Pitali smo novinarskog doajena i nekadašnjega nogometaša Partizana, Dinama, beogradskog Radničkog i Lokomotive, 82-godišnjega Miroslava Redea: je li Andrej Kramarić (29) najveći napadač kojega je Dinamo stvorio još od Dražana Jerkovića?
Dakle, govorimo o centarforima koji su cijelu nogometnu školu, od pionira do seniora, prošli u Dinamu, što isključuje velikane poput Sinjanina Zambate, Osječanina Cvitanovića, Novogradiščanina Vlaovića, Brazilca Eduarda...
Odmah se vidjelo da je čudo
– Gledajući po tom kriterijima, da, Kramarić je najveći Dinamov napadač nakon Draže, kojega se sjećam iz dječačkih dana kako je maestralno driblao, rolao do besvijesti. On je bio pravi, klasični plavi devet, što je pojam koji je nestao nakon što je sa scene bio sišao Slaven Zambata, jedini igrač Dinama u povijesti koji je zabio hat-trickove Partizanu, Crvenoj zvezdi i Hajduku. Obojica, Jerković i Zambata, bili su moji suigrači – priča Rede i okreće se junaku ove priče.
– Andrej Kramarić također se može svrstati u napadače toga profila, premda je on imao i druge sklonosti, djelujući i po bokovima, igrajući iza napadača, razigravajući. No, ono što je Andreja krasilo još od pionirskih dana jest taj osjećaj za gol, taj nagon i glad za postizanjem pogodaka, što je osobina iskonskoga centarfora.
Povod ove priče novi je Kramarićev hat-trick u Bundesligi, odnosno zapanjujuća činjenica kako je ovaj zagrebački dečko i hrvatski reprezentativac od posljednjih devet Hoffenheimovih pogodaka u službenim utakmicama (dvije u prvenstvu, jedna u kupu) postigao svih devet! Tako je došao do brojke od impresivnih 65 pogodaka u ligi Petice, usto je po broju realiziranih 11-eraca (34) dostigao legendarnoga Šukera, a rekorder u toj kategoriji Krstanović bježi mu za četiri pogotka.
Kramarić je, naravno, najveći plavi 9 kojega je u samostalnoj Hrvatskoj stvorila Dinamova škola. Uz Andreja, taj su kalibar igrača bili i Alen Peternac, najbolji strijelac u povijesti Valladolida, ali sa samo dva nastupa za Hrvatsku, te Tomo Šokota, nekada napadač Porta i Benfice, te dva puta najbolji strijelac Prve HNL.
Nijedan od njih dvojice, međutim, nije dosegnuo Kramarićeve visine po broju pogodaka. Nažalost, Kramarić, ni kriv, ni dužan, u Dinamu se nije imao prilike iskazati. Između 2009. i 2012. skupio je 63 seniorska nastupa i postigao samo 20 pogodaka. I umjesto legende Dinama, postao je legenda – Rijeke.
A sve je počelo još tamo 1997. godine kada je Josip Kramarić doveo šestogodišnjega sina Andreja na probu u Dinamovu otvorenu školu, među 400-tinjak klinaca. Nezahvalan posao odabira najdarovitijih dječaka imali su treneri Fahrija Dautbegović i Stjepan Lamza.
– Tada smo podijelili igralište na četiri plohe i na svakoj je vježbalo pedesetak dječaka. Članarina u otvorenoj školi bila je 400 kuna mjesečno. Naravno da smo tog maloga odmah uočili, da je čudo od igrača, i nakon nekoliko dana rekao sam Lamzi da ga izdvoji i da ga idemo registrirati. Lamza mi je na to kazao: “Ma nemoj odmah, Faćo, neka trenira mjesec dana i neka bar plate članarinu za jedan mjesec.” Ali, mislim da nije do toga došlo, da je Andrej odmah bio registriran – prisjetio se Dautbegović.
Nakon Faće i Lamze, Andrej Kramarić prošao je kroz ruke niza Dinamovih trenera: Vlade Novaka, Davora Blaškovića, Krasnodara Rore, Joze Bandića, Željka Adžića i Dinka Jeličića, a otac Josip naglašava i goleme zasluge trenera za individualni rad Zdenka Kobeščaka i Marka Mlinarića.
Tako je krhki dječak iz Šubićeve, bogomdani talent s enormnim voljnim momentom, entuzijazmom i strašću za treniranjem, pod okriljem Dinamovih stručnjaka i pod stalnim nadzorom oca Josipa, izrastao u jednoga od najvećih nogometaša koji su ikada koračali Maksimirom.
Međutim, kada već pripisujemo toliki kredit i zasluge Dinamovoj školi, s današnje pozicije legitimno je i pitanje – zašto ona nakon Kramarića, dakle posljednjih deset godina, nije odgojila ni jednoga ni približno kvalitetnoga napadača? Naime, Bruno Petković nije njezin proizvod, jer je počeo u Metkoviću, a kalio se i u Hrvatskom dragovoljcu.
– Očito nešto pogrešno rade – kazao nam je jedan od Kramarićevih trenera Željko Adžić i nastavio:
– Premda, možda se takav kao Kramarić poslije nije ni rodio. Ili možda jest, ali nije imao takav radni elan koji je Andreja 3-4 sata dnevno držao na igralištu. Ili je neki novi Kramarić možda bio poslan na kaljenje u drugu ligu, gdje je igrao za nula kuna, pa ga je otac radije dao na fakultet.
Bokšić bio najbolji strijelac
Po čemu vi pamtite Kramarića?
– Pamtim ga po tome da je kod mene trenirao samo sedam dana. Bio je izniman talent, pa sam ga iz starijih pionira bio priključio dvije godine starijoj generaciji, uz Badelja, Lovrena, Tomečaka, Pivarića..., kako bi u jačoj konkurenciji Andrej dobio jači poticaj. No, kako je u Dinamovoj školi prioritet bio osvajanje prvoga mjesta, a ne stvaranje igrača, Andrej je bio vraćen kod Joze Bandića. Tko zna, možda bi, da je ostao u mojoj selekciji, danas bio još bolji – dodao je Adžić.
Od uspostave samostalnosti samo je jedan naš napadač bio prvi strijelac u ligi Petice, Alen Bokšić u dresu Marseillea u sezoni 1992./1993., dok je Šuker dvaput bio drugoplasiran u Primeri (1994. i 1996.), a Mandžukić jednom u Bundesligi (2014.). Kramarić nakon prvog kola Bundeslige dijeli prvo mjesto s Gnabryjem, dok Lewandowski (1) i Haland (2) još nisu “zagrijali motore”. Bit će to zanimljiva utrka...
Čvrsta tekma, dobri koeficijenti, odličan uvod u vikend. Ponudu Germania kladionice pronađi ovdje.
Kramarić je igračina nedvojbeno, ali čovjek igra drugog napadača, što je bilo traženo prije 15 godina kad se igralo većinom 4-4-2. Sad se igra 4 3 3 ili 4 2 3 1 većinom i zato nije u top klubu. U reprezentaciji se probalo da igra centarfora ili sustav 4 2 4 i nije išlo. Jedino možda da proba na mjestu Rebića, tu bi možda mogao doći do izražaja, uz trku u fazi obrane. I katkad malo manje sebičnosti.