Bilo je proljeće 1985., George Michael pjevao je “Careless Whisper”, naše djevojke u razredu ludile su za njegovom tri dana starom bradicom, sanjajući da će ih baš jedan takav odvesti do oltara, a ja sam uz novi Grundigov televizor, i to prvi u boji, strepio nad sarajevskim Željezničarom. Polufinale nogometnog Kupa Uefe, Grbavica, ista ona koja će deset godina kasnije postati grobljem sve sarajevske tragedije, puna do vrha. Uz aut-liniju sarajevski Strauss (Ivica Osim), dolje dvojica virtuoza, Baždarević i Škoro, razigrani Bahtić i spretni Ćurić. S druge strane “ljuta kobasica” iz Székesfehérvára. Željo sjajan, lucidan, ima 2:0 i prolaz. Ali tri minute prije kraja – gol! Kako, zašto, no Videoton je u finalu, Željo odlazi u nogometnu sjetu.
“Sve ti ćevapčiće jebem, da ti jebem”, urlao je negdje uz TV voditelja razočarani navijač, a ja sam osjetio baš neku prazninu. Ne, nije mi Željo bio ništa, ali u toj je utakmici bio bolji, ma što bolji, puno bolji, ali nije uspio.
No, čar te utakmice bilo je baš to nogometno doba. Tada su europske nogometne kupove, a bila su tri u odnosu na sadašnja dva, osvajali – Ipswich, Aberdeen, IFK Goteborg, Nottingham Forest, Zaragoza, Dinamo iz Tbilisija, Magdeburg... Bio je to nogomet u kojem su do polufinala mogli doći i Željo i Videoton. Igralo se odmah nokaut-sustavom, stadioni su bili dobro popunjeni, većina i rasprodana, a nije se unaprijed znalo da će Barcelona, Bayern, Real igrati u samoj završnici natjecanja. Sjećam se da sam se Sportskoj srijedi (izravni prijenosi utakmica jugoslavenskih klubova u europskim kupovima, te poneki dvoboj u završnoj fazi koje su igrali inozemni klubovi) baš onako dječački veselio. Klub u koji sam bio zaljubljen je odavno zaboravio da je igrao u europskim kupovima, ali bilo je šarmantno gledati kako je Aston Villa smazala Bayern i postala prvak Europe. U tom vremenu je i Rijeka “smjela” pobijediti madridski Real. Toliko puta opjevana srijeda u studenome 1984. godine pod stijenama Kantride. Gračan, Fegic, Matrljan, Desnica... igrali su vrhunski, a nasuprot je bio Real – Butragueño, Sanchis, Stielike, Camacho, Juanito, Valdano... Bilo je 3:1. No, već u uzvratu Rijeka se zbog suđenja osjećala kao danas kada igra protiv Dinama a sudi Vučemilović.
Nogomet tragom košarke
Bile su to neke šarmantne nogometne godine u kojima se igralo kup-sustavom (ispadanje nakon dvije utakmice), u kojem su postojala ograničenja po broju stranih nogometaša kako ne bi postojale prevelike razlike između klubova. Tada su još uvijek bogati gledali, a siromašni igrali, a nogomet je samim tim bio ipak uzbudljiviji.
I tada je Real bio najbolji klub, a Barcelona, Milan, Liverpool, Juventus velikani. Ali su više razmišljali o samom nogometu, samoj igri, a ne kako će klub postati zapravo jedna velika tvornica – novca. Uefa je prvi nalet kapitala osjetila prije dvadeset godina kada se rodila ideja da najbogatiji igraju međusobno, a bogati sponzori i jake TV kuće su u tome imali veliki interes.
Tada su na neki način ugašeni europski kupovi kakvih se sjeća nešto starija publika, a nogomet se zauvijek promijenio. Trideset godina kasnije, najbogatiji klubovi svijeta sve više razmišljaju da pođu tragom košarkaša koji su ove jeseni krenuli u zatvorenu ligu 16 najbogatijih europskih klubova. Sada igraju u ligi od 30 kola, a potom će još na proljeće igrati u doigravanju i na završnom turniru.
Bit će to za Uefu i slovenskog fiškala Aleksandra Čeferina na njezinu vrhu velika kušnja. Može li spasiti Ligu prvaka ili će najbogatijih 16 stvoriti svoju ligu, s bogatim fondom te zatvorenim sustavom nalik na NBA ligu. A Uefi će ostati stvaranje nekih drugih natjecanja, regionalnih liga, bez obzira na to želi li to ili frustrirane nacije, kakve primjerice žive na Balkanu. U 2016. godini je prvi put jedan nogometaš plaćen više od 100 milijuna eura. Kinezi kupuju i plaćaju igrače i te kako skupo (najbolje plaće su u kineskoj ligi), a oni i Arapi sve češće kupuju i europske nogometne klubove. Svoje bogatstvo, koje su stvorili na nafti ili na eksploatiranju jeftine radne snage, ulažu dalje gdje će se taj novac samo moći okretati, množiti.
