U godini u kojoj slavimo 30. godišnjicu priznanja HOO-a od Međunarodnog olimpijskog odbora valja nam se prisjetiti i onih koji su prednjačili na olimpijskim sportskim borilištima. A prvi osvajač pojedinačne zlatne medalje za Hrvatsku bilo je pojačanje iz Bugarske, dizač utega Nikolaj Pešalov (52). Zbilo se to u Sydneyu 2000. godine, na Igrama na kojima je Hrvatska, uz ovo dizačko, osvojila još samo veslačko odličje (bronca osmerca).
Zlato za samo 50.000 USD
Da će Nikolaj biti veliko pojačanje za našu olimpijsku ekspediciju, dalo se naslutiti i iz "vagona" medalja koje je do svoje 27. godine osvojio za Bugarsku. A osim dvije olimpijske (srebro i bronca), on je pod hrvatsku zastavu stao i s ostavštinom od pet svjetskih (tri zlata) i osam europskih (šest zlata) odličja. No, kako je uopće došlo do toga da tako trofejan sportaš, u naponu snage, promijeni stijeg?
– Nakon Igara u Atlanti došlo je do problema s bugarskim dizačkim savezom zbog čega sam počeo razmišljati o okončanju karijere. Isplanirao sam da mi nastup na Prvenstvu Europe bude posljednji i to su ljudi iz Hrvatskog dizačkog saveza saznali pa su mi pristupili. Nakon što sam osvojio svoje šesto europsko zlato navečer mi je pristupio trener hrvatske reprezentacije Boško Čavka koji mi je ponudio da dođem u Hrvatsku.
Za vrijeme tog druženja postignut je dogovor o najvećem transferu u povijesti hrvatskog olimpizma.
– Rekli su mi da malo razmislim, a ja sam si htio dati vremena da vidim hoće li se u bugarskom dizačkom savezu išta promijeniti. Nisam ja bio jedini dizač koji je bio oštećen njihovim odlukama. Tadašnji tajnik saveza Borozan i Čavka ponudili su mi da sa suprugom dođem na sedmodnevni odmor u Hrvatsku i da razmislim. Došao sam i dogovorili smo se, ali isprva da radim kao trener. Godinu dana radio sam kao trener i nisam trenirao sve dok me jedan njemački klub, za koji sam i prije nastupao, nije pozvao da opet dižem za njih. Tako sam ponovno krenuo s treninzima i malo-pomalo osvojio za Hrvatsku svjetsko srebro i europsku broncu.
No, da bi za novu reprezentaciju nastupao na Olimpijskim igrama, to je trebalo platiti.
– Oko hrvatskog državljanstva nije bilo problema jer je za mene urgirao i Goran Ivanišević, koji je tada bio predsjednik splitskog dizačkog kluba, a putovnica je bila dovoljna za nastupe na svjetskim i europskim prvenstvima, ali ne i za nastup na Olimpijskim igrama. Kako sam nakon Atlante za Bugarsku nastupio i na EP-u 1997., a to je značilo da sam ušao u novi olimpijski ciklus pod bugarskom zastavom, taj izlazni dokument je trebalo platiti.
Srećom, Hrvatska je takvog asa dobila za "sitniš".
– Prva svota koju je Bugarska tražila za mene bila je 250 tisuća dolara, a na koncu se sve svelo na 50 tisuća i čini mi se da je to ispregovarao tadašnji predsjednik HOO-a Antun Vrdoljak sa svojim bugarskim kolegom Ivanom Slavkovom. Govorilo se tada u Hrvatskoj da sam iz Bugarske potjeran, da u meni nema više kapaciteta i tako sam ja "bez kapaciteta" osvojio olimpijsko zlato za Hrvatsku.
A u toj prigodi pobijedio je čak i jednog od najvećih dizača svih vremena Naima Süleymanoğlua, bivšeg bugarskog dizača koji je prebjegao u Tursku koja je pak za njegov nastup na OI u Seulu platila milijun i 250 tisuća USD.
– Süleymanoğlu je iza sebe imao olimpijska zlata iz Seula, Barcelone i Atlante i htio je osvojiti i četvrto, no u tome nije uspio jer u trzaju, iz tri pokušaja, nije uspio podignuti 145 kg pa je otpao iz natjecanja. Za razliku od Barcelone 1992. kada ga nisam mogao dobiti, u Sydneyu sam bio uvjeren da to mogu jer sam ga te godine pobijedio i na Prvenstvu Europe.
Što god o njemu drugi mislili, Pešalov je u Sydney, u svojim mislima, otputovao kao favorit za zlato koje je i osvojio sa zbirom trzaja (150 kg) i izbačaja (175 kg) za trijumfalnih 325 kilograma.
