Projekt Vlašić - trud s pokrićem

Joško Vlašić jedna je od rijetkih osoba na svijetu koja se može pohvaliti da trenira dvoje vrhunskih sportaša u dva različita sporta. I uza sve to riječ je o njegovoj djeci, Blanki, jednoj do najboljih visašica svih vremena, i Nikoli, koji je s 22 godine postao nogometaš koji može igrati u bilo kojem klubu Lige petice i za kojeg su klubovi već sada spremni platiti 30 milijuna eura. Ovo je priča o Nikoli, a u detalje nam ju je ispričao njegov otac Joško.

Je li Nikola od malih nogu igrao nogomet ili je trenirao u početku neki drugi sport?

– Nikola je odmah startao s nogometom, ali u okviru njega bavio se i nekim drugim sportova ili njihovim elementima, poput atletike, sportske gimnastike…

U kojem je trenutku odlučio da će se baviti nogometom?

– Ta je odluka bila na meni, a donio sam je 31. svibnja 2002. On kao dječak od četiri i pol godine to nije mogao sam odlučiti, a odgovornost koju sam time sam sebi stavio na leđa ponukala me da njenu ispravnost periodično u kontinuitetu preispitujem i podržavam s tisuću što je moguće boljih odluka.

U kojoj se dobi moglo razaznati da bi Nikola mogao postati vrhunski nogometaš i na osnovi čega?

– Što se tiče njegovih motoričkih i funkcionalnih kapaciteta te njegova stabilnog zdravstvenog statusa i lokomotornog sustava koji je bio bez ikakvih anomalija, to se moglo zaključiti već u njegovoj drugoj godini. Njegova motorika bila je nadnaravna. I dok su njegovi vršnjaci ležali u kolicima, on je već trčao uokolo, a kada su prohodali, on je već skakao s povišenja od 1 m i bez problema nastavljao trčati. Nemalo puta izazvao bi paničnu reakciju prolaznika koji su svjedočili njegovu penjanju i skakanju sa svih mogućih povišenja. Mama Venera silno se zabavljala njihovim reakcijama znajući sposobnosti svoga sinčića.

Naravno, to još uvijek nije bilo dovoljno da zaključim kako bi on mogao biti iznadprosječan nogometaš. Za to mi je trebalo otprilike pola godine od našeg početka, dakle u njegovoj petoj godini. Srž našeg „treninga“ u tom periodu bila je igra malog nogometa u izrazito malom prostoru s malim golovima, gdje smo on i ja bili ekipa koja se natjecala s drugom dvojicom. Pobjednik je bio onaj koji je prvi zabio šest golova. Kroz ovu igru brzo je spoznao osnovne mehanizme te ih kreirao u različitim varijantama podržavajući ih veoma dobrim rješenjima.

Tu se rodilo moje uvjerenje da će biti vrhunski nogometaš.

Kakav je Nikola bio kao dijete?

– Bio je malen, ali snažan i stabilan, razigran i radoznao, druželjubiv. Plijenio je pozornost oko sebe i svakoga, bez straha gledao ravno u oči velikim plavim očima. Svojim rukama kao da je grlio cijeli svijet.

Kakve je igre najviše volio igrati?

– U kvartu su se igrali svih mogućih igara, a periodično se pojavljivala moda skupljanja raznih sličica ili nekih drugih predmeta. Volio je raditi „kućice“, što su oni kolokvijalno nazivali „loga“. Naravno, igrao se nogomet… Ispred kuće postoji malo ograđeno betonsko igralište na kojem je Nikola često igrao nogomet sa svojom ekipom iz ulice. Zanimljivo i simpatično bilo bi mi kada bi se on spustio s istom ekipom i igrao u vrijeme kada je već bio prvotimac Hajduka.

Kako to da je počeo trenirati prvo u Vranjicu, a ne u Hajduku?

