Provocirao sam Tuđmana govoreći mu da je Ante Pavelić stvorio Hrvatsku

Kao da se radi o nekoj novoj eliti. Odmah iznad krematorija na Mirogoju nekoliko je novih luksuznih zdanja, više je to od vila, upravo kao da su rezidencije. Jedna je u gradnji, piše “Investitor: Željko Joe Bašić”. Odmah ispod je jedna druga na čijemu nas je trijemu dočekao Josip Pavičić. I on je, poput organizatora Ultre, kanadski Hrvat.

Štoviše, posljednjih je 14 godina predsjednik jednog nogometnog kluba, Toronto Croatije. U pravilu, Hrvati iz Kanade u našoj su javnosti percipirani kao iznimno uspješni ljudi. I doista, Joe Bašić jest uspješan čovjek, a isti epitet može se dodijeliti i Josipu Joeu Pavičiću.

– Poznajemo se, to će biti Joeova nova kuća, susretnemo se tu i tamo. Odlično radi ovdje u Hrvatskoj, ali on i jest jako sposoban čovjek – rekao nam je Joe Pavičić upućujući nas da se spustimo u dvorište njegove kuće ispod koje je i dobar komad “grunta”, ima ga za omanji festival kakav zna prirediti upravo Joe Bašić.

Znali smo i prije dolaska da je Joe Pavičić imućan čovjek, ne dolazi to od vođenja Toronta Croatije, nego iz posla koji je doista zanimljiv i specifičan te za koji nije teško zaključiti da ima velike potencijale. Novinarsko oko ne miruje nikada pa nam je pogled zapeo za vozilo pod ceradom u garaži.

S Eusebijem do naslova

– Aha! Ma to sam kupio iz strasti, želio sam imati nešto takvo za slobodno vrijeme. Ne vozim se prečesto, nije to auto za svaki dan. Ali je zbilja odlična “machina” – rekao nam je opisujući svoj Ferrari Californiju.

S ljudima poput Pavičića može se razgovarati o svačemu, o nogometu, poslu, iseljeničkim pitanjima, ali i o politici te Domovinskom ratu. Josip Pavičić je, naime, praktično od početka jedan od čelnih ljudi HDZ-a u Kanadi, a inače je iz Lovinca u istočnoj Lici, mjesta koje je bilo među prvima koje je rat teško pogodio. Nogomet prvo, to je bio i neki konkretan povod, jer Joeov nećak Domagoj danas je nogometaš HNK Rijeke, prije zagrebačkih Dinama i Lokomotive. Biti predsjednik Toronto Croatije ipak je nešto posebno za Hrvate u iseljeništvu jer je riječ o najjačem nogometnom sastavu koji je pod imenom Croatia osnovan negdje u svijetu. Osim u Hrvatskoj, dakako.

– Bilo gdje odnosno svuda gdje bi bilo tisuću i pol Hrvata osnovala bi se neka Croatia. To je jednostavno bilo tako. Za nas iseljenike na sjevernoameričkom kontinentu to je bila poveznica s domovinom, ali isto tako i jasna identifikacija pripadnosti. Pogotovo u Kanadi jer u toj zemlji živi oko 300 različitih nacionalnosti – kaže Joe Pavičić koji je iz Hrvatske, tada dijela Jugoslavije, otišao 1974. godine.

– Toronto Croatia osnovana je još 1956. godine i već je nakon osnivanja vrlo brzo prolazila kroz amaterske lige da bi se potom profesionalizirala i 1962. godine ušla u najjače kanadsko natjecanje Canada National Soccer League. Igrali smo tamo s određenim uspjehom sve do formiranja North American Soccer League. Dolasci na utakmice Toronto Croatije bili su za mene nešto nevjerojatno, stadion je bio pun, pogotovo kada bismo igrali protiv kluba Serbian White Eagles (Srpskih Bijelih orlova). Zbog sukoba na tribinama pomislio sam: pa došao sam ovdje da radim i napredujem, a izgleda da sam dospio u rat – prisjeća se Pavičić.

Klub je prihvatio priliku da nastupi u novom, iznimno jakom natjecanju, North American Soccer League, no bilo je nekih pravila koja su se morala poštovati.

