenje. A Maradona? On se prije te utakmice zagrijavao u svom stilu, na centru, žonglirajući do jutra – prisjeća se Mlinka dok razgovaramo sjedeći na klupi u jarunskom dječjem parku.
Kad smo već kod Maradone, je li za vas veći on ili Messi?
– Messi je najbolji igrač, pa dugo, dugo nitko.
Vi niste kao mnogi stariji nogometaši koji često žive s mitovima iz svoga vremena.
– Ne znam po čemu su to igrači od 50-ih do 90-ih bolji od današnjih. Može se reći – u ono vrijeme dominirali su Vukas, Jerković, Šekularac, Puskas, Pele..., ali da su bili bolji od današnjih, a po kojim to kriterijima? Po kojim elementima igre je to Bajdo Vukas bolji od Blaža Sliškovića? – kaže Mlinarić.
Ćiro je nedavno rekao da Olmo nije ni blizu Mlinariću. Mislite li da biste sa svojim znanjem i trkom mogli egzistirati u današnjem nogometu?
– Bih, ja bih. Jer sam uz izvanrednu tehniku imao i pluća, mogao sam puno trčati. Mog najdražeg trenera, profesora Kobešćaka, pitali su isto to pitanje, a on kaže: ''Naravno da bi Mlinka mogao i danas igrati, ali nemre više trčati'' – nasmijao se legendarni plavi 10, danas trener za individualni rad u Dinamovoj školi nogometa.
Ispunjava li vas rad s djecom?
– To mi je najveća radost, jer još uvijek sam u nogometu, a veseli me da mogu svoje znanje i nogometnu vještinu prenositi na mlade.
Jednom ste, 2010. godine, kada ste vodili Dinamo protiv Kopra u gostima kao pomoćnik odsutnoga prvog trenera Zajeca, nakon dramatične utakmice kazali kako nikada ne biste mogli biti trener?
– Točno, to mi je bio strašan stres. Mnogi moji prijatelji koji su gledali tu utakmicu uočili su crvenilo na mojem licu od dizanja tlaka. Čovjek koji unosi emocije, pogotovo u tako stresan posao kao što je nogomet, bolje da se time ne bavi.
Prenaglašene emocije, to je ono što vas prati cijeli život?
– Usađeno je to u mene genetski. Ta moja tvrdoglavost, kojom sam radio sam protiv sebe, poslije je u meni izazivala žal što sam tako postupio. Na terenu mi je falilo drskosti da do kraja završim sve svoje akcije. Eto, u šampionskoj sezoni 1981./1982. ja sam za Dinamo igrao najviše, čak 33 utakmice, a postigao sam samo dva gola. To je vrlo malo – kaže Mlinka i nastavlja:
– Da, bunt je neki bio u meni, mislio sam da je nekakva nepravda u pitanju. A kad se ohladiš... Znate kako kažu: Samo budala ne uči na svojim pogreškama. Nedostajalo mi je mirnoće u igri, ali ja sam ipak uživao da mogu odigrati zadnji pas da netko drugi zabije gol. Ne žalim što sam tada postigao samo dva pogotka, nego žalim što ih, kao broj deset, nisam postigao više.
Po svome talentu, mogli ste igrati i u većim klubovima?
– Da, mogao sam, kao što svaki čovjek za sebe to misli. Mislim da sam kroz cijelu karijeru možda bio na 70 posto. To nije nešto zbog čega sad neću moći spavati. Ali, žao mi je nekakvih detalja. Žao mi je, primjerice, što nismo postali prvaci i 1983., a tada smo bili još jači nego 1982., jer bismo bili upisani u povijest za vijeke vjekova kao prva generacija Dinama koja je dvaput zaredom bila prvak. Utješili smo se Kupom protiv Sarajeva, ali to nije bilo to. Emocionalno smo bili ispražnjeni, akumulatori su se ispraznili i to je bio razlog zašto nismo uspjeli 1983. godine.
Domaći igrači
Jeste li za vrijeme igranja u Francuskoj imali ponudu za prelazak u veći klub?