– U mlađim uzrastima Hajduk se tada oslanjao na Klub Dalmatinac i selekcijom su najbolji odlazili u Hajduk. Tamo je i Nikola počeo. Jednog jutra kazao mi je da više ne želi tamo. Naime, neko vrijeme tamo su na treningu bila zajedno tri godišta. Ovi najstariji uzimali bi loptu i igrali sami za sebe. Nikola nije vidio tome smisla i odustao je… Naravno, mi smo i dalje nastavili s individualnim radom, ali mu je sada već trebala ekipa za trening i utakmice.

Franko Bogdan upravo je počinjao sa svojom nogometnom školom u Omladincu iz Vranjica i Nikoli sam predložio da odemo vidjeti kako to izgleda.

Svidjelo mu se i već sutradan doveo sam ga na trening. Bila je sredina tjedna i već za vikend imali su utakmicu u Trogiru ili u jednom od Kaštela, ne sjećam se točno. Franko ga je priključio ekipi u kojoj je odmah zaigrao i u prvoj utakmici zabio dva gola. Franko mi je kazao da je odličan. Tako je počeo s ekipnim treninzima, ali počela je moja suradnja s Frankom, koja se neprestano razvijala.

Bez obzira na to što je igrao za Omladinac, jeste li znali da će kad-tad završiti u Hajduku?

– To je bilo izgledno, ali nisam to postavljao kao ultimativni cilj.

Za Hajduk je u službenim utakmicama debitirao 17. srpnja 2014., sa samo 16 godina i 286 dana?

– Nikola je bio spreman i ranije, ali tadašnji trener prve ekipe nije mislio tako. Naime, u prijateljskoj utakmici s Udineseom na Poljudu Nikola je u proljeće te godine ušao u igru u drugom poluvremenu i jasno pokazao da se može nositi i u toj konkurenciji. Tada je iz njegove akcije Hajduk je zabio gol.

Je li Nikola, osim s vama, na svojoj tehnici individualno radio s drugim nogometnim trenerima poput, primjerice, Ivana Perišića, koji je radio sa Zoranom Vulićem?

– U listopadu 2003. Blanka je dobila na korištenje „dvoranu“ koja je bila nekadašnja hala za proizvodnju torbi i kofera tvornice Jugoplastika, kasniji Diokom te Diokom u stečaju… Silan trud i novac uložili smo u nju kako bi bila funkcionalna za Blanku. U isto vrijeme mnoge od tih sadržaja mogao je koristiti Nikola. Tamo sam formirao neke sadržaje posebno za njega i nogomet. Kada je sa sedam godina krenuo u školu, iza nas je bilo gotovo 2,5 godine tog našeg rada. Tada se upisao u Dalmatinac. U tom trenutku imao je individualan rad sa mnom, imao je ekipu-klub i, iako sam ja s njim radio uz ostalo i dosta nogometnih elemenata, želio sam ostvariti suradnju s nekim nogometnim trenerom za dodatan individualni rad na tehnici. Dogodila se suradnja sa Zoranom Vulićem, koji tada nije bio angažiran u nekom od klubova. Ta je suradnja trajala godinu dana i bila je veoma dobra. Kasnije su razne okolnosti uvjetovale da ja osobno nastavim uz kondicijski program rad na usavršavanju Nikoline nogometne tehnike.

Nakon dvije godine postao je kapetan Hajduka, jedan od najmlađih...

– Nikola je oborio mnogo klupskih rekorda, a jedan od njih bio je upravo taj: postao je najmlađi kapetan u povijesti Hajduka. Bio sam ponosan. Kapetanska vrpca bila je ne samo opredmećenje njegove nogometne kvalitete nego i njegove osobnosti i liderskih osobina.

Je li odlazak u Everton, s današnje točke gledališta, bio promašaj?

– Ni u kojem slučaju. Ništa čovjeka ne izgrađuje više nego li suočavanje s poteškoćama, neugodom, podcjenjivanjem…

Ako ne skočiš u vodu i ne zaplivaš prema cilju suočivši se sa svim poteškoćama, uzalud ti je beskrajno teoretiziranje stojeći na obali. Naravno, budalasto je da skočiš, a ne znaš plivati.

Mi smo procijenili da je vrijeme. Bilo je ponuda i prije, ali nije bilo vrijeme.

