Potresna priča našeg boksača: Nakon borbe sam se srušio i završio na intenzivnoj njezi

Sve dok se prije nekog vremena nije pojavio kao stručni komentator profesionalnih boksačkih mečeva na RTL-u, bivši boksački profesionalac Mario Preskar (35) živio je daleko od svjetala pozornice. Tek tu i tamo moglo ga se vidjeti na kakvoj većoj borilačkoj priredbi u Zagrebu ili bismo čuli da je viđen na vratima nekog noćnog kluba. No, odnedavno Mario je boksački trener u Kini, gdje radi prilično zanimljiv posao trenera u organizaciji Black Tie Boxing Academy u centru Suzhoua, u 12-milijunskom gradu u susjedstvu Šangaja. Kako je došlo do tog njegova angažmana, ispripovijedao nam je nedavno.

– Moj prijatelj, bivši boksač Goran Martinović i njegov brat Marko 2015. otvorili su tvrtku i počeli organizirati “white collar” boksačke priredbe. Nakon što je prvi event, na kojem su nastupili sudionici iz sedam zemalja, bio rasprodan, odlučili su nastaviti s projektom. S obzirom na to da su prihode od priredbi davali u dobrotvorne svrhe i promociju boksa u Kini, ubrzo su dobili i potporu lokalnih vlasti pa su, u suradnji s kineskim partnerima, otvorili boksačku akademiju, a još dvije takve otvorit će do kraja ove godine – rekao nam je.

Opisao nam je Mario i kako izgledaju priredbe u organizaciji Black Tie Boxing Internationala.     

– To su priredbe na kojima ljudi različitih nacionalnosti i različita spola, od 18 do 55 godina, bez ikakva doticaja s amaterskim ili profesionalnim boksom, nakon tri mjeseca treninga imaju priliku iskusiti ring, biti zvijezde za jednu noć i boriti se protiv sebi ravnih suparnika pred više od 500 članova obitelji, prijatelja i poznanika u pravoj profesionalnoj boksačkoj atmosferi, ali i u kontroliranim uvjetima. Nakon samo četiri godine postojanja, njihov jedinstveni projekt dolazi i u Hrvatsku i okruženje, i to pod imenom UrbanBox čiji bih ja trebao biti ambasador. UrbanBox trebao bi približiti boks velikom broju ljudi i tako bi pridonosio njegovoj popularnosti boksa u regiji – kaže Mario.

Za taj posao pripremao se ne samo tijekom svoje natjecateljske nego i trenerske karijere.

– Hrvatski boksački savez pružio mi je maksimalnu podršku i priliku da razvijam svoju priču u Hrvatskoj. Radeći kao trener juniorske boksačke reprezentacije i Boksačkog kluba Sesvete, promovirajući boks sa Željkom Mavrovićem po osnovnim i srednjim školama u Hrvatskoj, puno sam napredovao i naučio dosta o tom sportu, ali i izoštrio svoje socijalno oko i uho te humanu notu. Kina mi je stoga veliko iskustvo i ogroman izazov na koji sam spreman.

Nije mu bilo lako odlučiti se na odlazak na Daleki istok.

– Obitelj je uz mene bila i u dobru i u zlu, oslonac, oaza mira, pa mi je bilo teško otići, no kamo god krenuo, oni su mi motiv više. Uostalom, ja na taj odlazak ne gledam kao na “zbogom”, a i oni znaju da mi je boks strast i nešto što mi je u krvi, bez čega ne mogu i ne želim. To je opsesija koja me potpuno ispunjava.

Ta opsesija čini ga neumornim pa mu ni radno vrijeme nije problem.

– Moje radno vrijeme ne postoji, ja jednostavno živim za boks. Svakodnevno se budim u 5.30, dvoranu otvaram u 6 i ondje sam praktički po cijele dane. Velika je cirkulacija ljudi, imamo nekoliko stotina članova iz cijelog svijeta, ne samo iz Kine.

Težak put do prvog Kingova poziva

Mario ima puno veće natjecateljsko iskustvo nego trenersko.

– Moja boksačka karijera počela je kada sam imao samo devet godina, u trećem razredu osnovne škole. Na inicijativu svog oca, koji je preminuo prije nešto više od tri i pol godine, počeo sam trenirati boks tri puta tjedno. Nakon nekoliko mjeseci sve više sam se veselio odlascima na treninge, a ozbiljniji susret s boksom imao sam na “Prvim rukavicama” u BK Lokomotiva. Sa samo 12 godina postao sam, prvi put, mlađekadetski prvak Hrvatske i osvojio naslov najmlađeg pobjednika. Već iduće godine sam, uz posebnu liječničku potvrdu, nastupio na juniorskom državnom prvenstvu u Zagrebu i također osvojio prvo mjesto – kaže Preskar.

Etiketu boksačkog supertalenta opravdao je i kao kadet.

– Postao sam kadetski doprvak Europe, što je tada bilo gotovo nevjerojatno sportsko dostignuće s obzirom na to da se tada u Hrvatskoj nije ni približno ulagalo u boks kao danas niti smo imali bilo kakav utjecaj. Svi s kojima sam se borio tada, poput Timurzijeva, Heleniusa i Fajizulina, kasnije su bili ili profesionalni ili amaterski prvaci Europe i svijeta, a Timurzijev čak i višestruki olimpijac.

Mario pak nikad nije postao olimpijac jer se zarana odlučio za profesionalnu karijeru. S nepunih 19 godina.

