Matjaž Kek (55) na zimske praznike u Maribor stigao je kao autor velikog podviga u HNL-u. Osvojio je s Rijekom jesenski naslov s 52 boda, Dinama je ostavio iza sebe šest bodova. Situacija u najmanju ruku neuobičajena. Također, Kek je u polusezoni iza nas postao najdugovječniji trener u povijesti Riječana, a kad bi i za sljedeći Božić došao kući u istoj ulozi, bio bi i najdugovječniji u povijesti HNL-a. Rijeka i Kek u braku su od ožujka 2013.
– Kontinuitet u radu preduvjet je da možeš nešto ozbiljnije napraviti. Očito je dolazak Damira Miškovića i njegove ekipa na čelu kluba doveo do toga da se gleda dva-tri koraka unaprijed.
Je li bilo uopće trenutaka u Rijeci kad ste mislili da slijedi rastanak?
– Ne. Nije bilo kriznih sastanaka ili panike. Iako, nekad te stigne umor, počneš razmišljati možeš li to izdržati. Mislim da mi je samo jednom ili dvaput Mišković rekao: “Matjaž, ako možeš, izdrži. Sa strane kluba nije pitanje.”
S predsjednikom Miškovićem imate poseban odnos. Odgovara li vam što je zbog posla često odsutan i ne visi vam nad glavom ili biste voljeli da je više uz momčad, posebno sad na proljeće?
– Prvo, nas krasi obostrano poštovanje. Iz toga proizlazi izuzetno povjerenje, a malo je nekorektno izdvojiti samo Miškovića jer tu su i dopredsjednik Dean Šćulac, direktor Srećko Juričić i njegov zamjenik Ivan Mance koji čine čistu operativu kad ga nema.
Je li sadašnja momčad Rijeke najjača otkako ste trener ili je kadar bio jači kad ste izbacivali Stuttgart, igrali ravnopravno u Europi sa Sevillom, Lyonom i ostalima?
– Ova je izuzetno jaka, ali bila je i ona s Kramarićem, Moisésom, Jajalom, Tomečakom, Leovcem... To je kao ono pitanje o “najdražem djetetu”. Ova ekipa igra izuzetno lijepo, pogotovo kad je kompletna. A rezultati su pokazali da je i ona ekipa igrala europski što se tiče ritma i agresije. Volim razmišljati samo o onome što imam u ruci.
U vrijeme YU-lige Miljan Miljanić je govorio da je Dinamo gospodski, a Zvezda šampionski klub. Kako biste danas usporedili Rijeku i Dinamo?
– Uvijek se nastojim držati samo terena. A što se terena tiče, Dinamo je zasluženo godinama dominirao i osvajao titule jer ima najkvalitetniju ekipu, a naročito je u vrijeme dok ga je vodio Zoran Mamić imao i kvalitetu struke. Nekorektno bi bilo reći da iza svega stoji nešto drugo kad se osvoji naslov s 11-12 bodova fore. Putevi Dinama i Rijeka jako su različiti.
Ali sad su vam se ukrižali...
– Nije se lako pozicionirati između sjevera i juga, gore je vladao Dinamo, dolje Hajduk. Odjednom se tu pojavila Rijeka koja je prethodno jedva preživjela i sad je počela miješati vodu. Za mene je vrlo bitna činjenica da iza Rijeke stoji privatni kapital jer se polako ostvaruje ono što je Mišković najavio kao težnju da se sami financiramo. Volio bih vidjeti takav koncept još negdje u Hrvatskoj.
Počelo se već pričati da Rijeka “djeluje šampionski”. Djeluje li vama ona tako i čega joj šampionskog fali?
– Više od tih 52 boda meni je važno samopouzdanje koje su igrači pokazali na terenu. Znali smo prije “trubiti”, a kad dođe utakmica, puknemo. Sad smo i u trenucima kad nismo igrali dojmljivo ili bili hendikepirani izostancima, pobjeđivali.
Koliko je realno da ponovite tako dobru polusezonu? Je li teže boriti se s pretjeranom euforijom ili psihičkim padom kad se prednost počne topiti?
– E to je ono što nas čeka. Ali, prvo prijelazni rok. Jako ćemo teško zadržati ekipu. Ako ti netko ponudi pet milijuna, onda je to i priznanje tvom radu, proizvodu. Naravno, mi se možemo pojačati, ali ne može plaćati milijunske iznose, a jako nam je bitan karakter. Jer taj inat za dokazivanjem bio je ključan kod Gorgona i Andrijaševića koji su digli momčad.
Čeka nas napeta bitka za naslov?