– Govorilo se o interesu PSG-a, koji tada nije imao ovakvu dimenziju, no u to vrijeme bila su ograničenja na dvojicu stranaca, pa su klubovi bili okrenuti igračima iz nekih drugih zemalja. Da, mogao sam više, kao što su mogli i Zajec i Kranjčar u veće klubove, uz dužno poštovanje Panathinaikosu i Rapidu. Ali, bila su takva vremena; pa najbolji igrač Jugoslavije Džajić završio je u malom francuskom klubu Bastiji.
Kad je 1981. počinjala nova sezona, je li vam bilo i u peti da biste mogli postati prvaci?
– Nas osmorica u Dinamu bili smo domaći igrači, u rezervi ukupno 10-11 domaćih. Svi smo odgajani u Dinamovu duhu, da budemo prvi, i Dinamovo ime tjeralo nas je da težimo prema najboljem. Ćiro je “kemijao” nakon što smo se vratili s turneje u Hong Kongu, Singapuru i Australiji.
Mi smo na jesen 1980. bili 14., a s njim smo završili sezonu na petom mjestu. On je stvorio okosnicu momčadi; stavio je u momčad dvojicu-trojicu koja nikome nisu pala na pamet; na primjer Bračuna – tko bi stavio jednoga centarfora iz pete lige na desnoga beka!
Tu je bio i Zvjezdan Cvetković, pa je iskočio Vlak iako su vratari bili još i Ivković, Marić i Stinčić... Zato je krivo kada netko kaže da je Ćiri bilo lako. Ma nije! On je i te jeseni 1981. stvarao momčad, kada su igrali Boro Cvetković i Arnautović, a nije bilo Hadžića i Kranjčara...
Kada ste postali svjesni da ste najbolji?
– Ja sam uvijek bio svjestan da sam bolji od drugih. Uz nas mlade lavove, Štefa, Zvjezdana, Boru, mene, bili su tu i Zeko i Cico, koji su stasali, pa Pero Bručić. Bila je to izvanredna sprega mladosti i iskustva.
Ali, trebao je to netko zakotrljati?
– Ćiro je dosta toga napravio i na psihološkom planu, ulio nam je samopouzdanje i vjeru.
Kako ste ga vi doživjeli kada se pojavio u Dinamu?
– Ćiro je bio autoritet, žonglirao je između ljubavi i straha. Bio je to odnos oca prema sinovima. Mi smo svi to poštovali.
Kada ste provalili njegove štosove?
– Ma, provalili smo ih odmah. Kad je on rekao ''Zi-pa, đa-le!'', mi smo se smijali. On je bio frajer, pravi bosanski frajer koji je prošao sve u životu i nisi mu mogao prodavati fore. Nametnuo se svojim znanjem, stručnošću, a bio je i financijski neovisan, što je vrlo važno.
Utakmica u Skoplju, kada ste slavili s 3:0 nad Vardarom, bila je ključna za zalet prema naslovu? A tamo je bilo svega...
– Tada je proradio naš inat, a bilo je tamo vrlo ružnih scena. U tunelu, pa za vrijeme utakmice, vrijeđala nas je i publika i domaći igrači: ''Zagrepčani, nećete biti prvaci! Zvezda će biti!’' Mi smo na terenu reagirali izvanredno, pokazali smo znanje, hrabrost, ali i gospoštinu.
Na kraju su nam čestitali, prije svih Vasil Ringov, koji nije igrao u toj utakmici, ali je smirivao situaciju i prigovarao svojim igračima zbog ponašanja. Prednjačio je njihov najgrublji igrač Zoran Banković, prijeteći u stilu ''Mali, bježi, slomit ću ti nogu'' i slično... Nakon što smo pobijedili u Skoplju, Šamika (Bračun) je u kabini poveo pjesmu '‘Nebo se plavi, bijeli se Zagreb grad’'. Bio je to naš odgovor na njihove provokacije.
Koja vam je bila najdraža utakmica u šampionskom pohodu?
– Najdraža utakmica u toj sezoni ipak mi je bila sa Željezničarom doma, kada smo praktički osigurali naslov. Utakmica s najviše strasti, veselja, jer publika je ušla u teren, rezali su mreže, penjali se po stativama.
To proljeće 1982. godine bilo je razdoblje nevjerojatnog fluida između igrača, trenera i navijača, takvo povjerenje, ljubav, osjećaj da nećemo propustiti ono što su, nažalost, propustile prethodne generacije.
