DINAMOVA 1982.

Prošlo je 40 godina od dana ponosa i slave, a kao da je bilo jučer...

Foto: Wikipedia
Foto: Josip Regovic/PIXSELL
Zagreb: Svečanost posvećena Miroslavu Ćiri Blaževiću i igračima Dinama iz 1982. godine
Foto: Marko Lukunic/PIXSELL
Zagreb: Tramvaj posvećen Dinamovoj generaciji iz 1982.
Foto: Marko Lukunic/PIXSELL
Zagreb: Tramvaj posvećen Dinamovoj generaciji iz 1982.
Foto: Marko Lukunic/PIXSELL
Zagreb: Tramvaj posvećen Dinamovoj generaciji iz 1982.
Foto: Marko Lukunic/PIXSELL
Zagreb: Tramvaj posvećen Dinamovoj generaciji iz 1982.
02.05.2022.
u 07:00
Političke strukture nisu bile sretne zbog tog hrvatskog jedinstva, vidjele su tu opasnost, no jednostavno ništa moglo zaustaviti Ćiru i njegove sinove na putu do te, sad se još više pokazuje, vječne slave.
Pogledaj originalni članak

Malo se moraš zabrinuti za svoje godine kad se dobro sjećaš 1982. godine, no s druge strane dolazi i ponos jer se osjećaš kao dio toga. I ne samo potpisnik ovih redaka, koji je tada imao 17 godina, već svi oni koji su imali plavu boju u srcu, ali, vjerovali ili ne, čak i izvan tih plavo obojenih srca slavio se naslov prvaka. Jer, to nije bio bilo kakav naslov prvaka, to je bio spoj gotovo dva i pol desetljeća želja, pokušaja, pa i neuspjeha.

Iskreno, igrači Dinama, klub, bili su si dobrim dijelom sami krivi što godinama prije nisu bili na tronu bivše države, ili nisu imali kvalitetu, vođu, upravu kluba, no s druge strane “strukture” ih i nisu htjele na vrhu, ali to buđenje naroda, taj šampionski put nisu mogli spriječiti. Ćiro je slagao kockice prvaka Zbog svega toga to je bilo svojevrsno buđenje naroda, može se reći da su cijela Hrvatska, ali i mnogi ljudi izvan naših granica navijali tada za Dinamo. Takvo što jedan je klinac mogao shvatiti u svom okruženju. Moj otac bio je dinamovac, onako umjereni, povremeno bi otišao na pokoju utakmicu.

Najčešće zajedno sa susjedom koji je navijao za Hajduk. Išli su zajedno i na derbije, jedan kraj drugoga svaki je drukao za drugu boju. Naravno da je poslije bilo zezanja, podbadanja. No te godine, u tom čudesnom plavom proljeću navijali su zajedno za Dinamo. Oni malo mlađi sjetit će se derbija Hajduk – Dinamo u Splitu nakon naše samostalnosti kada je cijeli stadion vikao: “Dinamo i Hajduk dva su kluba bratska, njima se ponosi cijela Hrvatska”. Tako je bilo i te 1982. godine, osjetilo se veliko jedinstvo, želja da Dinamo u toj svojoj euforiji ode do kraja u stalnoj borbi sa Zvezdom i Partizanom.

Foto: Marko Lukunic/PIXSELL
Zagreb: Tramvaj posvećen Dinamovoj generaciji iz 1982.

Političke strukture nisu bile sretne zbog tog hrvatskog jedinstva, vidjele su tu opasnost, no jednostavno ništa moglo zaustaviti Ćiru i njegove sinove na putu do te, sad se još više pokazuje, vječne slave. Miroslav Blažević je polako počeo slagati kockice velike momčadi u prethodnoj sezoni, nije tu bilo nekakvih velikih pojačanja, stigli su Zlatan Arnautović iz Borca i Zoran Panić iz Napretka. Ponajbolji igrač prethodne sezone Abid Kovačević napustio je klub, otišli su i legendarni Željko Stinčić i Branko Tucak. Nije Ćiro imao ni niz igrača koji su bili na redovnom vojnom roku po bivšoj državi u raznim periodima tog vremena (Kranjčar, Boro Cvetković, Hadžić, Bogdan, Munjaković, Ivković, Dumbović).

U toj šampionskoj sezoni nije bilo na startu Bore Cvetkovića i Cice Kranjčara i u prvom, jesenskom dijelu sezone gledali smo uglavnom Vlaka, Bračuna, Z. Cvetkovića, Bručića, Zajeca, Mustedanagića, Bošnjaka, Cerina, Panića, Mlinarića i Deverića... No za proljeće su se vratili važni Zlatko Kranjčar i Ismet Hadžić. I krenuo je taj put do naslova prvaka nakon sušne 24 godine. Plavi su imali veliku podršku s tribina, u prvom dijelu sezone velike brojke, po 50.000 gledatelja bilo je na derbijima, ali na proljeće je stadion gotovo stalno bio pun, kad je pala Zvezda, bilo je tih 50.000 navijača, a u proljeće uglavnom nikad nije bilo manje od 30 ili 40 tisuća, da bi za taj završni čin, na utakmicu s Budućnosti i proslavu naslova stiglo, po nekim podacima, 64.000 gledatelja koji su došli pozdraviti svoje junake. Stoga danas, 40 godina kasnije, s pravom se svi sjećamo te sjajne godine koja je napravila pravi pokret.

