Podne je otkucalo, oglasila se sutkinja na bacačkom prvenstvu Hrvatske koje je održano u splitskom Parku mladeži.
– Baca Strajtić, pripremi Perković! – najavila je sutkinja.
Sandra Perković, nakon osam mjeseci, ono bacanje kugle u siječnju nećemo računati u ozbiljna natjecanja, i suspenzije zbog dopinga, vratila se na bacališta. Namrštila se.
– Idemo, čekaj, smiri se! – bodrila je samu sebe. Lupila se po bedrima, mrko pogledala negdje u daljinu. Okret, disk je fijuknuo...
– Fali metara, otpusti, otpusti, treba nam još deset metara! – vikao je sudac iz polja.
– Perković 65,25 – oglasio se sudac.
– Bravo, majstore – uzviknuo je trener Ivan Ivančić.
Iz prvog hica prebacila je normu od 62 metra za Olimpijske igre.
– Ma koga zanima norma, ne bih je ni pustio u London sa 62 metra, to može baciti tko hoće. Može ići samo ako bude bacala za medalju – ispod glasa je promrmljao Ivančić, koji je nervozno šetkao oko bacališta.
U sljedećem nastupu disk je odletio još dalje, sve do 66,85 metara. Bio je to prvi rezultat u svijetu! Ivančić je dobacio da nikada nije imala takav prosjek: dva prijestupa, u oba je disk letio do 66 metara, i hici od 65,75 i 65,42 metra. Nije bilo slavlja, Sandra je ispunjenje olimpijske norme dočekala mirno.
– Evo, idem u London. Sada sam prva u svijetu, vraćam se na svoje pozicije – kazala je.
Osam mjeseci zbog suspenzije nije je bilo. Bilo joj je teško sve gledati sa strane, ali sada Sandra gleda na svijet sa sunčane strance ulice.
– Lijepo je biti na atletskim stazama, bila sam odsutna zbog gluposti, ovo je mjesto gdje pripadam. Imam motiva, gorak je okus ne otići na SP, a bila sam prvi favorit za zlato. Zato ove godine sve treba kazniti – s osmijehom će Perković.
Mrko je gledala u disk, lupala ga nogom. Je li bilo straha prije prvog hica?
– Nije bilo treme, na treningu sam bacala više od 65 metara. Jaka sam u glavi, tako da se nisam plašila da to neću ponoviti – kaže Sandra.
S tih 66,85 m bila bi svjetska prvakinja na u Daeguu u Južnoj Koreji.
– To je moja bolna točka, nećemo o tome. Postoji Moskva 2013. godine, sve ću to vratiti – optimistična je Sandra.
Plan za iduće mjesece vrlo je jednostavan:
– U Dijamantnoj ligi želim osvojiti svih sedam natjecanja, pa obrana titule prvakinje Europe i onda Olimpijske igre – rekla je Perković.
Uz Blanku Vlašić, koja se tek treba vratiti treningu i natjecanjima, Sandra je naša prva uzdanica za atletsku medalju. Odnosno, čak je realnije zlato Sandre Perković nego Blanke Vlašić!
– Ne želim govoriti zlato, srebro ili bronca. Najvažnije je proći kvalifikacije, a onda je u finalu sve otvoreno. Ne treba trčati pred rudo – odbacila je pritisak. Ali ova splitska serija bila je impresivna. Ne trebate biti tako skromni.
– To je za moje prijateljice koje me čekaju u drugim zemljama, da znaju da sam jača nego prije – otkrila je za koga je bacala u Parku mladeži.
Prije prvog skoka nije skidala slušalice s ušiju. Koja to muzika motivira Sandru?
– Mozart, Beethoven... Ma šalim se, svašta slušam, ni sama ne znam što sve imam – smije se Perković.
A što je na kraju sve rekao trener?
– Rekao je da je dobro, ali može i bolje. Pa što bi Ivančić drugo mogao reći – s osmijehom je zaključila Sandra Perković.
Prvo preskoči,pa onda reci hop.