Rodrigo Hernandez, ili kako ga nogometna javnost bolje poznaje, Rodri, najnoviji je osvajač Zlatne lopte. U ponedjeljak je u pariškoj dvorani Theatre du Chatelet ponosno podignuo najprestižniju svjetsku individualnu nagradu u nogometu i tako postao 46. nogometaš te tek treći Španjolac u povijesti koji se može pohvaliti tim postignućem.
Nije htio izlaziti
Svi već vjerojatno znate priču kako je postao glavni igrač iz srca terena u čudesno uspješnom nizu Manchester Cityja, ali i kako je bio jedan od lidera španjolske reprezentacije u pohodu na europsko zlato ove godine na Euru u Njemačkoj. Većina vas zna da se njegov doprinos u igri ne temelji na golovima i asistencijama (iako je u razdoblju ocjenjivanja za Zlatnu loptu imao 12 golova i 14 asistencija), već u tome kako pri posjedu genijalno diktira tempo i dodavanjima usmjerava ostalih devet igrača u polju te kako izvan posjeda kvalitetnim pozicioniranjem i čvrstinom odrađuje iznimnu količinu 'prljavog posla' na visokoj razini. Vjerojatno će vam dovoljno reći izjava njegova trenera iz Cityja, Pepa Guardiole koji je izjavio da su jedina dva igrača koje u svojoj cijeloj trenerskoj karijeri nikad ne bi izbacio iz prvog sastava – Lionel Messi i Rodri.
Međutim, ono što je vjerojatno čak i zanimljivije od Rodrijevih vrsnih izvedbi na terenu jest ono što ga je dovelo do svih ovih visina, a to je njegova životna priča te njegov pogled na život. Rodrijeva priča stvarno nije ona klasičnog nogometaša. Za razliku od većine onih koji putem društvenih mreža sklapaju multimilijunske sponzorske ugovore, idu na brojna elitna događanja samo da bi bili viđeni, žive u raskoši s "bijesnim" automobilima i vilama, Rodri, posebno kad se uzme u obzir ovakav zvjezdani status, živi život običnog, prosječnog čovjeka.
GALERIJA Ovo su najbolji memeovi o dodjeli Zlatne lopte: Ljudi nemaju milosti prema Viniciusu
– Često mi se suigrači rugaju jer smatraju da sam previše normalan. Ako mi se rugaju zato što me ne zanimaju društvene mreže i zato što nemam tenisice od 500 eura, neka mi se rugaju. Ja sam jednostavno ovisnik o nogometu. Otkako sam bio dijete, samo sam lovio taj osjećaj. Nikad, pa ni danas, nisam rekao 'želim biti nogometaš jer želim slavu ili Ferrari'. Ne, želim biti nogometaš zato što me svaki potez na nogometnom travnjaku čini živim – rekao je Rodri.
Rodri je rođen 22. lipnja 1996. godine u Madridu. Svoje prve nogometne korake napravio je u lokalnom klubu Rayo Majadahonda, da bi s 11 godina otišao u nogometnu školu Atletico Madrida. Nakon šest godina u Atleticu su zaključili da Rodri nije fizički dovoljno jak, pa je svoj put nastavio u školi Villarreala, gdje je živio u kampu.
– Ako sam želio ostvariti svoj nogometni san, morao sam ići i na fakultet, tako su mi rekli roditelji. Dakle, kada sam imao 17 godina, preselio sam se iz Madrida u Villarreal, a upisao sam i Sveučilište Jaume I. Prve godine živio sam u prostorijama akademije Villarreala sa svojim suigračima. Ali kad napuniš 18, tamo te smatraju 'starim' i moraš pronaći svoj stan, ne možeš više biti u akademiji. Moja je majka imala ideju: "Zašto se jednostavno ne preseliš u studentski dom na Sveučilištu?" To sam i učinio – prisjeća se Rodri.
Taj život u studentskom domu označava kao možda i najljepše razdoblje svojeg života. Sklopio je brojna prijateljstva, tamo je upoznao i svoju djevojku Lauru, družio se s vršnjacima, ali nije kao ostali išao u izlaske.
– Nalazite se u velikom stambenom naselju sa zajedničkom praonicom, tuševima i kafeterijom, svi vaši susjedi tu su stalno kraj vas. Imate tek sobicu s krevetom i stolom. Nisam imao TV ni PlayStation. Samo laptop. Ujutro bih išao na trening u Villarreal, poslijepodne na predavanja, a navečer... Pa, noću su svi partijali. Petkom navečer svi su išli u klub. Ali prvo bi se okupili u studentskom domu. Bili bi u tim malim sobama, puštali glazbu i pili pivo, u jednoj bi prostoriji bilo oko 20 ljudi. Sjedili bi na krevetima, na podu, posvuda. Bio sam kao i svaki drugi student, nisu ni znali da igram nogomet. Pridružio bih im se, pio sam samo gaziranu vodu i bio s njima dok nije došlo vrijeme za odlazak u klub. Onda bih nestao. Napokon je netko rekao: "Rodrigo, kako to da nikad nisi izašao s nama? Hajde, čovječe." I morao sam im reći: "Pa ja igram nogomet. Ujutro imam trening", a oni su mi stalno zbog toga govorili da sam jadan i dosadan – prepričao je Rodri za 'The Players Tribune'.
Donira 30 posto plaće
O njegovoj 'običnosti' dovoljno govori činjenica da je već kao igrač Atletico Madrida, u koji je 2018. prešao iz Villarreala, vozio polovnu Opel Corsu te njome bio oduševljen, bez obzira na već tada milijunsku plaću. I dalje je bez ijednog profila na društvenim mrežama, bez obzira na multimilijunske ponude brojnih tvrtki koje su ga molile da ih otvori. I dalje donira 30 posto svoje plaće humanitarnim udrugama u Madridu i ne živi nimalo rastrošno. To je jednostavno Rodri, čovjek kojem je nogomet droga, čovjek koji cijelo vrijeme lovi taj osjećaj. I ulovio ga je, s Manchester Cityjem lani u finalu Lige prvaka i sa Španjolskom ove godine na Euru. Kako i sam kaže: "Hvala Bogu na nogometu, jedino nogomet može u čovjeku stvoriti ovakvu emociju."
VIDEO Šok u domaćem nogometu: Iznenada je preminuo legendarni hrvatski vratar Tonči Gabrić (63)
Veliki novci za veliku sigurnost, a živiš normalno. To je ideal.