Jednom ste, koju godinu kasnije, Želji u Maksimiru dali i tri komada iz tri jedanaesterca. Sudio je Makedonac Madžoski.
– Oni su htjeli tada otići s terena. Možda neki od tih prekršaja i nije bio za penal, ali znamo kako se onda sudilo i što se radilo. Međutim, ima jedna dobra priča. Nedavno sam pročitao Šurjakov intervju u kojemu on kaže kako bi Hajduk bio prvak Europe da je tada postojao VAR. Slažem se s njim. Tada sam ga nazvao i rekao mu: ''Šuro, u pravu si, točno je sve što si rekao, ali znaš li koliko bi puta Dinamo bio prvak da je bilo VAR-a? Bar pet-šest puta!'’ To je najveća istina.
Imate 17 nastupa za reprezentaciju Jugoslavije, jedan pogodak. Premalo?
– Nisam imao samopouzdanja, vjere u sebe, zbog toga nisam dobro igrao za reprezentaciju. Nisam se mogao opustiti kao u Dinamu. Vraćamo se sad na početak razgovora. Ti imaš igrače koji fulaju dva jedanaesterca na utakmici i ne libe se pucati i treći, a ja jednostavno nisam taj tip. Tu neku svoju nepravdu koju sam nosio trebao sam drukčije ispoljiti. Uz to, kako me nisu baš često pozivali, mislio sam da će mi zamjeriti svaku pogrešku.
Driblao kao nikad
Bili ste 1982. među najboljim igračima lige, a niste išli na SP u Španjolsku.
– Dinamo je u reprezentaciji uvijek bio zapostavljen, od pamtivijeka; od Rude Belina i Lamze pa do Kranjčara. Po čemu je Kranjčar bio lošiji od Pižona Petrovića? Moje nepozivanje na SP 1982. za mene je bila nepravda i bilo mi je jako žao.
A i da su me zvali, pitanje je bih li uopće igrao. Kada sam bio dio Dinamove delegacije na sprovodu našega povjerenika u Beogradu Todorovića, fotoreporter Tempa Volter Jadrešin kazao mi je: ''Da si igrao za Zvezdu, imao bi sto nastupa za reprezentaciju.''
Igrali ste i u famoznoj utakmici protiv Bugara 1983. u Splitu, nakon koje se Jugoslavija plasirala na EP, a vi opet niste bili pozvani na veliko natjecanje.
– I u toj utakmici protiv Bugarske u Splitu igrao sam slabo. A neodlazak na EP u Francusku bio je moja krivnja. Uvijek sam donosio loše odluke, pa sam tako u siječnju 1984. svojevoljno otišao u vojsku. Dinamo je bio protiv toga, Vlatko Marković nije dao, čak su mi napravili i spačku.
Imao sam sređeno da idem u vojsku u Karlovac, a za par dana u vojnom odsjeku rekli su mi da su iz Dinama intervenirali i da mogu birati Strumicu, Đakovicu, Prištinu ili Vis. Samo da bih rekao da neću ići. A ja kažem – Vis. I ostanem bez Europskog prvenstva i Olimpijskih igara u Los Angelesu. Sam sebe sam eliminirao.
U ljeto 1987. po vas je u Zagreb došao tadašnji trener Monaca Arsene Wenger. No, posao ipak nije realiziran.
– Da, pregovori su bili u Inter-Contiju, a vjerojatno su razlozi razilaženja bile financije. No, sad ću ja opet protiv sebe: Wenger tada nije pogriješio što me nije angažirao, jer je uzeo Hoddlea i Hateleya i s njima je osvojio dva naslova prvaka. Pola godine kasnije, prešao sam u Auxerre, jer je Guy Roux grčevito tražio desetku budući da su mu obje desetke, Ferrer i Planc, bile ozlijeđene.
Kakva su sjećanja na legendarnog Guya Rouxa?
– Za mene je on magičar, trener s vizijom. A izgledao je kao naš Štef iz Klanjca. Jednom me vozio u Pariz na saslušanje u nogometni savez jer sam bio dobio crveni karton, i putem me pripremao na to što trebam reći. Bio je odjeven u žutu košulju i zeleni sako, a kad smo došli pred komisiju, stavio je još i crvenu kravatu. Ma sjajan tip, inteligentan, pravi provincijski prefriganac. On se svim silama borio protiv stranih trenera u Francuskoj kad su bili tamo Ivić i Blažević.
