Zoran Primorac (53), stolnotenisač s 21 osvojenom medaljom na velikim natjecanjima, danas predsjednik Sportske komisije Svjetskog stolnoteniskog saveza, bio je gost Večernjakova olimpijskog podcasta. Jer ovaj Zadranin hrvatski je rekorder po broju olimpijskih nastupa, a sakupio ih je sedam – od toga šest pod hrvatskom zastavom.
>> Zoran Primorac: Nikada neću zaboraviti osjećaj kad sam nosio zastavu na OI
A izgledi da netko od hrvatskih sportaša nadvisi njegov olimpijski rekord čine se malima.
– Rekordi su tu da se ruše, a najvažnije je da sportaša zaobiđu ozljede. Jasno je da atletičari ili plivači teško mogu izdržati tako dugo, no strijelci, stolnotenisači, oni možda izdrže.
Sedam Igara u 24 godine
Slovenski strijelac Raymond Debevec ima osam nastupa, a Jasna Šekarić sedam.
– Takav je u uglavnom taj tip sportova, poput streljaštva, jedrenja, jahanja – u kojem mijenjaju konje, a jahači ostaju.
Stolni tenis sport je refleksa. Kako bez mladalačkih refleksa biti konkurentan u kasnim tridesetima i ranim četrdesetima?
– Kada si mlad, igraš na reflekse, brzinu i snagu, a kada si iskusniji, onda mijenjaš taktiku. Samsonov nije bio ni brz ni eksplozivan, ali imao je dobru anticipaciju, toliko dobro je čitao igru da bi je zatvorio da se ne razvije onaj fizički dio. Stariji igrači mijenjaju način, poput Bolla koji se sasvim približio stolu. Sada lopticu lovi u uzlaznoj putanji, suparniku ne daje vremena.
Tih sedam Olimpijskih igara stalo je u 24 godine, od 1988. do 2012. Očito ste se jako posvetili svojem tijelu kao sredstvu za rad?
– To mi je bila osnova. Da imam zdrav sportski život i da sam emotivno dobar, da sam obiteljski sređen i da živim sportski. Tu su i ljubav prema sportu i motivacija. U svakom sportu, ja ću to uvijek naglasiti, dugovječnost je jednaka ljubavi.
Premda ovdje govorimo o nastupima pod hrvatskom zastavom, ne možemo preskočiti vaše prve Igre i osvajanje olimpijskog srebra u paru s Lupulescuom.
– Kod mene je olimpijski san jačao što sam više olimpijskih nastupa imao i kad sam shvatio koliko su Olimpijske igre velike. Najiskrenije, Seul nisam toliko doživljavao, a možda sam zato i napravio taj najbolji rezultat. Sretao sam te velike sportaše na doručku, ručku, ali nisam bio impresioniran svime time jer sam bio u svom filmu i samo sam razmišljao kako da taj turnir odigram dobro. A to je, ustvari, pravi put.
Ovo drugo je sve distrakcija?
– Dobro je da ste motivirani, no u 90 posto slučajeva ljudi izgore na Igrama, od želje i veličine, ponese te atmosfera, igraš ono što nikad nisi igrao, živiš živote drugih olimpijaca. Mi svi dođemo spremni na Igre, svi smo u formi, i sada glava radi razliku. Eto vam primjer Janice. Najveći su sportaši oni najjednostavniji sportaši. I Jan-Ove Waldner bio je enormno jednostavan. Pa Janica je uvijek govorila: "Pa što, ja se spustim dolje i onda razmišljam što je bilo."
Osim olimpijskog srebra u paru, imate vi još jedan trofej iz Seula, a to je vaterpolska lopta.
– Zanimljiva priča. Kada završite svoj program, tradicija je da idete navijati za svoje kolege i ja sam otišao na finale olimpijskog vaterpolskog turnira u kojem su igrali tadašnja SFRJ i Amerika. Kada se čuo posljednji zvižduk, Dudo Šimenc uzeo je loptu i bacio u publiku i od svih tih ljudi doletjela je meni. Da me gađao, ne bi me mogao tako pogoditi. To je stvarno lijepa uspomena i šteta je što nisam išao za tim da mi se svi potpišu na loptu.
Godina 1992. bila je vrlo posebna za sve hrvatske sportaše koji su imali čast nastupiti u Barceloni, a vi ste osvojili dva deveta mjesta. Pojedinačno i u paru sa Šurbekom.
