Samo sam jednom treneru u karijeri kupovao poklon, nevjerojatan je čovjek

Dobra je vijest za hrvatski vaterpolo to što se u riječkom Primorju događaju neki kvalitetni pomaci, za što su zaslužna i tri zlatna olimpijca iz Londona. Nakon što je za predsjednika kluba imenovan Samir Barać, a za trenera Igor Hinić, mjesto sportskog direktora preuzeo je Petar Muslim, svježe umirovljeni napadač koji je s hrvatskom reprezentacijom bio olimpijski pobjednik i europski prvak te ima i četiri medalje sa svjetskih prvenstava.

Prednost Rinu Buriću

A u svom izboru vaterpolista Petar je prednost dao najsvestranijem našem vaterpolistu.

– Rino Burić imao je fantastičnu sezonu pa tako i fantastičnu finalnu seriju. Osim što igra beka i možeš ga staviti na vanjskog igrača, on ulazi i kao drugi centar.

Na drugo mjesto svrstao je suigrača iz reprezentativnih bitaka.

– Joković je moj naraštaj i najviše me oduševilo to što je na Malti osvojio "tripletu" – Kup, Superkup i Prvenstvo. Tko nije igrao maltešku, ljetnu, ligu, taj ne zna koliko je to teško. Navijanje je ludilo, velik je pritisak.

Treće i četvrto mjesto podijelila su dvojica jadranaša.

– Bukić i Marinić Kragić s Jadranom su osvojili državno prvenstvo. Bukić je već dugo u reprezentaciji, a pred njim su najbolje godine. Marinić Kragić stigao je na pozornicu na kojoj zaslužuje biti. Gušt ga je gledati, kada nema tko šutirati, dodajte njemu, on preuzima odgovornost.

Jedini vratar na listi je mladi reprezentativac Ivan Mauro Čubranić, inače član Primorja.

– Čubranić je jako mlad, a već me oduševljava svojim obranama, ali i pristupom. U njemu vidim nasljednika Bijača. Vrlić je jedan od tri najbolja centra u Europi i reprezentacija je bez njega nezamisliva. Fatović je s Jugom osvojio regionalnu ligu, a sada i u Jadranu igra sjajno. Prvi ispod crte mi je Luka Lončar koji je s Pro Reccom osvojio naslov prvaka Europe.

Tako o najznačajnijim vaterpolistima u 2023. razmišlja Splićanin koji se skrasio u Rijeci.

– Split sam napustio s 18-19 godina. S 14 godina igrao sam prvu utakmicu za POŠK, no kada klub nije imao mogućnosti napraviti dobru momčad, sačuvati igrače, onda je mlad igrač bio prisiljen napustiti Split.

Jedan od tih talenta koji je, u sportskom smislu, htio više od onoga što je nudila sredina bio je i Petar.

– Najprije sam otišao u Mladost, a nakon četiri godine došao sam u Primorje, za koje sam igrao pet godina, pa otišao u inozemstvo. U međuvremenu sam se oženio, postao otac, i meni se život sveo na Rijeku pa ću ovdje ostati živjeti bez obzira na vaterpolo.

Nakon tri godine u Italiji i tri u Njemačkoj vratio se u Primorje, u kojem je proljetos i završio igračku karijeru. I preuzeo mjesto sportskog direktora.

– Svoj posljednji pogodak zabio sam Mladosti, minutu i pol prije kraja utakmice za treće mjesto u prvenstvu. Imao sam sreću što sam odmah nakon završetka igračke karijere preuzeo ovaj posao, da ne upadnem u krizu identiteta.

Koliko je izazovno biti sportski direktor kluba koji pamti i bolje dane?

– Predragu Slobodi treba odati priznanje za sve što je napravio za Primorje. Uložio je puno svog novca i ta nestvarna vremena teško će se ponoviti. Ono što je sada lijepo jest da nam je 80 posto momčadi iz Rijeke. Nositelji igre su nam neki igrači koji još nisu ni punoljetni.

Kao reprezentativac osvojio je olimpijsko i europsko zlato te četiri svjetske medalje (srebro i tri bronce).

– Do juniorskih dana bio sam centar, jedan od najboljih na svijetu, a kada sam ušao u seniore, na tome mjestu ispred mene bili su Smodlaka, Hinić i Dobud, centri kakve će Hrvatska pamtiti. I zato je ispalo dobro što me je, nakon dolaska u Mladost, trener Ozren Bonačić stavio na vanjsku poziciju. E tu sam dobio prostor i jako brzo izborio reprezentaciju.

Spremio sam kofere

A Bonačiću je i danas zahvalan za taj igrački premještaj pa je svojedobno, sa suigračima, iz zahvale, treneru kupio poklon.

– U životu sam samo jednom treneru kupovao poklon, a to je bilo Bonačiću jer je bio nevjerojatan trener i još veći čovjek. Nije bilo igrača koji ga nije volio.

Neki će reći da je karijeru okončao prerano, s "samo" 35 godina.

– Možda sam mogao još koju godinu laganije, no meni se u inozemstvu više nije ostajalo. Htio sam kofere staviti u ormar. Htio sam da mi, sada 10-godišnja, kći ide u našu školu. Uživao sam u utakmicama, ali je bilo teško trenirati pa sam shvatio da više neću moći pratiti ritam.

Je li jedan od razloga zasićenja bio i vrlo rani početak seniorskog vaterpola?

– Lako je moguće da je tako jer sam s 14 počeo igrati za seniore. A jedno ljeto igrao sam za selekcije nekoliko godišta pa sam u reprezentaciji bio od 15. svibnja do 15. listopada. Dakle, niti sam dočekao završetak školske godine, niti sam bio na početku nove. Nikad na trbuhu nisam imao "pločice", no to je bilo ljeto kad sam ih dobio.