– Nemamo se više što skrivati. Jer ako se počneš skrivati, za 14 dana nema više prednosti. Privilegij je biti u ulozi u kojoj smo mi sada i želim da svi u klubu tako razmišljaju. A naravno da će nama na terenu i uz njega biti najteže. Ali zato smo i plaćeni da preuzmemo odgovornost. Evo, već kreću te živcirajuće floskule: “Dinamo će sad pokrenuti mašineriju, imaju milijune, dovest će igrače...” E pa baš zbog toga imamo šanse! Ali moraš si to posložiti u glavi, nogama i srcu!
Bojite li se da će Dinamo i “skinuti rukavice” ako će biti potrebno? Koja je točka preko koje ne biste prešli i kad biste rekli “ja više u tom cirkusu neću sudjelovati”?
– Malo ste me zatekli... Ne znam što bi se trebalo dogoditi da bih ja digao ruke. Bojim se jedino bolesti. Nekad zaista sam sebi kažem: “Matjaž, je li normalno da će oni sve to učiniti da bi bili prvaci?” Pa normalno je! Posljednje reakcije iz Dinama nisu uobičajene, nisu se događale u zadnjih 10-ak godina. I to mi je priznanje. A da sad idem razmišljati i buditi se u brigama što će oni raditi? Imam previše posla da bih i na to gubio energiju. Ne trebamo medijski odgovarati, već gledati što nam još nedostaje.
Što vam nedostaje?
– Najodgovornije vam tvrdim da je u mojoj ekipi još toliko potencijala, kod svakog pojedinca i ekipe u cjelini, da je to nevjerojatno! Razmišljam o novim varijantama jer će svi ići zaustaviti Andrijaševića.
Kramarić i Andrijašević bili su otpisani dok nisu došli vama u ruke.
– Prije svega, ta dva dečka imaju kvalitetu koja se morala pokazati. Jednostavno, oni znaju igrati. To vidiš, u prvom dodiru lopte... Drugo, nije svaka sredina za svakog. Treće, bilo je i malo inata.
Griješi li se u Hrvatskoj previše u procjeni kvalitete igrača i trenera zbog faktora koje nemaju veze s terenom?
– Ima utjecaja i roditelja i menadžera. U malim državama s tako lošom infrastrukturom, gdje pogled brzo bježi na lige petice, brzo se može zamagliti pogled, ali ima stvari koje te vrate u realnost. Onaj tko nema u glavi i nogama, nema šanse.
Što je najveći problem hrvatskih klubova?
– Očajni uvjeti koji HNL stavljaju u podređeni položaj. Svaka utakmica se prenosi na TV-u, što nema svatko, ali u tim jadnim uvjetima nemoguće je dobiti bolji proizvod. Dok tu odgovorni nešto ne učine, događat će se da je nategnuto 200 gledatelja na utakmici.
U najboljim ste trenerskim godinama. Koji biste izazov nakon Rijeke voljeli proći?
– Uopće ne razmišljam o tome niti bih se uspoređivao s Kovačem, Bilićem ili Jurićem koji rade velike stvari u ligama petice. Nešto sam i zaradio da mi obitelj može normalno živjeti. Postao sam bolji trener u Rijeci. A imao sam iza sebe titule s Mariborom i SP sa Slovenijom.
Pa dobro, bilo bi lijepo voditi neki klub u Ligi prvaka? Možda zbog toga i ne morate odlaziti iz Rijeke u koju ste tako zaljubljeni...
– Zanimljivo kako formulirate pitanja da me navedete što ću raditi u svibnju... A zamislite, mene najviše zanima kako će to izgledati 9. siječnja u 10:30 kad imamo prvo okupljanje na pripremama. A do svibnja... Siddhartha & Urban pjevaju “Strele v maju”. Ne znam, možda budu munje tada! Malo me mučilo zdravlje u posljednje vrijeme, pitao sam se trebam li povući ručnu.
Srce, tlak?
– Bilo je svega. Uglavnom, problemi. Ali sve je ljepše kad dođem na Rujevicu, dečki odigravaju iz prve, a dolje pogled prema Krku i Cresu... Ne može mi to nitko dati.
Što je vrhunski trener danas prije svega: taktičar, psiholog ili menadžer?
– Sve to, da bi imao pred igračima autoritet znanja. Samo to ih drži. Nikakva sila, fol još manje, jer te brzo pročitaju. U ovoj polusezoni igrač me upozorio da jedna moja reakcija na poluvremenu nije bila OK. Na prvu sam skočio “što ti sad meni”, ali kad sam se vozio kući, već sam shvatio da je bio potpuno u pravu. To daje rezultate! Nema više “one man banda”. Kao ni u glazbi. Jako je bitno tko su ti suradnici.