Niksi je silno želio ići. Koeman ga je htio i to mu je bilo najvažnije.

Zašto po vama Nikola nije uspio u Engleskoj ligi?

– Ne bih to okarakterizirao s „nije uspio“. To je naprosto bio put. I ako je netko do ozbiljnog cilja došao bez posrtanja, rijedak je poput meteora koji stignu do Zemlje. Na početku sve je izgledalo poput bajke. Koeman je inzistirao da se Nikola registrira i prođe sve formalnosti što je moguće prije. U tjednu kada je Everton u subotu ugošćivao Tottenham, Nikola se ekipi priključio u utorak ili srijedu (ne znam točno), da bi u nekoliko treninga Koeman zaključio da će ga uvesti u igru u tu utakmicu. Niksi je dobio 10’. U tom periodu odigrao je bez greške, došavši osam puta u kontakt s loptom. Svakim treningom i svakom utakmicom Koemanovo povjerenje prema Nikoli je raslo. Međutim, okolnosti su bile sljedeće: neki od veoma bitnih igrača koji su krucijalno sudjelovali u izgradnji igre bili su ozlijeđeni; Everton je te godine potpisao Rooneyja i Sigursona, potrošivši na njih gotovo sto milijuna eura; izostanak ključnih igrača, pojačanja nisu mogla nadoknaditi i ušlo se u seriju loših igara i poraza. Zavladala je panika. Izgubilo se samopouzdanje i igra se svela na beskrajno i jalovo ispucavanje duge lopte golmana Pickforda suparničkom vrataru. Everton nije gradio igru i uglavnom se bjesomučno branio. U takvim okolnostima Nikolu je dopalo da igra desno krilo. Poziciju koja izvorno nije njegova, ali koju on može odigrati. Na toj njegovoj strani ordinirao je njegov desni bek Kenny, koji nije držao svoj dio terena, već se duboko uvlačio u krilo golmana ostavljajući Nikoli dugačak prostor od 100 m po kojemu je on morao neprestano sprintati gore kada je lopta ispucavana i odmah natrag jer je lopta na mah pripala suparnicima. I u takvim okolnostima igre i na poziciji koja nije njegova Nikola se uvijek isticao i hvalili su ga i novinari, i navijači i sami treneri. U početku je ulazio, a onda je postajao standardan. Koeman je više puta rekao da ne može vjerovati da Nikola ima samo 19 godina.

Nakon Koemanova odlaska, privremeno rješenje bio je domaći trener koji je minule sezone vodio Evertonov tim U-23 osvojivši prvenstvo. Njegov stav da ne može neki tamo Hrvat koji ima 19 godina iz Hajduka biti kupljen za 10 milijuna eura i stavljen u prvu ekipu prije nego li netko iz njegove šampionske ekipe U-23 jasno se očitovao kada je već na početku Nikolu preselio na tribine uz naznaku da je ozlijeđen. Nikola je protiv Arsenala na zadnjoj Koemanovoj utakmici dobio jak udarac, ali odmah se oporavio i priključio ekipi. Navijači su se pitali zašto je Niksi na tribinama. Na društvenim mrežama pitali su Blanku, koja im je odgovorila da Nikola nije ozlijeđen i da nema objašnjenje zašto je tako. Sportskom direktoru Evertona to se nije svidjelo i to je jasno spočitnuo Nikoli, koji mu je kazao da njegova sestra ima svoju glavu kojom raspolaže po svom nahođenju i da on s tim nema veze. Nikola je zaleđen na klupi ili na tribinama. S dolaskom Sama Allardycea nastavilo se slično. Tu i tamo dobio bi šansu kada bi utakmice bile u nizu dva ili tri dana kako bi odmorio „glavne” igrače, a procijenilo se da u toj utakmici nemaju šanse. Tako je iznenada misleći da će na tribine biti stavljen u početni sastav protiv Mourinhova Man. Uniteda prvog dana 2018. Everton izgubio, ali Nikola je odlično odigrao.

Kako je došlo do transfera u CSKA?