Uz vas je u Auxerreu igrao i šest godina mlađi Eric Cantona.
– U Auxerreu su imali viziju i napravili internat za mlade igrače koji su tamo dolazili iz cijele Francuske. Među njima bio je i Cantona, dečko iz Marseillea, zatim Boli, Vahirua, Otokore... Cantona je jedan vrlo pravedan tip koji je tu pravednost nekada malo prežestoko shvaćao. Ali, vrlo socijalan tip, znali smo se družiti. Pa i u njegovu vinskom podrumu, to nije mit.
Jednom smo se vraćali iz Lillea, i nakon što smo oko ponoći sletjeli u Auxerre, Cantona me pozvao k sebi kući. Živio je u jednom slikovitom selu s crkvom i nekoliko kuća, predivno nešto.
Njemu je bilo zanimljivo što je moja bivša supruga bila glumica, a on je umjetnička duša, slikar. Sina je nazvao Rafael po slavnom slikaru. Po karakteru smo Eric i ja slični, reagirali smo na neke situacije preemotivno, prežestoko. Uvijek se sjetim utakmice s Budućnosti 1982. kada sam u zadnjem kolu ratovao sam protiv svih.
U kojemu smislu ratovali?
– Ćiro mi je poslije rekao: Nisam te htio povući iz igre da se ne naslađuju. A ja si mislim – bolje da si me povukao nego da se blamiram. Tada sam i namjerno promašio čistu šansu, s pet metara pucao sam pokraj gola. To je pokojni Hadžija jedini skužio.
Već sam tada bio emocionalno ispražnjen i već su me ta slavlja bila pomalo umarala. Novinar Mitrović mi je tada dao ocjenu devet i kazao: ''Driblao si kao nikad u životu.'' I to je istina, a ja sam protestirao protiv cijelog stadiona na kojemu je bilo 60 tisuća ljudi:
'‘Nećete vi mene zajebavati i zviždati mi’'. To je ta tvrdoglavost, i kada se toga sjetim, mogu samo reći – eh, kakva sam budala bio! Eto, tako sam mislio i da mirni dečko Zidane nikada neće onako reagirati na Materazzijevu provokaciju u finalu Svjetskog prvenstva.
Da, Zidanea ste dobro upoznali u Cannesu, također vam je bio suigrač i vaš učenik.
– Da, Zidane je bio potpuna suprotnost u reakcijama od Cantone. Ali, svi smo mi ljudi od krvi i mesa i bitno je da čovjek ipak prizna svoju pogrešku. Je li me Zizou slušao? Bio je vrlo korektan momak. Ostali smo poslije treninga pucati slobodnjake, a on me pita – kako ti uspijevaš i s lijevom i s desnom? A kako; vježba, trening i talent.
Kakav je vaš odnos s bivšom suprugom Mirjanom Majurec?
– U dobrim smo odnosima. Na žalost, ona je teško bolesna. Danas si čovjek često kaže – da sam bar s 20 godina znao što sada znam. Ali onda bi život bio monoton i ne bi bio onakav kakvim ga priželjkujemo. S Mirjanom imam sina, s kojim i živim, koji se bavi novinarstvom i vjerujem da će biti dobar u tome.
A čovjek je stvoren da pomaže drugome. Mirjana i ja bili smo u braku deset godina i imali smo prekrasnih trenutaka... Kako su se vremena promijenila, danas je rastava braka nešto normalno. Ali za mene nije normalno.
Više ste poslije niste željeli ženiti?
– Ne, ja sam tip muškarca koji se samo jednom u životu zaljubi – zaključio je legendarni Mlinka.
...odlican igrac...kao navijac hajduka iz dinama mi je mlinka bio najdrazi igrac..on,deveric i cerin...iz te generacije...mlinka je iz te generacije najduze igrao za dinamo otisao je iz dinama 1988 godine...koliko se sjecam najbolje partije pruzao je protiv partizana,sarajevskih klubova,olimpije kao da su mu lezali...ili je imo neki skriveni motiv protiv njih...