– Potkraj 2002. otišao sam u SAD i sve je započelo svakodnevnim treninzima u Gleasons’s Gymu u newyorškom Brooklynu gdje sam svaki dan davao maksimum i tražio sparing-partnere kako bih se nametnuo nekome od boksačkih promotora. Prvih mjesec dana bilo je kao u serijalima filma o Rockyju Balboi. Sparirao sam s nekoliko tamnoputih boksača, bilo je i nekoliko Rusa, a najviše sam sparirao s Danielom Judahom, bratom Zaba Judaha, svojedobnim svjetskim prvakom u poluvelter i velter kategoriji. Upravo će njihov otac, pokazat će se, biti ključna spona između mene i Dona Kinga.

No, do tog povezivanja nije došlo tako brzo.

– Nakon mjesec dana vratio sam se u Hrvatsku i nastavio s treninzima, ali sam se ponovo vratio u SAD, s motivom da nastupim i osvojim Golden Glove odnosno Zlatnu rukavicu, najprestižnije natjecanje u Americi koje je i najlakši put do profesionalnog boksa jer ste automatski na meti svih boksačkih skauta. No, kako nisam bio američki državljanin nisam imao pravo nastupa pa je neizvjesnost trajala do samog kraja. Dok sam se pripremao i živio u nadi da ću ipak nastupiti, sparirao sam sa svjetskim zvijezdama kao što su Oleg Maskajev, Wyne Braythwhite i još neki boksači najviše klase. Mogućnost da nastupim je propala i baš kada sam pakirao stvari za povratak u Hrvatsku, zvali su iz ureda Dona Kinga poručivši da bi me voljeli vidjeti na djelu. Imao sam preporuke da sam veliki potencijal i materijal, kako oni kažu, velika bijela nada.

Ugovor s Don Kingom potpisao je sredinom 2003. te u srpnju i debitirao u dvorani lasvegaskog hotela “Orleans”.

– Boksao sam diljem Amerike i Europe na Kingovim priredbama. U pet godina imao sam 15 mečeva, bez poraza. Nakon razlaza s Kingom, bio sam sparing-partner braći Kličko. S njima sam sparirao u njihovim kampovima u Austriji i Španjolskoj, a nakon kvalitetnih izvedbi u sparinzima ponudili su mi da nastupim na njihovim priredbama.

Bez obzira na to koliko život u društvu Dona Kinga i braće Kličko dobro zvučao, nije to bilo bezbrižno razdoblje.

– Nemojte zaboraviti da svaka medalja ima dvije strane i da nije zlato sve što sja. Kada mlad boksač preskoči mnogo životnih i sportskih stuba i dođe u veliko društvo, teško se s time nositi. A kada ste već ondje nemate izbora već se morate boriti i gristi i težiti da budete brži, bolji i jači. Sve to nosi svoju cijenu i dođe na naplatu prije ili kasnije. Živjeti i trenirati pod tim pritiskom nije lako. Nastupati pred prepunim dvoranama, u jednom Madison Square Gardenu ili pak Mandalay Bayu doslovno vam sledi krv u žilama. Zato je bitno da imate adekvatan put, pa čak i sporiji, jer će vam sportska karijera biti dugovječnija. Kada vas svi tapšu po ramenu, govore da ćete biti svjetski prvak, da ćete se obogatiti, imati milijune, nakon nekog vremena izgubite se u vremenu i prostoru i počnete sumnjati u druge i sebe ako ljestvica očekivanja nije preskočena u zadanim okvirima.

Zbog svega toga se, očito, i dogodilo da je Mario završio karijeru vrlo mlad, sa samo 25 godina.

Mozak i tijelo nisu bili u skladu

– Posljednju godinu karijere imao sam ubojit ritam i ozljedu koljena koju sam vukao godinama stišćući zube i ne žaleći se. U osam mjeseci imao sam dva ciklusa spariranja s Vladimirom Kličkom i četiri borbe i očito mozak i tijelo nisu bili u skladu, nije bilo sinkronizacije. Očito se dogodio zamor materijala, zasićenost, a ja kao borac nisam htio priznati da mi se to događa.

Posljednji meč, 19. u profesionalnoj karijeri, imao je 27. lipnja 2009. u ukrajinskom gradu Lavovu.

– Nakon borbe sam se srušio, s time da sam u polusvjesnom stanju boksao dobar dio meča i od posljednjih pet rundi apsolutno se ničega ne sjećam. Proveo sam ostatak dana i cijelu noć na intenzivnoj njezi, nije mi bilo lako, organizam je jednostavno doživio šok. Nakon toga su uslijedili zdravstveni problemi, koje sam dugo liječio.

Borac u njemu “nagovorio” ga je da se pokuša vratiti.

– Kakav bih ja to bio ratnik da nisam pokušao, da nisam dao sve od sebe. Posebne zasluge za to ima moj prijatelj Željko Golub koji mi je svih tih godina, od posljednjeg meča do danas, bezrezervna podrška i oslonac. Osjetio sam da jednostavno to više nije to, da srce i tijelo žele, a da mi je u glavi kočnica. Pa sam zaključio: ako ne mogu biti vrhunski u svom poslu, onda se boksu neću ni vraćati. Nema smisla ugrožavati si zdravlje i staviti mrlju na sve ono što sam napravio.

A napravio je to da je okončao profi-karijeru s 19 nastupa i bez poraza, uz 16 pobjeda i tri neodlučena meča.

– Povukao sam se u miru, bez ikakve pompe, i posvetio trenerskom poslu nakon više godina izbivanja iz boksa. No, mislima sam, emocijama i srcem zauvijek vezan za taj sport koji me izgradio kao osobu. I zahvaljujući njemu, s odmakom od 10 godina, držim da sam bolji čovjek i vredniji član društva.

>>> Pogledajte intevju Filipa Hrgovića za Večernji TV