Crni labud postaje lošiji znak u politici nego crna mačka na putu. Otkako se strategu HDZ-ove kampanje na biralištu ukazala egzotična ptica o kojoj, kao o Marsijancu, svi pričaju a nitko je nije vidio, svakim je danom sve izvjesnije da se u tome zamišljenom, ili izmišljenom, liku ne vraća politički duh pokojnoga predsjednika Franje Tuđmana.
Dok je on živio, nije se znalo za crne labudove, postojali su, u uobrazilji, drugi, žuti i zeleni stvorovi. Tuđmana nema već dugo u političkim borbama, iako nije sasvim neprisutan. Kao što je Andre Malraux pisao, misleći na jednoga drugog generala, hrastove obaraju, da se sami ne bi (s)rušili! Osnivač HDZ-a je rijetki hrvatski političar kojega drugi nisu uspjeli oboriti dok je držao vlast, on je, jedini, ostao do kraja.
S vremenom su ocu nacije u zemlji počeli podizati spomenike, koje mu dižu i nekadašnji kritičari za zasluge u formiranju hrvatske države; o njegovim se velikim borbama, isto je i s Tuđmanovim idejama, ne raspravlja ozbiljnije u malome narodu koji je on – uz teške žrtve – izveo na povijesna bespuća i odveo u obećanu zemlju.
Možda je prvi hrvatski predsjednik otišao na vrijeme; tko zna kakve bi mu sve crne labudove Hrvati dovodili, kad u današnjoj Hrvatskoj svi ne mogu biti načistu je li bolje što su ostvarili ideale za koje su se borili, ili bi bilo bolje da ih nisu ostvarili. Tuđman je projektirao samo jedno čudo: državu.
To je čudo sam pozdravio. Da se Hrvatska razvije u Švicarsku, makar i malu, nije bilo dovoljno ideja; bilo je energije, ali se ona rasipala na krive stvari, pa Hrvatska nije postala uspješnija država. Nitko ne kaže da je izlazak iz Jugoslavije bila pogrešna odluka, svi vide kako je u zemlji u kojoj je Vojislav Šešelj glavna oporba (kakva oporba, takva i vlast!). Kad su države u pitanju, teško je biti prorok u tuđoj zemlji.
A u njegovoj zemlji, i Tuđmanu se s raznih strana sudi u odsutnosti: jedni mu mažu spomenike, misleći da ih ne zaslužuje, a drugi dovode u pitanje njegove kapitalne ideje o pomirenju, o antifašizmu ili o ratnoj pobjedi. Odvija se tiha detuđmanizacija, koliko god to zaštitnici Tuđmanova lika i djela osporavali; i ne uvijek na pravim temama, ni na pozitivan način.
Na političku ostavštinu Franje Tuđmana pozivaju se još uvijek generacije koje su ga naslijedile na vlasti; nije sigurno koliko stvarno vjeruju u to u što se kunu, uzme li se u obzir da je prvi hrvatski predsjednik vladao s pomoću širokoga narodnoga pokreta, a da se ta baza sve više sužava na one koji od vlasti žive; da je u procesu pomirenja djece partizana i djece ustaša trebalo zakopati sve ratne sjekire, a da se među njima sve otvorenije događa novi sukob u kojem jači sve više tlači; da je nova država preuzela, čak ih ugradila u ustavne temelje, tradicije hrvatskoga antifašizma, a da se u zemlji odvija obrnuti proces rehabilitacije ustaštva.
I osnivač HDZ pazio je – kao jedan drugi Zagorac, ali na drukčijoj ideološkoj matrici, u drukčijoj državi, i za druge političke potrebe – da očuva jedinstvo Hrvata, kao zjenicu svoga oka, jer je vjerovao da samo Hrvat do Hrvata može obraniti Hrvatsku; ni na kakvo drugo bratstvo nije ni pomišljao, jer je, kao i drugi hrvatski nacionalisti, nosio loše uspomene iz licemjernog jugoslavenskog bratstva koje se svaki put raskidalo u krvi.
Borba za vlast
Hrvatska Hrvatima, to je bila njegova startna politička kombinacija koja do dana današnjega nosi sve dobro i loše što se iz takve ekskluzivne konstrukcije može izroditi. Može li se Franjo Tuđman drugi ili treći put vratiti među Hrvate? Kad bi to bilo moguće izvesti s njegovom politikom, neki bi opet slavili njegov svijetli lik i veličali njegovo djelo, a neki bi mu naknadno umanjivali slavu zato što država nije onakva kakvu su oni očekivali; bilo bi među novim „sucima“ i onih koji su ga nosili na rukama dok je vladao zemljom, zato što otkrivaju da je vladao drukčije nego što su oni htjeli.
