Mnogi odlaze u Izrael zbog pronalaženja nove snage i motiva, a u prosincu prošle godine takav odlazak donio je Sanji Jovanović - o kojoj piše sportski tjednik Max! - potvrdu da je još u vrhu. Naša 29-godišnja plivačica na EP-u u 25-metarskim bazenima u Netanyji osvojila je brončanu medalju u utrci na 50 metara leđno.
– Iznenadila sam i sebe – iskreno će komentirati rođena Dubrovčanka koja se skrasila u Rijeci. – Uvijek sam gledala Rijeku kao svoj drugi dom. Predivno mi je ovdje. Korijeni su mi iz Dubrovnika, rođena sam u Dubrovniku i nikad neću izgubiti osjećaj da sam Dubrovčanka. Kad sam odlazila iz Dubrovnika, nitko se nije potrudio da ostanem. Nadam se da će se to promijeniti u budućnosti.
Ne znam kakvi su kriteriji
Postavili ste više od 170 hrvatskih plivačkih rekorda i četiri puta rušili svjetske rekorde. Sada, u 30. godini života, na EP-u ste osvojili medalju, a na nedavno završenom prvenstvu Hrvatske - tri. Nova sportska mladost?
– Što se tiče mojih tridesetih, sad se osjećam kao na početku svojih dvadesetih. I baš osjećam da proživljavam novu sportsku mladost. U Izraelu sam isplivala svoj najbolji rezultat bez odijela (op.a. 26.45 sekunde) i pokazala da nisam za mirovinu. Najveći moj plus su teške situacije i trnoviti put koji sam imala. Sve to mi je olakšalo treniranje i dolazak do uspjeha, čini me čvrstom i jakom osobom. Danas sam sam zrelija i pametnija. Kad si mlad, misliš da su svi oko tebe krivi, a s iskustvom dođe spoznaja da koliko daš na treningu, toliko dobiješ u utrci.
Sanju je dugo vodio legendarni Dimitar Bobev, od rujna je radila s Mićom Miloševićem, a sada je ponovno s popularnim Bobčetom. Koji su razlozi promjena?
– Samo rad i dobra komunikacija između sportaša i trenera može dovesti do postolja i vrhunskih rezultata. Najveće uspjehe ostvarila sam s Bobevim, kojeg iznimno cijenim jer je predivna osoba. Osim što je odličan trener, on plivače savjetuje i što se tiče života. Prošle godine došlo je do zasićenja jer nije bilo rezultata. Razišli smo se u odličnim odnosima, a upravo u dogovoru s njim počela sam raditi s našim legendarnim plivačem Mićom Miloševićem. Od rujna do prosinca 2015. trenirala sam s Mićom. Nakon toga, zbog loše ekonomske situacije, Mićo je morao otići u Tursku trenirati mlade naraštaje. U razgovoru s Mićom sam opet došla do Bobeva. Međusobno se poštuju i odlično je vidjeti takav odnos između dva velika čovjeka – rekla je Sanja.
Izbornik Miloš Milošević nije uvršten na popis trenera čiji se rad sufinancira sredstvima HOO-a za 2016. godinu jer “ne ispunjava kriterije”.
– Teško mi je o tome govoriti jer sam ja u bazenu i ne znam sva događanja u savezu. Voljela bih da je Mićo ostao raditi u Hrvatskoj i užasno mi je krivo što nije. Ne znam kakvi su kriteriji, ali zbog plivačke tradicije i važnosti plivanja kao bazičnog sporta, svi u plivačkim krugovima misle da je trebao biti. Možda je stvar i u tome što 50 m leđno nije olimpijska disciplina.
Ušli ste u olimpijsku, 2016. godinu. Nakon Atene, Pekinga i Londona, slijedi li za Sanju Jovanović nastup i na četvrtim OI?
– Nije mi želja samo nastupiti na Igrama. Ne želim biti 30. ili 40. u Riju. Ako ću biti tamo, želim u finale. Nadam se da ću se dobro spremiti za EP u Londonu. Ako u Londonu bude loš rezultat, bolje mi je ne ići u Brazil. Imam tri nastupa na Igrama iza sebe. U London 2012. godine išli smo zbog pozivnica FINA-e, katastrofalno smo plivali. Bilo mi je neugodno, biti među drugim sportašima u olimpijskom selu i ne moći dati maksimum. Bila je to velika lekcija, baš pravi neugodnjak. Zbog toga govorim tako o Riju.
Koliko za takve napore i vrhunske rezultate može pomoći psihološka priprema?
– Ne znam za druge sportove, ali u plivanju mislim da se jako zanemaruje. Nikad nisam išla kod stručnjaka za psihološku pripremu, dok je vani to potpuno normalno. Bobev mi je predložio takav potez, ali dok sam bila mlada, mislila sam “pa nisam ja luda, ne treba to meni”. Zato za budućnost znam da ću svoje buduće plivače usmjeriti u tom smjeru. Na taj način se može bolje prihvatiti bol na treningu, strah na startu, bol u utrci...
Činite se mirnijim i staloženijim posljednjih godina.
– Godine i životno iskustvo. Mama mi je govorila: “Sve do tridesete godine ti je sve oprošteno.” U Splitu na PH gledam mlade plivače i kažem njihovim trenerima “ma pusti ih, mladi su”. Bila sam takva, kao oni. Puna energije i mušica. Djeci treba slobode.
Sportaši imaju sve dulji “rok trajanja”. Imate li još motiva? Vidite li kraj aktivne plivačke karijere ili još nije na vidiku?
Teško je reći zbogom
– Teško je bilo kojem aktivnom sportašu reći zbogom. Ne vidim sebe na odlasku, dapače, nakon Igara u Riju gledam prema Svjestkom prvenstvu u Kanadi krajem godine. Sve više je plivačica koje se vraćaju i nakon poroda. Motiva uvijek imam. Nikad ne zaboravljam tešku materijalnu situaciju iz koje sam izašla. Imam motiv da se educiram, da budem još bolja osoba i da prenosim znanje na nove naraštaje.
Što nakon karijere?
– Upisala sam na splitskom Kineziološkom fakultetu trogodišnji studij, smjer plivanje. Vidim sebe u tom poslu i to ću uvijek voljeti.
Malo mi je teško učiti, ali profesori puno pomažu, susretljivi su i razumiju sportaša. Dobro mi ide i uvijek dajem maksimum.
>> Cijelu priču pročitajte u Maxu!
>> Sanja Jovanović: Nisam ništa očekivala, a ispalo je super