Pustite očekivanja, dajte nam strasti...

Došao je i taj dan... Konačno! Teško je reći što je više smučilo, godinu dana dodatnog čekanja ili more dosadnih izjava u kojem bi se vjerojatno i Michael Phelps utopio. Ali stara je stvar da su najave i inače tapkanje u mraku. Ćiro bi po običaju bio izravniji – sviranje ku.cu! Dobro je jedan rekao: Možeš otići do finala ili ispasti u grupi, i ništa od toga ne bi bilo šokantno.

Fali, očekivano, onog uobičajenog šušura oko ulaznica, navijačke invazije na Otok, ali ne i groznice u koju su se uklopili i Yammatov izbor za “team-bus” pjesmu vatrenih u kojem je pobijedila stvar KUD Idijota “Mi smo ovdje samo zbog para”, zatim kritike u stilu da nam smjena generacija nakon Rusije traje duže od perestrojke, provala s foruma da je Petkovića nakon Belgije dočekao tata Kramarić, kao i to što je “Bruno genije ma ti si bog” odjednom postao državni problem broj 1 jer se protiv prve momčadi svijeta na generalki nije pojavio. No, ne otpisujmo ga unaprijed i sjetimo se one pokojnog Židaka: Pred jutro se penezi broje!

Sudbina i ždrijeb htjeli su da prvu igramo s reprezentacijom koju smo posljednju i pobijedili na velikom natjecanju. Bila je to najveća pobjeda u povijesti hrvatskog nogometa. Između te dvije utakmice stalo je finale SP-a, kvalifikacije koje smo uglavnom odrađivali i Liga nacija koju smo dvaput preskočili. Hrpa bezbolnih poraza. Danas počinje ono pravo, jesmo ili nismo, sve drugo je demagogija. A Rusija napokon završava. Mada nije isključeno da se negdje još puca.

Ždrijeb nas je spojio s tri prilično stare nogometne nacije, starije čak i od naše. A mi bar igramo nogomet još od rimskog doba. Knjige kažu i da su nas Česi učili modernom nogometu. I da je i tada za njih igrao neki Masopust. Mada ih ima i koji će staviti ruku u vatru da je i dan-danas najveći nogometni klub osnovan u Češkoj splitski Hajduk. Nismo ih pobijedili ni kad smo bili jači nego sada. Ni kad smo vodili 2:0. Pravi pravcati nogometni roman u književnosti imali su još 1931. Zvao se “Muškarci u ofsajdu”, a autor Karel Poláček napisao je i ovo: “Dakako, i u nogometu se znaju pojaviti primadone koje svojim hirovima teroriziraju okolinu. Kad im se igra – igraju. Kad im se ne igra – otvoreno pokazuju svoje blazirano i umorno lice. Svojom neskromnošću primadone razbijaju momčad. I što su lošije u svome umijeću, to su sklonije provoditi neku svoju politiku. Neka im to bude oprošteno, jer im je budućnost beznadna.”

Počašćeni smo i skupinom s najdugovječnijim suparništvom u povijesti nogometa, onim između Engleza i Škota. Ako su Englezi izmislili današnji nogomet, onda su Škoti engleski. Tko ne vjeruje, neka prouči Busbyja. I Shanklyja. Vraški ponosna nacija neslomljivog duha koju nikad nismo pobijedili. Koliko ponosna? Najbolje će opisati scena iz dvoboja sa staroga Wembleya pred kraj Drugog svjetskog rata. General Montgomery spustio se iz lože pozdraviti igrače, a gostujućem kapetanu dometnuo je: “Znate, nikad nisam bio u Škotskoj.” Dobio je izravan odgovor u lice: “Vaš problem, gospodine! Propustili ste vidjeti najljepšu zemlju na svijetu.” Posljednji dvoboj na velikim natjecanjima Škoti i Englezi odigrali su 1996. u ozračju od kojeg se i danas ježi koža, a presudio je neponovljivi gol Paula Gascoignea. Engleski tabloidi slavili su uz naslove “Plači, voljena zemljo”, a u intervjuu suigraču Jamieju Redknappu čuveni Gazza se za Daily Mail ovih dana prisjetio tog Eura uoči kojeg je Terry Venables poveo Albion na dalekoistočnu turneju i team-building. Što je odlična ideja kad imaš bar četvoricu liječenih alkoholičara u sastavu. Uspjeli su završiti mrtvi pijani na naslovnici Suna, na letu kući porazbijati ekrane u avionu, a usnulom Gazzi obrijati obrve! Otišli su do polufinala. Njegov nasljednik u današnjem sastavu Albiona nije tada imao ni godinu dana, ali je uoči ovog Eura u Gazzinu čast naredio da mu naprave frizuru kakvu je taj kontroverzni i briljantni veznjak nosio 1996. Mada ni sam više ne zna kad je pijan, a kad samo lud, Gascoigne nije daleko od istine kad na pitanje što mu smeta u današnjem nogometu odgovara: “Težak mi je. Čovječe, fali mi emocija. Igrači jedva da se i raduju kad zabiju. Mali Grealish je dobar, ali daj, dečko, digni te čarape i izgledaj kao nogometaš!”

U tom smislu, poruka i našima... Pustite domete, očekivanja i ostalo. Dajte vi nama strasti. I sami sebi odgovorite koliko ste tim. OK, nije isto bez navijača. Ali tu smo mi, bez brige. Gledamo vas.