Kako se povećava nezadovoljstvo ljudi i kako raste unutrašnja tektonika u HDZ-u, tako se ne može isključiti da stožerna hrvatska stranka prizove uskoro potisnuti duh svoga osnivača, ne da arbitrira u sukobima iz kojih je on već dugo isključen, ne samo fizički nego i politički, nego da bude jedna od glavnih referentnih točaka za smirivanje napetosti.
U tri prva desetljeća hrvatske države, HDZ je vladao kad god je htio; pripustio bi malo i druge stranke na vlast, dok je najjača stranka bila na servisu, da dokaže da se državom ne može upravljati ni bez ni mimo HDZ-a, a osobito ne protiv njega. Borba za vlast i nije bila demokratski suptilna, od „događanja naroda“ na splitskoj rivi do zagrebačkih šatora, mimohoda i plinskih boca na ulici: zrela demokracija ne govori takvim jezikom.
Bude li HDZ još jednom ugrozio sam sebe, nije sigurno da će sve rješavati na stranačkim izborima, kako bi to htio Davor Ivo Stier, kao oglašeni zastupnik procedure i legaliteta. Nestrpljenje je urođeno Hrvatima. Jedan lošiji izborni rezultat mogao bi uzdrmati Andreja Plenkovića, ali više zato što je pustio da mu pola Vlade dođe pod udar javnih kritika, da mu stabilnost u Saboru ovisi o nekoliko nečastivih ruku i da očekuje da će mu državne institucije pripremiti štrik za stranačke protivnike a da on samo treba izvući stolac ispod osuđenika.
Plenkoviću se događa tipično šekspirovski problem (ne od Šeksa, nego od čuvenog engleskog pisca): dok se penjao na vlast, borio se protiv drugih; kad se popeo, bori se protiv sebe! Nije Franjo Tuđman ni prvi, neće biti ni posljednji vođa naroda i države koji poslije smrti gubi autoritet, pa nema utjecaja na stvarne političke procese.
U njegovu se slučaju potvrđuje povijesno iskustvo da su velike ličnosti u politici kombinacija između ambicioznog pojedinca i povoljnih povijesnih okolnosti: kad se promijene okolnosti, poslije velikih vođa, kao poslije pravih elementarnih nepogoda, mora se raskrčiti teren da se vidi tko je sve preživio ispod pobjedničkih ruševina.
O prvom hrvatskom predsjedniku ne govore samo preživjele anegdote o njegovoj ženi, o tobožnjem prekrajanju državnih granica, ili o ustaškoj državi kao „snu“ Hrvata, koje ga uglavnom delegitimiraju kao ozbiljnoga državnika. Takve izjave sigurno nisu ugrađene u temelje njegovih brojnih spomenika s kojima ga časte zahvalni Hrvati, u uvjerenju da je nacionalna memorija neodvojiva od Tuđmana i da se Tuđman uklapa u dugu pozitivnu memoriju, tamo od stoljeća sedmog, gdje je i sam sebe neskromno stavljao.
Sasvim je moguće da će mu povijest, kad se očisti od detalja i svede na global, dati za pravo. Kritika tuđmanizma još se kreće između apodiktičkih krajnosti, pa ne pokazuje Tuđmana u realnim političkim dimenzijama. Njemu se grade spomenici i istodobno izmiče tepih ispod nogu tako što se pomjeraju neki temeljni postulati njegove politike (netrpeljivost umjesto pomirenja, ustaštvo umjesto antifašizma).
Kad krene objektivna kritika, najteže će biti braniti Tuđmana od njega samoga. Vidio je on „žute“ i „zelene vragove“ koji ugrožavaju državu, „stoku sitnoga zuba“ koja nagriza njegovu državotvornu politiku, „judine škude“ s kojima se kupuju plaćenici, „ideologe jugokomunističkog režima“, „djecu oficira JNA“ i „potomke miješanih brakova“ koji podrivaju njegov sistem.
To je svadljivi, nekontrolirani i razdražljivi Franjo Tuđman, koji je najviše štetio sebi i svome ugledu državnika. No, njegov se opus ne može svesti na nekoliko jezičnih izgreda i verbalnih delikata, s kojima se potencira njegov notorni nacionalizam i konstruira antisemitizam, koji mu nitko nije dokazao; taj mu je krimen više izveden iz konteksta negoli samoga teksta, a pratio ga je tako nemilosrdno do kraja života, osobito u inozemstvu, kao da je u ratu bio na strani Ante Pavelića, a ne uz Josipa Broza.