I mislim da neće tu Čeferin ni bilo kakva Uefa moći nešto učiniti. Jer, ipak neće institucija moći pobijediti kapital. Ili će, jednostavno, Uefa ući u to kolo ili će se morati zadovoljiti “drugoligašima”. I zbog toga se već rade svi mogući nacrti nekih novih natjecanja, nekih novih nogometnih udruživanja koja će na taj način moći opstati u svijetu nogometa. I mogu klubovi s ovih prostora pričati da ne žele igrati ni u kakvoj ex-ligi, ali bojim se da će se njih u konačnici ipak malo pitati.
A kako nogomet danas izgleda iza pozornice i što se tamo zapravo zbiva pokazao je novi Football Leaks. El Mundo (Španjolska), Falter (Austrija), L’Espresso (Italija), Le Soir (Belgija), Mediapart (Francuska), NRC Handelsblad (Nizozemska), Newsweek (Srbija), Politiken (Danska) te rumunjska platforma RCU/The Black Sea združeni u jednu ideju, a to je otkriti svijetu koliko je da divna igra danas zamazana.
“Navijači svakom kupljenom ulaznicom, svakim novim dresom ili televizijskom pretplatom na nogometne programe, a njih je svaki dan sve više, zapravo hrane ekstremno korumpirani sustav koji je sam sebi bitan i sam sebi svrha”, izjavio je jedan od voditelja te akcije pod okriljem Football Leaksa.
Ne plaćaju porez
Prvi materijali objavljeni su u travnju 2016., posljednji prije desetak dana. Na listi se našao i najbolji hrvatski nogometaš Luka Modrić. Naime, klubovi sami, poput Real Madrida, već više desetljeća svojim igračima sugeriraju da otvore tvrtke u zemljama gdje je porezna stopa mala ili nikakva. Pa tako igrači ne plate porez, kao što ga svojedobno nije platio ni najveći centarfor kojeg je imao hrvatski nogomet.
Španjolci istražuju je li se to dogodilo i u Modrićevu slučaju. No, budite uvjereni da se velikim ribama neće ništa dogoditi, ne može ih taj Football Leaks toliko uzdrmati da bi se s nogometom u bliskoj budućnosti moglo nešto ozbiljnije dogoditi. Danas siromašni gledaju, a ekstremno bogati igraju, a elite, koje se bave nogometom, od menadžera, trenera i funkcionara, zapravo odlučuju kako će nogomet izgledati. Jedan takav vodi hrvatski nogomet već 10 godina.
Gubi se dugogodišnja moć
Iako njegova moć kopni svaki dan, baš me zanima kako će to hrvatski nogomet izgledati bude li Rijeka u svibnju došla do prve titule prvaka. Igra se nogomet tamo dugo, ali vjerujem da bi dali ovaj naslov za sve one 24 godine koliko Dinamo nije mogao pobijediti na Kantridi. Što bi se dogodilo? Pa, treba vidjeti kako će se razvijati priča sa suđenjem Dinamovu savjetniku, ali u svakom slučaju uzdrmao bi se temelj klubu koji ima 90 milijuna kuna veći proračun od Hrvatskog olimpijskog odbora.
Jer samo Liga prvaka donosi velik novac, a momčad koja živi u svlačionici pod jugom skuplja je od gotovo cijelog HNL-a. Gubitak titule i eventualni gazdin kraj vjerojatno bi značio novi početak u Maksimirskoj 128. Početak koji bi vjerojatno podržala i ona prava publika, posebo ako bi u klub došli nekadašnji igrači ili netko tko bi tom klubu služio, a ne od njega samo nužno profitirao. Dinamo se, naravno, ne želi odreći te povlastice iako je posljednjih godina imao “koncesiju” na osvajanje naslova prvaka.
Svjestan je Dinamov savjetnik da je njegovo vrijeme prošlo, da mu utjecaj, prije svega u politici, koji je imao djelomično i zbog debele lisnice – hlapi. Rijeka uopće nema lošu momčad, no njegovi “domaći izdajnici” će sve napraviti da Dinamo bude prvak. Sudačka organizacija, koja je odavno u službi samo jednog kluba, po meni, opasnija je za Rijeku od svih Soudanijevih voleja. I to ne u derbijima, nego na malim utakmicama gdje će “kartonirati” Kekove igrače ili će to učiniti s onim momčadima s kojima u sljedećim kolima igra Dinamo. Već su to ove jeseni na vrlo perfidan način i radili. I dok mačak još uvijek hoda po limenom krovu, miševi se neće razbježati. Čekat će, jer još ugodno žive od njegovih beneficija.
Možda ovaj pogled u 2017. ne nudi puno optimizma, ali svih ovih godina ljudi koji su vodili nogomet učinili su ga manje privlačnim, manje kvalitetnim, ali prije svega najmanje poštenim. Ali ta riječ je odavno samo riječ koje se nitko ne drži, koja bogatima i moćnima ne znači baš ništa. Jer jednostavno ne bi sve ovo imali da ih je bilo briga za druge.
kakav besmislen naslov