Završnica Večernjakove ankete u kojoj biramo naše najveće olimpijce u 30 godina hrvatske neovisnosti pravi je trenutak da se podsjetimo neponovljivih uspjeha naše najtrofejnije sportašice svih vremena Janice Kostelić. A na izvrstan način to je učinio publicist i prevoditelj Marijan Boršić (76), prijatelj Ante Kostelića i svojevrsni kroničar sportske povijesti ove iznimne zagrebačke obitelji, a baš je ovih dana iz tiska izašla Janičina sportska biografija koju je on napisao.
– Prvo sam napravio proslov nastojeći sam sebi naznačiti bitne stvari koje ne smijem izostaviti. U pisanju sam se nastojao spustiti s poetskih visina na tlo realnosti, da postignem ravnotežu jednog i drugog. Nastojao sam opisati i svijetle i tamne trenutke te karijere pa su se ispreplitali svjetlost i sjena, kao na Rembrandtovim slikama – kazao nam je autor koji je došao i do jednog zanimljivog podatka kad je riječ o Janičinu zdravlju:
– Gledajući samo ono vrijeme kada nije bila ozlijeđena, to jest kada je bila zdrava, došao sam do spoznaje da njezina seniorska karijera nije trajala više od šest godina, a u to je vrijeme stalo sve što je osvojila pa tako i šest olimpijskih medalja i pet zlatnih medalja sa svjetskih prvenstava. A njezina tadašnja najveća konkurentica, Šveđanka Anja Parson, imala je takvih 15 godina.
Duševna hrana
Marijan Boršić skijanje je počeo pratiti kada ga nije ni bilo na domaćoj televiziji. – Tamo 60-ih godina prošlog stoljeća počeo sam gledati skijanje na austrijskoj televiziji i meni je, puno godina poslije, ovo što se dogodilo s Kostelićima bila duševna hrana. To da i mi imamo skijaše koji se mogu nositi sa svjetskom konkurencijom.
A da ćemo dobiti i sportašicu posebna kova, moglo se naslutiti i po detaljima poput ovoga: – Janica je s 15 godina mogla roniti na dah do dubine od 30 metara. Bila je to moć koja nije zazirala ni od kakvih sportskih izazova nego se na skijaškoj stazi pretvarala u istinsku paradu premoći.
Još je nešto autor Janičine biografije imao potrebu naznačiti: – Janica je imala veliku sreću što je u bitnom dijelu karijere trenirala sa svojim starijim bratom, a mjereći se s njime ona je sebi uvijek postavljala velike ciljeve. Zapravo, Ivica je bio katalizator onoga što ona može, a što ne može.
A kao takva uvijek je bila spremna na samokritiku. – Ona je bila vrlo kritična prema sebi koristeći šaljive opaske. Recimo, znala je reći: "Bila sam na startu kao pokisli golub."
"Janica jedna i jedina" ukoričeno je djelo od 200-tinjak stranica koje je upravo izašlo iz tiska i naći će se na policama knjižara 20 godina nakon što je najveća hrvatska sportska heroina osvojila tri zlatne i jednu srebrnu medalju na Zimskim olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju 2002. godine. A tih je dana nad domovinom sjala zvijezda tada tek 20-godišnje Zagrepčanke.
– Janica se vratila na stazu tek u prosincu, nepuna dva mjeseca prije Igara. Sjećam se da mi je Ante rekao da je tek nakon siječanjskog postolja u Bechstergardenu počeo vjerovati da mogu nešto očekivati na Zimskim olimpijskim igrama na koje su došli puni samopouzdanja. Druga sretna okolnost bila je ta da je Janičina najjača disciplina, alpska kombinacija, bila prva na rasporedu. Osvajanjem tog zlata stekla je dodatno samopouzdanje za pamtljive nastupe i u sljedeće tri discipline. A osim pobjeda u veleslalomu i slalomu, Janica je sa startnim brojem 16 osvojila drugo mjesto u superveleslalomu sa samo pet stotinki zaostatka. Da je ta staza bila nešto duža, možda bismo sad pričali i o četvrtom zlatu na jednim Igrama.
Sve to predodredila je, kao što kaže Boršić, pobjeda u alpskoj kombinaciji na Valentinovo. A tog dana i tatu Antu, tvrdokornog gorštaka, preplavile su suze radosnice pa je kazao:
– U ovakvim je trenucima dopušteno plakati. Jedan je san dosanjan i možemo se probuditi.