Europa još uvijek ne oprašta antisemitizam, ako u Hrvatskoj itko zaboravlja da je ustaški režim stavio Židove na svoj indeks. Tuđman oko toga nije imao dvojbi, ni kao povjesničar, ni kao državnik. Kad ga je Romano Bolković početkom 90-ih pitao o tadašnjem (i današnjem) sporu s HOS-ovcima oko njihova odnosa prema ustaštvu, pozdravio je njihove “hrvatske ideale“, ali je postavio granicu koja bi i danas mogla vrijediti.
„Začuđujuće je da nasjedaju onima koji im oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata. Što bi bilo od Njemačke da je nastavila na crnokošuljaškim tradicijama i hokenkrojcovskim oznakama.“ Može li se išta zaključivati iz činjenice da se na Franju Tuđmana sve manje pozivaju na „pravoj“ desnici, koja ustaške simbole podržava iz neznanja ili s namjerom?
Ili je i to dokaz da se sa te strane u Hrvatsku uvlači duh revizionizma kojem stoji na putu i Tuđmanov antifašizam, i Tuđmanova ratna biografija, i Tuđmanova briga da zadrži Maršalovu ulicu u Zagrebu i Tuđmanova odluka da ne izbacuje Augustinčićevu bistu s Pantovčaka? Nije osnivač hrvatske države bio slijep kod zdravih očiju da ne bi vidio da mu Tito ne može biti saveznik ni u rušenju Jugoslavije, ni u rušenju komunizma, ni u konstrukciji demokratske Hrvatske.
Toga Tita, Tuđman je odbacio i prije nego što je bio po njegovim zatvorima; poslije Milovana Đilasa, nekadašnji Titov general bio je najviši predstavnik komunističke elite koji je ustao protiv Titova režima. Nekadašnji ortodoksni boljševik učinio je to više zbog toga što Jugoslavija nije riješila demokratsko pitanje i što je „nova klasa“ uzurpirala vlast, a najmlađi Titov general zato što nije riješila nacionalno pitanje i što je Hrvatima i u drugoj Jugoslaviji bilo “pretijesno”. Na toj je platformi budući hrvatski predsjednik gradio obvezni kult disidenta.
Mekani prema zločinima
Bivši Titov suborac i general, nekadašnji komunist i profesor, dobio je prednost pred drugim kandidatima koji nisu imali takvu biografiju da mogu proći i na Zapadu, kad je već postalo jasno da ne može spasiti Jugoslaviju, i na Istoku, kad se i tamo domino-sistemom stao rušiti poredak iz Jalte. Jugoslavija je, kako je govorio lucidni a zaboravljeni don Branko Sbutega, imala najblaži sistem, a raskid s komunizmom platila je najvećim žrtvama.
Zato za Jugoslavijom ne žale ni najžešći kritičari Hrvatske. Može se i dalje raspravljati o tome je li Tuđman mogao više učiniti da ublaži strahote rata, agresorske zločine nad Hrvatima, ali i zločine s hrvatske strane. Sigurno je mogao, neki će reći i da je morao. Ali, rat je pripremljen negdje drugdje, za nj nije primarno odgovoran Franjo Tuđman, nego Slobodan Milošević. Misli li se i na Tuđmana kad se danas prozivaju hrvatske vlasti da gledaju kroz prste srpskim zločincima?
Nakon Bljeska i Oluje, kad je hrvatska vojska pokazala pobjedničku (nad)moć, on je objeručke prihvatio zapadnu, u prvom redu američku, pomoć da granična područja sa Srbijom integrira bez borbe. Tko to može zamjerati? Ako je podijelio koju amnestiju više, Tuđman je sačuvao mnoge živote. Bez obzira na jezične eskapade, koje mogu i drukčije govoriti, prvi hrvatski predsjednik stavio je na svoje mjesto ratne ličnosti i poslijeratnu povijest. Znao je Franjo Tuđman tko je Dalmaciju poklonio Talijanima, a tko je i Dalmaciju i Istru vratio matici zemlji, i kako je ‘45. Hrvatska spašena da ne završi u bubnju velikih sila, da bi se kolebao tko mu je bliži između Pavelića i Tita.
Razlikovao je on Tita maršala, njegovu je bistu držao na Pantovčaku, od Tita državnika, kojemu je služio jedno vrijeme, i Tita ideologa, s kojim se razišao radikalno. Mnogi zaboravljaju da je Tuđman 1991. govorio kako je Tito „i kao Hrvat i kao komunistički internacionalist“ težio da se odnosi između naroda riješe na ravnopravnim osnovama, i da je u Ustavu 1974. ugradio „sve elemente za njihovu punu ravnopravnost“.