– Na kraju sezone Everton smjenjuje Big Sama i postavlja za trenera Portugalca Marca Silva, koji dovodi nekoliko svojih igrača. Tijekom priprema Nikola shvaća da bi opet mogao dobivati mrvice i radi konstantni pritisak na trenera, koji ga napokon pušta na posudbu u CSKA. Svi u ekipi Evertona vidjeli su na treninzima kakav je Nikola igrač. Na odlasku u SAD Wayne Rooney kazao mu je: “Nikola, samo nastavi tako i bit ćeš vrhunski igrač”. Nikola, onakav kakav je, čovjek sa stavom i još uvijek s onim istim plavim očima direktno uprtim u zjenice Marka Silve, rekao mu je na odlasku: “Treneru, ja sam najbolji vezni igrač Evertona”. Svaki dan od tada do današnjeg dana on potvrđuje tu tvrdnju na žalost bolnim porazima izmučenih Evertonovih navijača i kluba koji je silne milijune protratio na „MALO“ i „NIŠTA“.

Koliko vremena provodite kod sina u Moskvi i koliko ste angažirani u njegovoj pripremi?

– U Moskvi sam bio svega dva puta. Odmah na početku u kolovozu 2018. i u prosincu iste godine. Zahvaljujući naprednim telekomunikacijskim tehnologijama, njegovoj obučenosti, osviještenosti i želji za napretkom, naša je suradnja kontinuirana. Tijekom raspusta on se stigne odmoriti, ali i napraviti jako ozbiljne cikluse priprema sa mnom u Splitu. Kada je u Moskvi, svakodnevno mu šaljem program koji on realizira.

Kakva je po vama kvaliteta ruske lige?

– Mislim da je s pravom svrstavaju odmah iza liga petice. Nekoliko najboljih ruskih klubova moglo bi se nositi s konkurencijom u njihovim ligama.

Kad smo već kod Moskve, kako vam se čini grad u odnosu na, primjerice, 2006. godinu, kada ste u istom gradu bili trener Blanke Vlašić, koja je tada osvojila svjetsko srebro u dvorani?

– S Blankom tada nisam vidio puno od Moskve. Kratko je to razdoblje i posve smo bili koncentrirani na nastup.

Sada sam vidio mnogo više. Moskva je golem suvremeni megalopolis. Prekrasan grad.

Koja je tajna Nikoline eksplozije u Moskvi u odnosu na sušno razdoblje u Engleskoj?

– Tajna je u 31. svibnja 2002., od kada je počelo i nikad se nije prekidalo. Svakog mjeseca, svakog tjedna, svakog dana… I u Liverpoolu smo radili sjajan individualni trenažni proces. U okviru kuće koju smo unajmili i u dvorištu napravili smo mali sportski centar. Garažu sam ispraznio i napravio radionicu kupivši sav alat i materijal koji mi je bio potreban. Igraonicu sam ispraznio i opremio je sportskom opremom i rekvizitima. Ispred kuće napravio sam boks s umjetnom travom koji sam prekrio plastičnim krovom na stupovima. Konstruirao sam stazu za sprint i razna druga kretanja i pokrio je tartan-pločama. Kupili smo sustav za elektroničko mjerenje vremena, a iz Splita sam donio i radar za mjerenje brzine lopte. U tom razdoblju realizirali smo 58 treninga. U sklopu njih on je napredovao i u startnom ubrzanju, u agilnosti, snazi i tehnici. To je bitno pomoglo da on „utrči“ letećim startom veoma uspješno u rusku ligu. Iako je imao skromnu minutažu, bio je i te kako spreman za SP u Rusiji.

Možemo li reći da je Nikola trenutačno jedna od najvećih zvijezda ruskog prvenstva?

– Prema svemu sudeći, možemo. Konačno ga je publika izabrala za najboljeg igrača prošle sezone u glasanju koje je organizirao jedan od najcjenjenijih ruskih sportskih portala.