Da, imao je Dinamo rezultatski i veće junake, imao je čuvenu generaciju 1967. godine koja je osvojila Kup velesajamskih gradova, i ti igrači bili su velike zvijezde koje je Zagreb obožavao. No ova generacija 1982. godine bliža je današnjim danima, pa malo je klinaca koji danas imaju 17 godina, koliko je autor ovih redaka imao kad je naslov stigao te godine u Zagreb, koji ne znaju za Zajeca, Mlinarića, Cicu Kranjčara, Deverića... iako ih nisu gledali.

Foto: Josip Regovic/PIXSELL
Zagreb: Svečanost posvećena Miroslavu Ćiri Blaževiću i igračima Dinama iz 1982. godine

Autor ovih redaka imao je čast gotovo sve ih upoznati, zadnjih 30 godina sa svima njima je u kontaktu, čujemo se kad treba nešto komentirati, analizirati jer gotovo svi oni ostali su u nogometu, surađivali smo s njima dok su bili, a neki i danas još jesu, u Dinamu. Nažalost, neki od njih već su nas i napustili, ali s ostalima kontaktiramo gotovo na tjednoj bazi. I danas kad slavimo tu krasnu obljetnicu srećemo se svako malo jer tijekom tih 30 godina to su postale gotovo prijateljske veze. Danas su druga vremena, vremena društvenih mreža, pametnih telefona, danas se više ne družimo s aktualnim igračima u Dinamu, a tako je i u drugim našim klubovima i reprezentaciji. S generacijom 1982. je bilo drukčije, s njima se igrao nogomet, tenis, znalo se i zaružiti.

No vrijeme nosi svoje, ali te nostalgične dane nećemo zaboraviti. Ne samo zbog tog pehara koji su zasluženo donijeli, već zbog toga što su probudili cijeli Zagreb, ujedinili su cijelu Hrvatsku, na određeni se način suprotstavili aktualnoj političkoj sceni kojoj Dinamo na tronu nije odgovarao, ti su dečki probudili i kulturu i glazbenu scenu, ma cijeli društveni život uz njih je procvao, bilo je tada puno ljepše živjeti kad ste znali da veliki Dinamo živi tu uz vas.

Velikom Ćiri, kapetanu Zajecu i svim tim dečkima koji su još s nama i koji su nam i dalje jednako dragi kao prije 40 godina možemo samo poželjeti da još jače svi zajedno proslavimo i 50. obljetnicu te 1982. i da se sjetimo onih koji su nas prerano napustili.

>>> Kolinda Grabar-Kitarović pjeva Dinamove pjesme

SAMO ZA VEČERNJI:

Partija je vikala: 'Ćiro je ustaški gad', Beograd me obožavao, a od titule nisam zaradio ni dinara

- Ma u Beogradu su me obožavali, Miljanić i Bulatović veselili su se svakoj mojoj pobjedi, jer im je bio pun k...c Zagrepčanaca koji su svoju nesposobnost kamuflirali navodnom beogradskom kuhinjom, koja je navodno radila za Crvenu zvezdu i Partizan. I ne samo ljudi iz vodstva Saveza, voljela me i većina beogradskih novinara, tamo je uvijek nastajao šou kad sam se ja pojavio...

SJEĆANJA NA 1982.

Dinamova legenda o slavnim danima: Zagreb je bio centar Jugoslavije i bilo je lijepo biti Zagrepčanin

- Bili smo obožavani, ali smo ostali normalni, kulturni dečki. Gdje god bismo se pojavili, bili smo čašćeni, ali bili smo pristupačni. Nije to kao danas kada običan navijač ne može igraču doći ni na dva metra. Te godine naslove prvaka Jugoslavije, osim nas, osvojili su i košarkaši Cibone, košarkašice Montinga i odbojkaši Mladosti. Ne znam je li se u vrijeme Jugoslavije takvo što ikada ponovilo. Mislim da nije.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 3

PR
prajdali100
08:11 02.05.2022.

...a kao da je jučer bilo ! Morao si biti za klasu bolji od svih da ti DOZVOLE da budeš prvak.Najmanje 3 titule su Dinamu naprosto ukrali politika ali i lopovi za novac.Nikad više.

DU
Deleted user
10:18 02.05.2022.

Tko to nije doživio, ne može shvatiti što nam je Dinamo tada značio. Ne znam može li se danas taj uspjeh sa nečim usporediti 💙💙💙💙💙

LL
lijepa_li si
09:58 02.05.2022.

nakon hrvatskog proljeća jedini "medij" kroz koji se moglo oponirat jednopartijskom ludilu i teroru.