Mnogi krivolovci hvataju Tuđmana, iako možda i ne bacaju mrežu da baš njega (u)love: kad se osuđuje Tita kao „najvećeg zločinca među Hrvatima“, nije pošteđen ni njegov zaštitnik; kad se napada partizane, ni Franjo Tuđman nije isključen, jer je kao mladić bio u tome pokretu; kad se prozivaju vlasti da su mekane prema zločinima koje su počinili Srbi, oštrica ne zaobilazi ni hrvatskoga poglavara iz toga doba koji je proglasio široku aboliciju; kad se pokreće kampanja za naknadnu lustraciju, i Tuđman je na meti jer je nije htio provesti, da ne dijeli Hrvate; kad se vadi „slučaj Perković“, prije se misli na Tuđmana, koji je angažirao nekadašnjeg udbaškoga starješinu, nego na Milanovića, koji ga je lošim manevrima htio zaštititi od izručenja Njemačkoj.
Puno je takvih slučajeva da bi bilo slučajno što se čačka toliko po temama koje stavljaju u negativni kontekst i prvog hrvatskog predsjednika a da mu se nigdje ne spominje ime. U reviziji ratne prošlosti, koja se sve otvorenije vodi u korist ustaša i na štetu partizana, Tuđman nije saveznik revizionistima, sa svim nacionalističkim ispadima koji mu se pripisuju.
Hrvatska nije provela lustraciju u prvim godinama nove države jer je – za razliku od drugih tranzicijskih zemalja – bila uvučena u rat; nije je provela ni kad je rat završen, vjerojatno zato što se većina kadrova koje bi lustracija morala zahvatiti, skrasilo u novoj stranci i u novoj vlasti. Može to Hrvatska učiniti i s velikim zakašnjenjem; možda bi se i u hrvatsku lustracijsku mrežu ulovile krupne ribe, od sveučilišnih nastavnika i sindikalista do sudaca i biskupa.
Preuzimajući vlast u Hrvatskoj, Tuđman je – dok se u Beogradu pripremala agresija na Hrvatsku – objavio da ne dolazi kao osvetnik. „Težimo stvaranju društva – rekao je svečano 30. svibnja 1990. – u kojem će ljudske i radne sposobnosti te građanske i moralne vrline, a ne podrijetlo i svjetonazorsko opredjeljenje, određivati položaj i vrijednosne sudove o pojedincu u društvu“.
Mogle su HDZ-ovske vlasti, s Tuđmanom i poslije Tuđmana, raskrinkati javno Udbu i udbaše, rastjerati zaljubljenike u Jugoslaviju, demaskirati „komunjare“, raščistiti s velikosrbima. Možda bi lustracija, ali temeljita a ne selektivna, stvarno raščistila teren ii olakšala mir. Netko se, izgleda, bojao, i još se plaši, što sve može izići na površinu. Hrvatske vlasti ne mogu ignorirati da Hrvati sve glasnije govore da se nisu borili za ovakvu državu: projekt demokratske Hrvatske nije uspio, kako dokazuje ustavni znalac Branko Smerdel, zemlja nema gospodarski model i zaostaje za tranzicijskim državama, Hrvati se muče s prošlošću i s neraščišćenim odnosima sa Srbima, vlasti nemaju projekt.
A o moralnoj situaciji dovoljno govori to da zakone najgrlatije brane političari koji se ne vide od silnih optužnica. Treba li se plašiti Goetheova Fausta, koji je pozitivniji lik od Mefista: „Sve što nastaje, zaslužuje da propadne. Stoga, bolje bi bilo da nije nastalo“.
Želi li izbjeći takvo prokletstvo, Hrvatska se treba osloniti na sebe barem koliko i na NATO i EU; nisu oni ni postojali u vrijeme kad se u Weimaru rađao vidoviti Faust; nije bilo ni Hrvatske. Crni labud ipak može biti upozorenje da nema Tuđmana na putu; ne mora biti loš znak.
Ministar Cappelli o Novalji
Opet Galic izmislja ustase i ustasizaciju Hrvatske. Zna on dobro da bez ustasa ,makar i izmisljenih , njegovi antife gube svaki smisao djelovanja i postojanja. Opravdavati diktaturu zlocinca Tita moze samo bolesni mozak mentalnog komuniste. Zato za temeljitu lustraciju jos nije prekasno.