Koliko je drukčiji način rada, koliko je danas glavni trener CSKA Gončarenko posvećen svakome individualcu u odnosu na, primjerice, Nikoline trenere u Engleskoj Koemana i Allardycea u Evertonu?

– Koeman i Gončarenko jednako su posvećeni treninzima i promišljanju ekipe i svakog pojedinca u njoj. Oni su sveprisutni. Allardyce je trener koji bi uz ekipu tijekom treninga bio 10’ tjedno. Vodio bi utakmice i to je to. Da sam gazda, taj angažman sigurno ne bih bio spreman platiti šest milijuna funti, koliko je on tada dobio u Evertonu. On je do bola pragmatičan. Ne eksperimentira puno. Povjerenje gradi na iskusnim igračima, ali ne razvija ni igru ni igrače.

Kakav tretman ima u klubu?

– Sjajan.

Kolika je sličnost u radnoj etici Blanke i Nikole, koliko je Blanka imala godina kad ste počeli raditi s njom, a koliko Nikola?

– Oboje su počeli jako rano, imali su svoje specifične sinusoide radne etike. Oboje su ljuti natjecatelji i teško se mire s porazom te su spremni na velik i naporan rad da izbjegnu težak zadah poraza.

Ovo ljeto bilo je priča da Nikola odlazi iz CSKA...

– CSKA je dobio novog sponzora koji je osigurao kredit na velik iznos. Kupili su nekoliko igrača, i to ne za mali novac. Sve su to promišljali razmišljajući o Nikoli kao stožernom igraču i okosnici ekipe. Ambicije su im porasle. Sve ponude budu na mah odbijene. U ovom trenutku samo aktiviranjem otkupne klauzule, koja je 35 milijuna eura, mogla bi se promijeniti Nikolina igračka adresa. Ponuda ne važi za ruske klubove. Prijelazni rok je do sredine listopada. Što će biti? Tko zna?

Blanka je jednom prilikom, još tamo 2016., za talijanske novine izjavila da će Nikola kad-tad postati veća zvijezda od nje. Koliko u tome ima istine?

– To je istina. Blanka je veoma popularna u Italiji. U tom razdoblju 2016. otišla je tamo promovirati jedan njihov maraton. Uredništvo Gazzetta dello Sporta, njihovih vodećih sportskih novina, pozvalo ju je da ih posjeti. Tada je saznala jedan kuriozitet; da cijela redakcija prestane s radom samo u dva slučaja, kada Bolt trči svoju utrku i kada se Blanka sprema za skok. Tada je Blanka spomenula Nikolu i to je zapamćeno.

Smatrate li da je po svojoj kvaliteti prerastao rusku ligu i da je vrijeme za novi iskorak prema ligama petice? Gdje ga vidite za dvije godine?

– Napokon mogu kazati mirne duše da Nikola sada može biti jedan od glavnih igrača u bilo kojem klubu i u bilo kojoj ligi na svijetu. Naravno da nije nevažno ime kluba kao i liga, ali njegov angažman ponajprije će ovisiti o viziji trenera spram njegova udjela u toj ekipi te ambiciji i načinu igre te ekipe. Ne mogu danas kao prije nekoliko godina više kazati: “Nikola je santa leda, 7/8 je pod morem i tek je trebamo otkriti”. Izdigla se ta tvorba poprilično, ali još je mnogo toga neotkriveno i radujem se Nikolinu susretu s trenerom koji će duboko shvatiti njegove mogućnosti i koji će svojom kreativnošću izvući iz njega sve ono što sada tek naslućujemo, a sve na radost nas samih i svih ljubitelja nogometa.

U kojim atletskim elementima Nikola postiže najbolje rezultate? Za koje smatrate da bi mogao i trebao unaprijediti?

– Njegovo startno ubrzanje je sjajno. Agilnost također. Dinamička ravnoteža. Eksplozivna snaga… Ali sve još može unapređivati.

Da nije nogometaš, mislite da bi Nikola uspio u nekom drugom sportu?

– Poprilično sam siguran da bih od njega mogao stvoriti sprintera koji trči ispod 10“ na sto metara i da bi u rukometu mogao biti krilo svjetskog nivoa.