– Nije smjelo biti nacionalnih asocijacija u imenu kluba. Tek nakon teških pregovora pristali su da budemo i Croatia. Iseljenici su prikupili novac i otkupili Metros koji je bio klub u krizi, čije je nastupanje u novoj ligi bilo upitno, pa je nastao Toronto Metros Croatia koji ulazi u NASL. Trajali smo samo tri sezone pa se vratili u kanadsku ligu, prodali smo franšizu, nitko nije izgubio novac. Ali bili smo prvaci te tada najjače nogometne lige sjevernoameričkog kontinenta, govori nam predsjednik Toronto Croatije o najslavnijim vremenima svojeg kluba.

Taj je uspjeh tim veći što su to do sadašnjih vremena i najslavnija vremena sjevernoameričkog nogometa s nekim od najvećih imena svjetskog nogometa, poput Pelea koji je igrao za Cosmos. Za Metros Croatiju igrao je jedan drugi veliki igrač.

– Eusebio je bio velik i sjajan ne samo igrač nego i čovjek. Kako je tada sjevernoamerički nogomet imao velikih ambicija, bilo je igrača koji su iskoristili tu priliku i svoj dolazak skupo naplatili. Ne i Eusebio, on je došao za 30.000 dolara u sezoni iz Bostona koji se bio raspadao, bio je i to dobar novac, ali ne toliko da ga nismo uspjeli skupiti i platiti mu. Bila je to prilika koju nismo smjeli propustiti, stalo nam je bilo do uspjeha, koji bi onda pronio i naše ime po cijeloj Sjevernoj Americi – govori Pavičić.

U tadašnjoj Toronto Croatiji igrali su i hrvatski igrači poput Filipa Blaškovića, Mladena Cukona, Ivana Lukačevića, Brune Pilaša koji je iz Dinama došao u ranoj mladosti a u Toronto Croatiji ostao do kraja života, kao i još nekoliko stranih igrača poput, primjerice, Wolfganga Sunholza. Bila su to vremena velikog entuzijazma, a jednog će hrvatskog igrača, osim spomenutih, posebno izdvojiti.

– Točno je, po crkvama se skupljao novac da bi se dovelo, na primjer, Filipa Blaškovića. Sve smo učinili da bismo se što bolje predstavili. I uspjelo je, u sezoni 1976./1977. bili smo prvaci tada vrlo snažnog natjecanja. Dakle, ispred New York Cosmosa s Peleom. Bilo je to nevjerojatno, Eusebio je i zabio u tom finalu protiv Minnesote. Kakav je bio profesionalac svjedoči i činjenica da je kod Ivana Đalme Markovića zbog jedne situacije u svlačionici završio na klupi, i to u utakmici baš protiv Cosmosa, koju smo i izgubili. Nije rekao ni riječi, Đalma je poslije smijenjen, došao je Domagoj Kapetanović, a Eusebio nas je onda doveo do naslova prvaka. Za mene je on tada bio naš najbolji igrač, sjeća se velikog igrača koji je ostao prijatelje nogometnog kluba Hrvata iz Toronta gotovo sve do svoje smrti.

No, Pavičić posebno naglašava:

– Samo, ništa se od toga ne bi dogodilo da nije bilo Ivice Grnje. On je za nas bio otkriće, dao nam je nešto potpuno neočekivano, bio je motor na terenu, uvijek tjelesno pripremljen, pouzdan...

No, iako je Toronto Croatia i dalje u vrhu kanadskog nogometa, bit će teško održati takvu razinu.

– Nemamo više toliko novca jer sada više nema toliko interesa. Osnivanjem hrvatske države i formiranjem nacionalnog sastava nekako je jenjala potreba za postojanjem klubova koji u imenu imaju “Croatia”. Pa sada imamo momčad za koju svi možemo navijati i koja i igra na najvišoj mogućoj razini, svjetskoj. Održavat ćemo našu Croatiju, no svjesni smo da se vremena mijenjaju i da to više nisu sedamdesete i doba nogometnog romantizma koji se dobro spajao s nacionalnim ponosom. Poseban je trenutak bio kada je na mreži TCN emitiran dokumentarni film o nama, i to za Svjetskog prvenstva, takvu promociju ne bismo mogli platiti stotinama tisuća dolara, govori predsjednik nogometnog kluba iz Toronta.

U hrvatski nogomet nije išao, iako je, naravno, imao prilike, ali izdvojit će neke osobe s kojima se susretao.