Janičina zlatna medalja u kombinaciji bila je prva pojedinačna medalja nekog našeg olimpijca ili olimpijke "made in Croatia" u povijesti samostalne Hrvatske. Dakle, osvojio ju je netko tko je rođen u Hrvatskoj, tko je tu stasao uz hrvatsku trenersku pamet.
– Ona je svojim fantastičnim dosegom, s tri zlata i srebrom, otvorila put i ostalim hrvatskim sportašima u raznoraznim sportovima. Bila je to poruka i za njih: "Mi to možemo, mi smo sposobni."
Kosteliće nije zanimala sportska slava kakvu uživaju mnogi današnji sportaši, što je otac i mentor Ante Kostelić ovako pojasnio:
– Slava kao neko trajno stanje nas ne zanima. Ono što uistinu vrijedi jest trenutak trijumfa. Biti slavodobitnik, i to što češće, to je moje viđenje sportske slave. Izvan natjecateljske arene, slava je dosadno opterećenje, manje ili više puno laži, blefiranja i "štrapaca".
Među jednako svijetle trenutke u toj iznimnoj karijeri smatra se i nastup na Svjetskom prvenstvu u Bormiju 2005. godine. Ondje je Janica "pronašla sveti gral" i na istom natjecanju osvojila nezamislivo – zlato u slalomu i spustu – uz takvu formu logična posljedica bila je i pobjeda u kombinaciji tehničke i brze discipline.
A završnicu sezone 2005. – 2006. Janičin biograf nazvao je ostvarenim savršenstvom.
– U toj je sezoni, a pokazat će se da je to njezina posljednja sezona, Janica prvi put u Svjetskom kupu pobijedila u svih pet disciplina. A najteže je u skijanju spojiti ekstreme, spust i slalom, što je gotovo nezamislivo jer riječ je o posve drukčijim tehnikama skijanja. To vam je kao da ste jednako izvrsni u atletici na 100 i 1500 metara. U toj sezoni najdulje se čekalo na pobjedu u slalomu. Na koncu, u finalu Svjetskog kupa u švedskom Areu, Janica je Parson na njezinu terenu pobijedila i u slalomu i veleslalomu i tako zaokružila rekordnu sezonu.
Taj će bodovni rekord kasnije srušiti Slovenka Tina Maze, ali u slabijoj konkurenciji.
– Te godine Janica je bila ukupna pobjednica Svjetskog kupa u konkurenciji šest pobjednica Svjetskog kupa, prijašnjih ili kasnijih, što će reći da je konkurencija bila iznimno jaka. Osim toga, Janica je bila bolja od svih i u izravnim ogledima s tim curama, a to su Parson, Riesch, Schild, Maze, Hosp i Vonn.
Metodologija treninga
Autor si je dao truda da nam to prikaže i tablično, pa se tako lijepo vide omjeri u odnosu na skijašice iz njezina naraštaja, one koje su bile njezino godište ili godinu mlađe, odnosno starije. S Parson imala je 91:64, što će reći da je u 91 utrci, gledano u svim disciplinama, bila brža od Šveđanke. S Vonn je to bilo 63:19, a s Maze 87:22. Janičin omjer sa Schild bio je 63:17, s Hosp 47:20, a s Riesch 44:8.
Što je to čime se Janica izdvajala u tako jakoj konkurenciji?
– Njezina prednost bila je u tome što je ona na svaka vrata dolazila s 90 – 95 posto moguće brzine, dok bi njezine konkurentice na jedna vrata došle sa 100 posto, a već na sljedećima bile bi na 70 posto pa su njihove vožnje bile isprekidane. I zato bi ona u završnici svake takve utrke, nakon što je sve zamke sigurno prošla, mogla dodati gas.
Tajna je zacijelo bila u metodologiji treninga njezina oca Ante. No kakav je bio Janičin psihološki profil?
– Osim tehnički, Janica je bila izuzetna i psihološki. Prije svake druge vožnje u tehničkim disciplinama, kada su sve suparnice bile krajnje uzbuđene, ona bi se prije starta zafrkavala i tako ih je i plašila. Njoj je bilo svejedno, a one se tresu. Osim toga, Janica je imala fenomenalnu percepciju staze, najbolju predodžbu onoga što je čeka. Ona je bila vladarica situacije. Dakako, u prvim godinama, u brzim disciplinama, morala je biti suzdržana i nije se smjela prepustiti najvećim brzinama. Tako su joj govorili i podsvijest i razum.