– Eto, to je primjer sindroma Olimpijskih igara kojem sam ja te godine platio danak. Na te Igre došao sam enormno spreman. Osvojio sam prvu europsku medalju za Hrvatsku, broncu u Stuttgartu 1992., osvojio medalju na Top 12 i bio sam među najboljim igračima svijeta jer tada Kinezi nisu bili toliko dominantni kao sada. Imao sam otvoren put prema medalji, a protiv Korejca Kim Taek Soa imao sam u setovima 2:0 i 16:8 i čovjeka sam do tog časa gotovo ponizio. I onda se dogodio preokret, zacijelo pod pritiskom velike želje. U četvrtfinalu bih igrao s Kinezom s kojim sam imao skor 4:0, i pobjeda nad njim značila bi medalju.
Je li se slično dogodilo i osam godina kasnije u Sydneyju, gdje ste na svečanom otvorenju nosili hrvatsku zastavu nakon čega ste ispali u 1. kolu?
– Moguće. Tada sam bio u top osam nositelja. Bio sam dobar, no u Barceloni sam bio u boljoj prilici. U Sydneyju sam imao loš ždrijeb. Da sam pobijedio tog Japanca, igrao bih protiv Gatiena pa Rosskopfa, igrača koji mi baš nisu odgovarali. Sigurno da je ta atmosfera oko nošenja hrvatske zastave donijela malo više nervoze no što bih htio.
Kakav je to osjećaj, ući s hrvatskom zastavom u prepun olimpijski stadion?
– Onaj osjećaj u tunelu kada prozovu Hrvatsku i kada povedeš svoje kolege sportaše, a znaš da te gleda cijeli, svijet, taj osjećaj neću nikad zaboraviti..
Pokušao na OI i s 43 godine
Kada su u pitanju pojedinačni olimpijski nastupi, vaš najbolji bio je s 39 godina na Igrama u Pekingu 2008?
– To je bila lijepa priča. Mi, stolnotenisači, dio smo olimpijske obitelji, no zna se koji su sportovi najpopularniji. No, ovaj put bilo je drugačije jer je u Kini stolni tenis enormno popularan, nacionalni sport, i mi smo bili maženi i paženi. Nažalost, u četvrtfinalu sam izgubio od Perssona. Tu mi je nedostajalo malo podrške. Čini mi se su taj dan igrali naši rukometaši pa su za mene navijali samo moji stolnotenisači i jedriličari, a Persson je imao golemu podršku s tribina, bila je puna dvorana Šveđana. No, ja sam kriv što nisam pobijedio, nitko drugi.
Što vas je poticalo da i s 43 godine idete na OI koje su te, 2012. godine, bile u Londonu? Neki osobni izazov?
– Bio sam motiviran, to nije bio problem. A bilo je i neko natjecanje između Perssona, Saivea i mene. Nas trojica dobili smo veliko priznaje u Pekingu za šesti olimpijski nastup i onda je bilo pitanje tko će imati sedam. Osim toga, ja sam još dobro igrao. Trebao sam biti među 20 na svjetskoj rang listi i to sam izborio svojim igrama, nije bilo po ključu. A podržala me i obitelj, pa tako i supruga koja je rekla da se ja i dalje mogu zabavljati.
Dakle, supruga je rekla: "Zaboravi na Rio!"
– Pokušao sam se ja plasirati i za Rio. Odigrao sam odlično momčadski SP, dobio sam jako mnogo mečeva pa i svjetskog doprvaka Korejca te sam skupio dosta bodova. Onda sam trebao igrati dva turnira, Dubai i Dohu, gdje bih skupio dosta bodova. I opet ta moja draga supruga, koju ja najviše volim na svijetu... Po mom povratku sa SP-a išli smo trčati na nasip. Da, idemo se lagano rastrčati, ja ću do prve rampe, hajdemo produžiti još malo i dogodi mi se ruptura mišića pa sam na kvalifikacije otišao nespreman.
Na kraju našeg razgovora ovaj dugovječni sportaš imao je potrebu naglasiti važnost trenera.
– Velikih karijera naših sportaša ne bi bilo bez trenera i oni su nepravedno zapostavljeni. Sve svoje rezultate ne bih postigao bez obitelji i njih, bez svih vrsta trenera, tehničko-taktičkih, kondicijskih, za mentalni trening i nepravda je što ne dobivaju medalje. Bez trenera nema sporta i trebamo dignuti važnost trenera. Često su oni ti koji rade najviše, a mi sportaši smo pred kamerama.
Veoma zgodan muškarac...:)