– Mislim da je Ante Pavlović najpodcjenjenija osoba koja se pojavila u hrvatskom nogometu. Njemu naš nogomet duguje iznimno puno, ali nisam siguran da ljudi to znaju. Poznato je da je Dinamo imao problema zbog gostovanja u Kanadi i igranja prijateljskih utakmica s hrvatskim klubovima, pa tako i s nama. No, Pavlović je vidio što drugi nisu i dovoljno je rano počeo s organiziranjem utakmica sastava koji će kasnije postati hrvatska reprezentacija.

I mi u Kanadi znamo da je upravo on najzaslužniji za prvu utakmicu protiv SAD-a u Maksimiru. Ante Pavlović uvijek je bio veliki gospodin i profesionalac, na pomoći kada je god trebalo, kaže.

Dodatno Joe Pavičić promijeni ton kada govori o jednoj drugoj osobi.

– Odgovorno vam tvrdim, osoba kakva je bio Franjo Tuđman u tako malom narodu može se roditi samo jednom u 500 godina! Uopće mi nije važno što se danas o Tuđmanu piše, osporavaju li ga ili ne, on je za mene neprijeporno najveća osoba barem u novijoj hrvatskoj povijesti i najzaslužniji za stvaranje Hrvatske. To govorim zato što sam ga, ako brojim dobro, susreo 19 puta i često s njime dugo razgovarao pa ga i dobro upoznao. On je odmah shvatio da neće biti moguće stvoriti državu bez emigracije. U njoj je tada ležala politička, ali i gospodarska i diplomatska snaga koju tadašnja Hrvatska, još u sklopu Jugoslavije, nije ni mogla imati. Isto je tako shvatio da se to neće moći postići ostanemo li razjedinjeni.

Pogledajte nas i danas, ima nas malo, no opet se dijelimo. Stvaranje moderne Hrvatske bio je jedini trenutak u povijesti kada su te podjele nestale i zato se uspjelo. Da nije napravio kontakt s emigracijom, te bi podjele ostale. Od silnih obećanja pojedinaca koji su posjećivali hrvatske zajednice po svijetu kasnih osamdesetih i ranih devedesetih, nitko nije došao s programom stvaranja hrvatske države osim dr. Franje Tuđmana. Kada želiš doznati kakav je netko doista, onda ga provociraš. Tako sam ja s njim volio “igrati igru”, on je bio titoist, pa sam zamislio da idem braniti – Pavelića!

Govorio sam mu da je Pavelić stvorio Hrvatsku, a da je propala zbog podjele u Hrvata, no Tuđman se na to jako ljutio objašnjavajući mi suprotno, da Pavelić nije stvorio nikakvu državu. Ja se nisam dao, i dalje sam ga provocirao rekavši: “Pa što mu niste dopustili?”. Tada je planuo: “Pavičiću, ti si jedno zlo!”. Jer, objasnio je, ne može Pavelić stvoriti hrvatsku državu, mi je moramo stvoriti. To je ta njegova ideja zajedništva, svjesnost da iza te ideje moraju svi stati – sjeća se Josip Pavičić susreta s Tuđmanom.

Često se u kontekstu hrvatske emigracije govori o velikim iznosima novca koje je emigracija slala u Hrvatsku 90-ih. A onda i o tome na što je taj novac trošen.

– Prije svega, ne radi se ni približno o tolikom novcu koji se spominje danas u Hrvatskoj. Mi smo skupljali svaku vrstu pomoći za vrijeme rata, naravno i novčanu, ona je trošena u različite svrhe, pa i za otkup aviona s oružjem koji su znali ostajati blokirani, no i za kupnju svega čega je nedostajalo za vrijeme Domovinskog rata. Nitko ne žali za tim novcem niti za njega pita, ali ono za čim vrijedi žaliti jest da se potencijali koje emigracija ima ne koriste više i bolje – kaže Pavičić vrativši se za trenutak natrag na politiku.