A podsvijest joj je 2006. govorila da je vrijeme za završetak karijere i to je učinila sa samo 24 godine.
– Ona se jest povukla prerano s obzirom na godine, ali ne i prerano s obzirom na postignuća. Njezina ostvarenja bila su takva da je mirne duše mogla reći da je postigla sve što je trebala postići.
Janičin oproštaj od vrhunskog sporta zacijelo su ubrzale i njezine ozljede, a imala je 10 operacija. Uz to mučila ju je i bolest štitnjače.
– Na jednom od treninga Janica je kolabirala pa su se svi oko nje strčali te je helikopterom prebačena u bolnicu gdje se ustanovilo da ima ozbiljan problem sa štitnjačom. Tada se postavilo pitanje hoće li se liječiti konzervativno ili operativno. U potrazi za odgovorom konzultirane su dvije velike svjetske sportašice, slovačka plivačica Moravcova i američka atletičarka Gail Deverse. Jedna je bila operirana, a to je bila Moravcova, i uspješno se vratila sportu, dok se Deverse liječila medikamentima i također se vratila sportu. Na koncu su se Kostelići odlučili za operaciju i to razdoblje oporavka bilo je vrijeme velike neizvjesnosti, baš kao i nakon Janičine teške ozljede u St. Moritzu.
A u takvim trenucima biti otac, a ujedno i trener značilo je neizvjesnost na kvadrat. Janica i Ivica bili su očevi projekti u duhu ideje hrvatske neovisnosti.
– Ante je bio vrstan rukometaš i jednom je prilikom bio najbolji igrač izbornog prvomajskog turnira u Sarajevu, no unatoč tome tadašnji izbornik Ivan Snoj nije ga pozvao u reprezentaciju. Tu se da naslutiti nekakva politička pozadina. Nakon toga je u Francuskoj, na Azurnoj obali, bio jedan od promotora rukometa. Ante je bio i vrlo dobar vaterpolist i plivač, ali i član B reprezentacije SFRJ u skijanju. Zato je i odlučio i trenerski se baviti skijanjem. Kao rukometni trener doživljavao je sudačke nepravde pa je odlučio da će se njegova djeca baviti sportom koji je mjerljiv i u kojemu nema nečije samovolje. Zato se odlučio za skijanje, a kada je vidio da je taj sport i njima prirastao srcu, bio je vrlo sretan.
No kako mnogi naši ljudi, čak i oni učeni, sunarodnjacima teško opraštaju uspjeh, tako su se pojavili i kritičari opće prakse koji su si dali za pravo kritizirati i ono što ne razumiju dovoljno, a to je priroda vrhunskog sporta.
– Pojavili su se komentari da je Ante kvazistručnjak, da djecu tjera na nemoguće, da liječi svoje komplekse, a jedna ugledna psihologinja napisala mu je da muči svoju djecu i da je tiranin. Pa zar bi se Janica nakon svih onih ozljeda vraćala da nije voljela skijanje? Zar bi Ivica skijao do 38. godine da nije toliko volio skijanje – pita se Boršić.
Koliko god da joj je otac bio uporište, i trenersko i obiteljsko, Janica nikad nije zaboravljala mamu Maricu i njezin logistički ali i emotivni doprinos svim njihovim uspjesima. Tako je, nakon što je u studenom 1998. u američkom Park Cityju izborila svoje prvo postolje u Svjetskom kupu, novinarki kazala:
– Moram se javiti mami. To je sada najvažnije.
Janica je danas i sama mama, a nikad nećemo zaboraviti opasku njezina oca u trenutku kada je saznao da mu je i kći podarila unuka kojem je dala ime Oskar: – Zamisli kako je to sjajno. Janica je dobila Oskara.
A sportski Oscar dobila je na isteku svoje posljednje sezone, za tri svjetska zlata u godini prije. Janica je 22. svibnja 2006. u Barceloni primila trofej Laureus kao svjetska sportašica godine i upisala se u povijest. No na hrvatskom sportskom nebu njezina će zvijezda još dugo sjati najjačim sjajem, poput zvijezde Danice. Naša zvijezda Janica.
VIDEO Alen Vitasović o alkoholizmu: Nije me sram priznati da sam se liječio