Otac Franc je bio trener. Što ste upili od njega? Koliko se vođenje momčadi promijenilo od tog vremena?
– Zapamtio sam čistu kritiku. Ne ono “kad bi bilo ovako”, “ako bi ovaj taj dan...” Ne, ne... “To je loše, to je dobro.” Svakako je sad važnije imati širinu pogleda nego onda. Znanje da, ali fokusirano na najmanje detalje. Suradnja 3-4 igrača je dobra stvar, 6-7 vrhunska, a 9-10? To imaju samo najbolji na svijetu. Nemoguće je usporediti današnji nogomet s onim od prije deset godina, a kamoli s onim kad je igrao Maradona. Jedna stvar je ostala ista: primanje i dodavanje su temelj svega. Ma možeš ti trčati kao lud, ako je loše primiš, uzalud. Baza je tehnika koja može ubrzati igru.
Kako se odmarate?
– Kad sam došao u Rijeku i pobijedio u subotu, u nedjelju bih s društvom zaglavio malo jače. Danas mir, tišina, neka knjiga, pustim si nešto od džezera Johna Coltranea ili Milesa Davisa.
Lačni Franz ili Let 3?
– Predina sam doživio kad je imao jedan od prvih koncerata uz Dravu, s njegovim sam bratom išao u školu. Nedavno me pozvao na koncert u Rijeci. S Mrletom sam nedavno pričao na Noći Rijeke. Maribor i Rijeka uvijek su bili tvrđave rocka.
Radili ste kao DJ?
– Ne, bio sam jedno vrijeme vlasnik diskoteke, radio sam na Radio Cityju gdje sam samo radio muzičku opremu u nekim emisijama.
Koju biste si stvar pustili na nekoj proslavi velikog rezultata?
– Poludio sam za navijačkim hitovima NK Rijeke, puštaju se u autobusu i znaju ih napamet. Tako je bilo i u reprezentaciji Slovenije. A ja sam? Kao u Stuttgartu kad sam otrčao u svlačionicu, uzeo si pivo, legao... Možda Freddy Cole ili Jon Lucien.
Slovenska ili hrvatska vina?
– Najbolji slovenski vinari moji su najbolji prijatelji. Kvaliteta hrvatskih vina posljednjih je godina toliko otišla naprijed da sam baš sinoć razmišljao o konfliktu zvanom teran. Meni je dobro vino one koje traži da popiješ još. Rebula ili malvazija, jedan ili drugi merlot, nema velike razlike.
Očito bi vam teže bilo sastaviti zajedničku reprezentaciju vrhunskih vina Slovenije i Hrvatske nego igrača?
– I jedan i drugi izbor bili bi vrhunski, prepoznati u svijetu. Ima Slovenija i igrača koji bi mogli upasti u vašu reprezentaciju. Evo vam Oblaka, Kampla... Hrvati imaju veću individualnu kvalitetu, ali ona ne rješava uvijek stvari.
Jeste li voljeli skijati?
– Jako. Ali otkako sam u Rijeci, nisam stao na skije, četiri godine nisam otišao na brijeg, a kuća mi je ispod Pohorja. Pješke i na skijama stazu sam prošao tisuću puta. Volio sam Križaja i Franka.
Posljednje kolo prvenstva donosi u Maksimiru par Dinamo – Rijeka. Biste li sada potpisali da se u toj utakmici s Dinamom odlučuje prvenstvo? Pa kako god završilo...
– Ne. Volio bih ga već prije riješiti da mogu mirno na odmor u Sukošan, ali svakako bi to bilo jako izazovno, možda čak i dobro za hrvatski nogomet, to grande finale. Samo neka bude fer. Pamte se pobjednici s fernesom. Neki pobjednici znaju biti i gubitnici po gardu – zaključio je Kek.
Cijeli intervju pročitajte u sportskom tjedniku Max
smijesan ovaj kek...vec stvara atmosferu potencijalnih mucki ak rijeka ne bude prvak, a zapravo su im zadnjih par kola suci poklonili bar 5 bodova...i k tome je indirektno popljuval i peteva (kao,dinamo je imal kvalitetnu struku dok je bio zoran mamic - sad valjda nema?!?...)....al zivi bili pa vidjeli, zanima me kaj bu prical ak ih dinamo u proljece pretekne pa u zadnjoj tekmi dodju samo cestitat dinamu na novom naslovu...