– Čini mi se da u Hrvatskoj priča nije dovršena, da država nije kompletna u društvenom smislu. Mi danas nemamo konzervativnu stranku koja bi bila relevantna i utjecajna. To je trebala biti Hrvatska demokratska zajednica, no ona nikada iz pokreta nije prerasla u stranku. Ne bi ta stranka uvijek trebala biti na vlasti, ali bi uvijek morala biti nezaobilazni čimbenik. A danas to nije tako. S Ivom Sanaderom to je otišlo još i dalje, on je znatno pogoršao veze iseljene i domovinske Hrvatske. Bio je jako ohol i nabusit, pa kad smo već kod novca, dotaknimo se tih situacija. Sanader je tražio da mu se prikupi milijun dolara. Pitao sam zašto, pa rat je odavno završen. “Treba!”, odgovoreno je. Rekao sam: “Ne bih rekao...” Jednom prilikom došli smo po njega autom, imao je prtljagu. Netko vikne: “Pa preuzmite je!”. Mirno sam odvratio: “Pa pogledajte koliki je on, a koliki sam ja, što je za njega par kofera!”. I onda je počeo postavljati neke ljude koji među nama nisu mogli imati ugled, pa sam se u tom trenutku odmaknuo od politike – sjeća se Pavičić iskustava s bivšim premijerom.

– Opet, znači, neke podjele i drukčije istine. Za razliku od onih koji su ga naslijedili, Tuđman je znao da na ovim prostorima postoji više istina o istim stvarima. Nedavno je umro Dušan Bezić, moj veliki prijatelj i utjecajni Hrvat u Kanadi. Isti onaj koji je stvorio Toronto Metros Croatiju. Pričao mi je kako je proglašenje Nezavisne Države Hrvatske na njegovoj Šolti dočekano s ogromnim veseljem, nakon kojega je uslijedio hladan tuš kada se doznalo da će zapravo pripasti Italiji. Jasno je bilo da su svi odmah krenuli u partizane, drugog izbora nije bilo. Nešto je slično bilo i u mojem Smokriću pokraj Lovinca. To je zapravo bila jedna hrvatska oaza u istočnoj Lici, kada je rat počeo u tim krajevima, i ti su ljudi bili bez izbora – ili će u ustaše ili ih čekaju četnici. Jer vrlo brzo dogodili su se teški zločini, koji su se, nažalost, ponovili i u Domovinskom ratu. Teška je to povijest. Kao što je nevjerojatno da nakon svega u Srbiji ima onih koji i dalje govore o Iliji Garašaninu. Međutim, da se razumijemo, mi danas nemamo drugog izbora nego biti sa Srbima dobri susjedi. Raditi se mora, jer se i živjeti mora. Ali se mora i poštovati svoje, a meni se čini da mi ne razmišljamo dovoljno na takav način. Ponosan sam kada vidim na Niagari riječi Nikole Tesle da se ponosi svojom hrvatskom domovinom i srpskim rodom. Bio je pravoslavac, ali je cijenio zemlju u kojoj je rođen. Ne možemo odbaciti ljude koji tako razmišljaju. Tako me, veliki moj prijatelj i prijatelj Hrvatske Daniel Maksymiuk, tražio da ga odvedem u Smiljan jer je Tesla vrlo poštovan u Kanadi gdje ga smatraju važnim i zbog elektrane na slapovima Niagare. Rekao sam, svakako, idemo odmah, ali ako odeš sa mnom još na jedno mjesto, u Žitnik vidjeti rodnu kuću Ante Starčevića, to bi nama jako puno značilo. Ne bih rekao da danas tako razmišlja puno ljudi – govori predsjednik Toronto Croatije.

I danas Hrvati odlaze raditi i živjeti u Kanadu, no okolnosti su drukčije nego u doba kada je tamo, 1974. godine, otišao Joe Pavičić.

– Nije to isto gotovo ni po čemu. Mladi ljudi danas znaju strane jezike, engleski, snalaze se praktično u startu, često dolaze na već prije dogovorena radna mjesta, nemaju potrebu spajati se s postojećim hrvatskim zajednicama. A činjenica je i da smo mi tamo već dugo, pa i naša djeca sve rjeđe koriste hrvatski jezik. Tako je to, vrijeme ide, ne može ga se zaustaviti. Ali, smatram da bi se iseljena Hrvatska bolje osjećala, odnosno vratilo bi se povjerenje iseljeništva u ulaganje a time i u povratak kada bi im se omogućilo dopisno glasovanje po uzoru na uređene zemlje.