– Znao sam da sam favorit, a jedino sam se pribojavao da se ne dogodi ozljeda. Zbog svega toga uoči Sydneya sam odbijao davati intervjue jer nisam htio da mi se dogodi ono što se osam godina poslije dogodilo Blanki Vlašić. Ona je tada bila olimpijska pobjednica, a da Igre još nisu bile ni počele, a govorilo se i o rušenju svjetskog rekorda Stefke Kostadinove. Previše je toga bilo uoči Igara što joj je remetilo usredotočenost.
Usredotočiti se morao i na skidanje radne težine na onu natjecateljsku od 62 kg.
– Morao sam skinuti devet kilograma jer sam, da bih radio sa što većim težinama, imao znatno veću radnu težinu pa sam na treningu dizao i više od težina s kojima sam osvojio zlato jer ne možeš trenirati s kilogramima svoje kategorije i da dižeš težine koje ti trebaju za pobjedu. Za dva tjedna bi se ozlijedio i morao bi čekati još četiri godine.
A i za četiri godine Pešalov se u Split vratio s medaljom. Ovaj put iz Atene, s broncom, u višoj kategoriji (69 kg).
– Na treninzima sam imao i to zlato, ali ga nisam uzeo jer su me ukočila leđa i to nakon posljednjeg treninga. Bila je velika vrućina vani, a klima je u službenom autobusu bila maksimalno rashlađena. Tog dana jedva sam izašao iz autobusa, praktički nisam mogao hodati jer mi se ukliještio živac. Srećom, masažama su me osposobili za nastup, no imao sam osjećaj da mi je uteg zalijepljen za pod, da vučem pod zajedno s njim. Na koncu sam bio treći, a da je bilo sve u redu s leđima, konkurenciji ne bih dozvolio da mi u biatlonu dođu na bliže od deset kilograma.
S obzirom na to da su te 2004. olimpijske medalje za Hrvatsku naveliko osvajali Splićani – rukometaši Balić i Metličić, veslačka braća Skelin, plivač Draganja i tenisač Mario Ančić – njima je, kaže Pešalov, organiziran veliki doček.
– Toliku masu ljudi sam vidio jedino na Poljudu. Da, sjećam se velikog dočeka na rivi i u Marmontovoj.
Od tih dana pa sve do danas, Pešalov živi u Hrvatskoj i osjeća se Splićaninom pa smo ga pitali je li ikad požalio zbog odluke koju je donio te 1997. godine.
– Onda mi nije bilo nimalo žao, a sada nekad požalim. Jer, dok sam osvajao medalje govorili su mi "ti si naš", a čim sam završio karijeru za neke sam postao "glupi Bugarin". Dok sam osvajao medalje, obećavali su puno pa tako i stan u kojem još plaćam podstanarstvo. Najprije su mi rekli da mi ga daju na korištenje na deset godina i da ću ga onda moći otkupiti, a kada sam poslao zahtjev za otkup, stan je već bio prebačen u socijalni pa svaki mjesec plaćam određenu ratu.
A kolika je naknada koju Nikolaj dobiva u Lijepoj Našoj kao olimpijski pobjednik?
– Kada sam napunio 45 godina, prosječna plaća u Hrvatskoj iznosila je 5400 kuna koliko i danas primam. Dakle, ta naknada nije pratila porast prosječne plaće koja danas iznosi oko 7500 kuna pa ispada da olimpijska bronca vrijedi više od zlata. Sva sreća da dobivam i bugarsku naknadu, doduše u levima, koja je znatno veća nego hrvatska jer u Bugarskoj se vrednuje svaka olimpijska medalja, a tamo ih imam dvije.
Auto registriram u Bugarskoj
U međuvremenu, Nikolaj je postao splitski zet, a u Bugarsku ne ide tako često.
– S bivšom suprugom koja živi u Sofiji baš i nemam komunikaciju, no zato, kada god mogu, odem vidjeti sina i kći koja ima i dvije kćerkice pa ih kao djed rado posjetim. Osim toga, na automobilu imam i bugarske registarske oznake jer mi je tamo puno jeftinije produžiti registraciju no što bi to bio slučaj u Hrvatskoj.
Ovaj razgovor vodili smo u kafiću na Gripama u kojem se današnji predsjednik Hrvatskog dizačkog saveza pojavio s istim brojem kilograma (62) kao i prije 22 godine kada je osvojio olimpijsko zlato.
– Kada sam trenirao, tada sam stalno bio gladan, a otkako ne treniram, jako malo jedem, ponekad samo dvaput pa i jednom dnevno. Imam isto kila kao i tada, samo što sada nemam muskulaturu, a prije mi je ruka bila kao sada noga.
>> Pogledajte i sinoćnju atmosferu na derbiju