Kako je Nikola provodio vrijeme kada se nije moglo trenirati, tijekom karantene zbog pandemije, ožujak, travanj, dio svibnja...

– To je bio dragocjen period koji nam se pojavio niotkud. Dva mjeseca kontinuiranog i krajnje posvećenog rada u okružju kvalitetne nove dvorane. Izolacija, obiteljsko druženje… Realno, ne postoji u profesionalnoj karijeri nogometaša period da zdrav dobije ovakvu šansu da napravi željenu transformaciju. Nikola je profitirao na nekoliko nivoa – realno je (materijalni dokazi elektroničkim mehanizmom za mjerenje vremena i metrom) poboljšao startnu brzinu i agilnost, snagu, funkcionalne kapacitete i tehniku vođenja lopte, razne oblike šuta, pas… Spoznao je da, iako je na visokom nivou, može još napredovati velikim iskoracima. Učvrstio je povjerenje u moj rad i filozofiju promišljanja nogometne igre. Imali smo sreće što se rusko prvenstvo nastavilo i što je sve ovo materijalizirano njegovom sjajnom nogometnom izvedbom i statistikom u postkorona periodu prvenstva.

Kako objašnjavate velik broj hrvatskih nogometaša u Rusiji?

– Hrvatska je svjetski doprvak turnira koji se igrao u Rusiji. Na svoje oči uvjerili su se koliko imamo sjajnih nogometaša. Na tom turniru pobijedili smo ih u direktnom srazu. Mnogi naši igrači igraju u velikim klubovima. Sve je to velika reklama. S druge strane, naši igrači nisu toliko skupi u odnosu na kvalitetu koji imaju.

Što po vama nedostaje CSKA da bude prvak Rusije?

– CSKA je trebao biti prvak Rusije u sezoni 2018./2019. kao i u sezoni 2019./2020. U ovom trenutku ne želim kazati zašto, prema mojem mišljenju, to nije ostvario.

Nikola polako postaje ključni igrač i hrvatske reprezentacije, sigurno mu je bilo žao što se ove godine nije igralo Europsko prvenstvo?

– Sve ste kazali u pitanju i sve je gola činjenica. Nikola je veoma motiviran kada igra za nacionalnu vrstu i sanja da pomogne ostvariti s njom velike uspjehe.

Kakav odnos imaju Blanka i Nikola, čuju li se često, razmjenjuju li iskustva, jedno drugome daju savijete?

– Njihov je odnos bratsko-sestrinski, ali i pun međusobnog uvažavanja. Blanka je puna dobrih savjeta, ali dozira ih jako oprezno, svjesna da svaki lijek u većim količinama postaje otrov.

Koliko Blanka prati Nikolinu karijeru, gleda li baš svaku njegovu utakmicu?

– Strastveno prati svaku njegovu utakmicu, a poslije komentira u našoj grupi Vlajone family.

Gledate li vi svaku utakmicu i čujete li se obvezno nakon svake da je analizirate?

– Naravno, gledam svaku i svaku komentiram. Pošaljem komentar odmah nakon, a onda ili (i) izmijenimo mišljenja, jednostavno porazgovaramo. Nekoliko dana nakon trezvenije promišljamo o utakmici i razgovaramo o detaljima.

I za kraj, kako je Blanka, hoćete li pokušati izboriti nastup na Igrama sljedeće godine ako ih uopće bude?

– Pokazat će vrijeme…

Germania ponudu pogledaj ovdje.

>> Joško Vlašić nam je pojasnio neke detalje razvojnog puta sina Nikole – već s četiri i pol godine započeo je trenirati nogomet i odmah je pokazivao veliku nadarenost. Nikolin otac objasnio je kako je u Liverpoolu, kad je Nikola igrao za Everton, uz smještaj u kojem su tada živjeli izgradio i sportski centar, praktički mali trening-kompleks za Nikolu. To mu je pomoglo da bude u "startnoj brzini" kad je došao u redove CSKA Moskve. Pogledajte videozapise gradnje sportskog centra.