U Kanadi, po nekim procjenama, živi 300.000 Hrvata, od toga ih 80.000 ima hrvatsko državljanstvo, od toga maksimalno na dan glasovanja može glasovati 1000 do 1500 osoba. Pitamo se u čijem je to interesu. Ja sada u Hrvatskoj godišnje boravim šest mjeseci, a toliko i u Kanadi. Danas možeš stvari rješavati e-mailom, s daljine, nije potrebno biti više toliko na licu mjesta. Moje tvrtke uspješno posluju s jakim partnerima pa si mogu dopustiti da umjesto mene posao vodi netko za koga smatram da je dovoljno kvalitetan. Likro Precision Ltd., dolazi od Lika+Kroatia, radi za najjače američke dobavljače obrambenih sustava, bavimo se preciznom mehanikom, većinom na egzotičnim materijalima, izrađujemo komponente i za svemirsku i zrakoplovnu industriju. Uključeni smo u najvažniji posao dosad, razvoj rovera ExoMars koji će, nadam se, uskoro na Mars.

Nositelj je projekta Airbus, naš je zadatak kućište na koje se montira podvozje i ostala oprema. Sada za Likro radi 70 ljudi. Pokrenuo sam još i proizvodnju sportske opreme Lika gdje je još 20 ljudi. U Hrvatskoj sam, naravno, prisutan ali rekao bih da je moglo bolje. U partnerstvu sam 90-ih kupio hotel “Laguna” u Zagrebu, stajalo me to nekoliko milijuna ondašnjih maraka. Procijenio sam da to nije za mene, prepustio udio, ali novac još čekam. Još je najbolje s apartmanima koje imam u Umagu, no najviše energije i emocija ulažem u lički krumpir u Lovincu. Godišnje ga prodamo oko tisuću tona, na plaći je od toga desetak ljudi, napominje Joe. 
Bolje mu, kaže, ide, kao i svima, od kada je u Americi predsjednik postao Donald Trump.

Trump je dobar predsjednik

– On je za mene dobar predsjednik. Njegov je cilj da obnovi američko gospodarstvo i u tome zasad uspijeva. Kritiziraju ga zbog njegovih politika prema migrantima, no činjenica je da je zaista previše ilegalnih, a da je za Amerikance bilo sve manje posla. Bili smo na utakmici s Peruom u Miamiju, nas pet tisuća, 35.000 Latinoamerikanaca. To je za Ameriku problem koji Trump sada nastoji riješiti. Uspio je sve zaposliti, ta su radna mjesta kvalitetna. Ne razumijem političare u Europi, pogotovo Njemačku, zašto grade kuću za tisuću ljudi, ako u nju stane stotinu. I onda govoriš da ti nedostaje radne snage! Vjerojatno, ali koja su to radna mjesta za koja tražiš ljude, u tome je problem.

U poslu sam već dugi niz godina i vidim jednu promjenu koju sada Trump nastoji korigirati. Nekada su tvrtke vodili poslovni ljudi, a danas ih vode računovođe koji jedino gledaju kako da skrešu troškove i negdje uštede. Ja se držim starih principa, svakog svojeg djelatnika pozdravim, nema nikoga s kim barem jednom nisam popio kavu. Jer, ta je dosadašnja politika uštede štetna i dovodi do osipanja kvalitete, sad vidimo do čega to dovodi, došlo se u situaciju da se traži jeftinije i jeftinije, pa su onda tu i poremećaji o kojima se priča. Nažalost, i terorizam u to spada, jako se slavio naslov Toronto Raptorsa u košarci pa se dogodi onaj napad. Kažu, nije terorizam. A što bi drugo bilo, takav sudar različitosti mora rezultirati trzavicama. A Kanada je jako sigurna zemlja, uvjerili smo se u to i 90-ih kada su i zbog nas pojačavane kontrole. Kanadska se država jako brinula o tome da se sukob Hrvata i Srba ne prelije tamo. Kanada je država manjina koja sjajno funkcionira, zato je svi poštuju i vole ondje doći, no očito je da globalni pomak može utjecati i na tako napredno društvo – kaže Josip Joe Pavičić.

Namjerava se vratiti u Hrvatsku.

– U Hrvatsku se sigurno vraćam, a imam i jedan projekt kojim bih sinu mogao omogućiti egzistenciju. U samom Trokutu u Novom Zagrebu imam zemljište na kojem želim podići sportski centar. Mislim da bih ondje mogao zaposliti desetak ljudi, napraviti od toga nešto. Čekam odluku grada o prodaji još jednog zemljišta koje je odmah pokraj i koje bi bilo parkiralište. Bez parkirališta nema smisla ni taj sportski centar za koji računam da bi mogao biti frekventan i da bi ga svaki dan moglo posjećivati dosta ljudi – zaključio je Joe Pavičić.