Prijateljstvo iz neiskvarenih dana preživjelo je i rat

Nekadašnji Cibonin centar Dževad Alihodžić (48) već je dvije godine stanovnik Dubaija, najvećeg grada Ujedinjenih Arapskih Emirata. Popularni Džeki ondje radi kao glavni menadžer u košarkaškoj akademiji Basic Ball u vlasništvu nekadašnjeg košarkaša Jugoplastike Zorana Savića.

Kako je došlo do poslovne suradnje bivših igračkih rivala, ispričao nam je Alihodžić nedavno u Opatiji. Dževdo, naime, svako ljeto provodi u Lovranu pa je tako i ove godine.

Neraskidivo prijateljstvo

– Zoran i ja smo zajedno počeli igrati košarku u zeničkom Čeliku. To prijateljstvo, iz tih neiskvarenih dana, iz vremena kada smo trenirali na vanjskim terenima, ostalo je do dana današnjeg bez obzira na to što su nam se razdvojile karijere. Naime, Zoran je otišao u Split, a ja sam proveo šest godina u Bosni pa potom završio u Ciboni.

Njihovo nadnacionalno prijateljstvo – Alihodžić je Bošnjak, a Savić Srbin – ni rat nije oštetio.

- Nije utjecao na nas jer smo bili već zreli ljudi. Tijekom rata smo komunicirali koliko su nam okolnosti dopuštale, a kada je bilo prilika, onda smo se i viđali. Nikome nisam dozvolio da mi na tome zamjeri, jer ja nikada nisam dijelio ljude po nacionalnosti.

Tih ratnih godina Džeki je igrao za Cibonu u kojoj je u karijeri proveo desetak sezona.

– Premda sam se odlučio za košarkaško državljanstvo BiH, za Cibonu sam igrao s hrvatskom putovnicom jer je Fiba svima nama koji smo se tijekom rata zatekli u nekim drugim zemljama omogućila to.

Kako je uopće došlo do njegova prelaska kao igrača sarajevske Bosne u vodeći hrvatski klub?

– Zamijećen sam nakon što smo mi kao juniori postali prvaci Europe. Htio me je i Partizan, no nekako mi je Cibona bila logičan odabir pa sam u Zagreb stigao s 20 godina. Tada se još igrala košarka zbog košarke, a ne zbog kladionica i ne znam čega. Sjećam se da je bilo utakmica kada bi i dva sata prije dvorana bila puna, a to je bilo nešto što ti hrani dušu. Danas je nažalost u hrvatskoj klupskoj košarci sve svedeno na preživljavanje i ključna su pitanja hoće li neki igrač radi dugovanja staviti klub u blokadu ili će klubu netko ugasiti struju.

Istovremeno, Savić je igrao za neke velike europske klubove (Barcelona, Real, Kinder, Efes), da bi se nakon igračke karijere i osmogodišnjeg staža klupskog dužnosnika (Fortitudo, Barcelona) posvetio poslu košarkaškog menadžera.

– U jednom trenutku Zoran je odlučio otvoriti novo tržište pa je krenuo na Bliski istok, a prva ideja bila je da na to tržište uđe s košarkaškom akademijom. Tada je uslijedio poziv da zajednički radimo u sportu koji je u tom dijelu svijeta slabo zastupljen i meni se to svidjelo. Već sam dvije godine tamo, najprije sam radio kao trener, a sada kao generalni menadžer akademije koja ima više od 300 polaznika i čiji je plan da se širi i na Abu Dhabi, glavni grad drugog emirata.

Kod nas nema kriminala

U zemlji u kojoj je omjer stranog i domaćeg stanovništva možda i najveći na svijetu u korist stranaca, jako je malo domaćih klinaca zainteresiranih za košarku.

– U Ujedinjenim Arapskim Emiratima čak 80 posto stanovništva čine stranci, a naša klijentela su 90 posto stranci.

Za košarku su najviše zainteresirana djeca čiji roditelji dolaze iz tradicionalno košarkaških zemalja, ponajprije onih europskih. 

Osim škole košarke, Basic Ball Academy bavi se i izvanškolskim aktivnostima.

– Ovo je zemlja s najvećim brojem privatnih škola na svijetu koja u svom kurikulumu ima to da se nakon nastave djeca moraju baviti nekim sportom. Mi potpisali ugovore s nekim školama i pružamo uslugu košarkaških treninga. Ako je pak netko od tih klinaca zainteresiran da napreduje, onda ga uputimo u našu akademiju. Osim toga, surađujemo i s fakultetima koji imaju svoje košarkaške momčadi, a nemaju stručnog kadra pa im mi pružamo uslugu.

Da bi mogao pokrenuti posao u Dubaiju, Savić je morao pronaći domaćeg partnera s najmanjim udjelom od 20 posto.

– Zoran ima još neke vizije pa je u pregovorima s NBA ligom o pokretanju NBA junior lige. Osim toga, moj poslodavac je i zastupnik Eurolige za Bliski istok.

Priznaje nam Džeki da ima dobru plaću jer život je u Emiratima jako skup.

– Najskuplje je stanovanje. Jedan stan s dvije spavaće sobe na godišnjoj razini stoji 20 tisuća eura i to se mora godišnje platiti s četiri čeka. Za hranu po samoposlugama rekao bih da je tek nešto skuplja nego u Hrvatskoj, no zato je skupa ekskluziva.

U svemu tome Džeki se dobro snalazi.

– Pogodno je to što je u Dubaiju engleski službeni jezik, važniji je nego arapski. I dok u susjednoj Saudijskoj Arabiji vrijedi šerijatski zakon, u Emiratima djevojke i žene hodaju bez ikakvih pokrivala. Svi ljudi koji posluju na Bliskom istoku stacioniraju se u Emiratima jer tamo im je najugodnije živjeti, a i osobna je sigurnost velika.

I on se u Dubaiju osjeća sigurno.

– Zakoni su vrlo jasni, nedvosmisleni, i vrlo je malo administrativnih problema. Ne postoji svjetska nacija koja na neki način nije prisutna u Emiratima jer oni su se opredijelili prema Zapadu pa tu investiraju ljudi iz cijelog svijeta. Za krađu se ne režu ruke kao u Arabiji, ali se dobiju velike zatvorske kazne ili progoni. Ljudi tamo znaju ostaviti skupocjeni automobilupaljen ispred šoping-centra kako bi ostao klimatiziran i tako on stoji sat vremena i nitko ga ne dira. Jako je malo kriminala jer već na ulazu u zemlju postoji kontrola očiju i snimaju vam zjenice. Uz sve to, osjećaj sigurnosti stvarno je na visokoj razini pa u Emiratima i smrtni neprijatelji poput Pakistanaca i Indijaca, a njih je od stranaca ovdje najviše, žive u slozi. – kazao nam je Alihodžić.