'Repeša je shvatio da trebam ljeto, čak me htio i štititi od napada'

Takav je put sportaša profesionalaca. Ljetos se Cedevita za njega zanimala, a on se nekoliko mjeseci kasnije svim silama trudio da tom istom klubu pokvari euroligašku premijeru. Marko Popović jedna je od glavnih poluga Žalgirisa kojem će hrvatski doprvak biti možda i ključna prepreka za prolaz u top 16.
Pop je već četvrtu sezonu u Žalgirisu gdje ga doživljavaju gotovo kao domaćeg igrača.

Duže od njega od stranaca samo je bio američki centar Tanoka Beard. Srčani Popovičius (tako ga zovu) osvojio ih je svojom neposustajućom energijom i preciznom rukom koja pogađa kada je najvažnije.

– Skoro pa razumijem litavski koji je jako težak jezik. Sporazumijevam se engleskim i ruskim. Ovdje stariji ljudi svi govore ruski, no mlađi baš i ne. Grad poznajem jako dobro, imam jako puno prijatelja Litavaca i to izvan košarke. Ovdje sam s obitelji i u Kaunasu nam je jako lijepo. Supruga i dijete su uz mene, to mi puno znači. Ja drugačije ne mogu funkcionirati.

Premda će čudno zazvučati, Popu nije drago što je Žalgiris pustio Kalnietisa u Lokomotiv iz Kubanja, a čovjek mu je konkurent za minutažu na braničkim pozicijama. Kazivao nam je ovo dok još nije znao da će klub dovesti braniča Ibrahima Jaabera.

– Ja bih čak volio da netko dođe jer igramo tri lige paralelno, litavsku, regionalnu VTB i Euroligu, a ja više nisam željan 30-40 minuta igranja. Sada sam zadovoljan i sa 20-25 minuta ozbiljne košarke, nemam potrebu za dokazivanjem. Osim toga, danas sam puno bolji obrambeni igrač nego prije pet godina kada sam imao više snage.

Takav će, zacijelo, biti zanimljiv i hrvatskom izborniku Jasminu Repeši kojeg je prošlo ljeto zamolio za reprezentativnu stanku.

– Sada sam u statusu quo. Trebalo mi je to ljeto, a imao sam i
nedgodiv privatni problem koji nije lako rješiv. Imao sam s izbornikom korektan razgovor i on mi je izašao ususret. Čak mi je rekao da je spreman zaštiti me od napada, ako ih bude bilo.

Na Eurobasketu u Sloveniji želi igrati.

– Apsolutno, imat ću 31 godinu i to je moja posljednja prilika da s reprezentacijom postignem neki vrijedan rezultat jer s godinama će to biti sve teže. Sa 32 bih mogao igrati još Svjetsko prvenstvo, no nema smisla da i sa 33 igram Eurobasket. Moje je razmišljanje zašto se ne bismo svi okupili, tu mislim na moj naraštaj, i pokušali posljednji put nešto napraviti. Kada bi tu zaigrali Planinić, Lončar, Banić, naravno i Barać i Tomić, bili bismo pretendenti na nešto veliko.

Bi li za njega plasman na Svjetsko prvenstvo bio to “nešto veliko”?

– Bio bi to lijep rezultat, ali mene to ne bi zadovoljilo. Ja želim medalju.

Što je to prethodnih godina nedostajalo pa je hrvatska izabrana vrsta nije osvojila?

– Bilo je frustrirajuće vraćati se sa Eurobasketa u klub u kojem su već postavljene sve akcije, a ti stižeš bez reprezentativne zadovoljštine, ali i samopouzdanja. Svako ljeto se iscrpiš, a nikad ništa ne postignemo. U toj reprezentaciji ima fakina, onih koji su u stanju izaći van i sutra biti najbolji na treningu, no možda nam nedostaje više združenosti i discipline. Svatko treba prihvatiti svoju ulogu, bio prvi, bio deseti igrač. U reprezentaciji mora biti hijerarhije, kod Spahije i Repeše se znalo što je čija uloga.
Tko zna, možda svoje veteranske godine odradi baš u klubu kao što je Cedevita o kojem ima jako lijepo mišljenje.

Uostalom, Slaven Hlupić, s kojim radi najviše ljeti, kondicijski mu je trener već sedam godina, a vrlo srdačno se pozdravio i sa sportskim direktorom Mamićem, pomoćnim trenerom Starčevićem, team managerom Skelinom.

– S Mamićem sam prijatelj, a s Novoselom i Skelinom sam za njihovih igračkih dana bio cimer. Cedevita se uspinje nekim prirodnim putem, nikad nisu nešto najavljivali pompozno. Za njih će svaka pobjeda u Euroligi puno značiti, a koliko vidim, oni se u njoj namjeravaju duže zadržati. Već dovođenjem Smodiša pokazali su da njihove ambicije rastu, a tako i s Gelabaleom. Doveli su i prvog srpskog trenera, Maljkovića, koji je neka vrsta premosnice politike i sporta. Imaju u klubu na važnim pozicijama bivše igrače, Mamića, Novosela, Skelina, koji znaju što je košarka. Nisu padobranci.

Kaže da ne zna mogućnosti ove Cedevitine momčadi, ali se nada da nisu veće od Žalgirisovih. Na procjene da je Cedevita na papiru najslabija u skupini odmahuje rukom.

– Pogledajte samo kako su prošle sezone Bilbao i Unics prošli dalje, a isto su bili novi u tom društvu. Ako se potrefi kemija momčadi, ako ih malo pomiluje sportska sreća, i oni mogu proći. Doduše, naša je skupina uistinu najujednačenija. S nama je europski prvak Olympiacos, Duško Ivanović s Cajom Laboral pegla po svom, Efes ima velika igračka imena, a Milano se jako pojačao.