Zlatko Saračević, proslavljeni hrvatski rukometaš, sportsku karijeru počeo je kao odbojkaš. Tata Hamdija bio je svestrani sportaš, igrao je nogomet, odbojku i rukomet, a Zlatko se u početku opredijelio za odbojku.
– U odbojci sam bio dobar jer sam imao visok odraz što mi je kasnije pomoglo i u rukometu. I tko zna dokad bih igrao odbojku da mi jednog dana tata nije u sobu donio veliki pehar. Pitam ga što je to, a on odgovara: pehar rukometnog Kupa prvaka. Bilo je to 1976. godine i kažem tati – idem i ja trenirati rukomet da osvojim taj pehar. Tko bi rekao da će mi ta želja ostati zauvijek neostvarena. Pokušavao sam s raznim klubovima, igrao sam u tri finala Kupa prvaka i nikad ga nisam osvojio – priča Saračević.
Tri medalje s Hrvatskom
Rukomet je sredinom sedamdesetih bio jako popularan u Banjoj Luci, Zlatkovom rodnom gradu.
– O, da. Onda nas je nogomet prestigao kada je Borac ušao u Prvu jugoslavensku ligu. Mi rukometaši imali smo stalnu ulaznicu na zapadnu tribinu. No umjesto da kao gospodin gledam Hajduk, Dinamo, Crvenu Zvezdu ili Partizan, ja sam radije preskakao ogradu na istočnom dijelu i gledao stojećki, s rajom.
Posljednju utakmicu za Borac odigrao je u finalu jugoslavenskog kupa protiv Medveščaka. Upravo je Medveščak bio sljedeći njegov klub.
– Došao sam u Zagreb na dan otvaranja Univerzijade 1987. godine. Prvog dana ugostio me Nino Marković, tada igrač „medvjeda“. I kaže on meni: “Da ti pokažem fotografije s finala kupa”. Gledam ja slike, a na svakoj drugoj je Nino kako me guši, štipa, drži...Nije ni čudo što smo izgubili.
S Medveščakom ima puno anegdota, a jednu posebno pamti.
– Igrali smo u prvenstvu protiv Jugovića u Kaću (naselje u Novom Sadu). I naravno izgubimo, a po povratku u Zagreb Zlatko Žagmešter, tadašnji direktor kluba, da izjavu novinarima: “Pobijedili su nas igrači koji su u poluvremenu otišli kućama nahraniti pajceke”. Možete misliti kako je ta izjava odjeknula u Kaću. I onda šok. U polufinalu kupa izvučemo Jugović i to u Kaću. Jedva smo živu glavu izvukli s tog gostovanja zahvaljujući Žaginim izjavama.
Jugoslavenska liga bila je tako jaka da ni na jednom gostovanju nitko nije bio siguran u bodove.
– Kad se samo sjetim Bitole. Tamo je utakmica trajala po dva, tri sata, dok domaćin nije pobijedio – naglasio je Saračević.
U reprezentaciji Jugoslavije debitirao je 1982. godine u Zaječaru, protiv SAD-a. No dvije godine poslije nije otišao na Olimpijske igre u Los Angeles.
– Bio sam na pripremama, ali mi je izbornik Pokrajac rekao da ne putujem na Igre jer sam premalen za suparničke visoke igrače. Tako je umjesto mene otišao Pavle Jurina. Ali bio sam u reprezentaciji kada smo osvojili svjetsko zlato 1986. godine. Te 1986. godine od Hrvata smo u reprezentaciji bili samo Mirko Bašić i ja. To je bilo vrijeme jake Metaloplastike pa je prva postava Jugoslavije bila i prva postava reprezentacije – Bašić, Vujović, Isaković, Mrkonja, Vuković.
Iz Medveščaka ste otišli u Francusku?
– Potpisao sam već ugovor s Atleticom iz Madrida, no Jesus Gil, slavni predsjednik nogometnog kluba, odlučio je ugasiti rukometni tako da sam odjednom ostao na cesti. Ukazao se Bordeaux i, što je zanimljivo, tamo sam potpisao nogometni ugovor. Ja sam jedini na dresu imao napisano FC i imao sam primanja i sve povlastice kao nogometaši Bordeauxa. Dobro da još nisam morao za njih igrati na velikom travnjaku. Nažalost, ni priča u Bordeauxu nije dobro završila. Zbog velikih dugovanja predsjednik kluba pobjegao je u Nikaragvu, a ja u Nimes. Inače, tamo mi je bilo lijepo jer je u istom gradu igrala moja prijateljica iz Banje Luke, košarkašica Slađana Golić.
Nakon što je u Zagreb prvi put došao u 26. godini, vratio se s 36 kada je potpisao za Zagreb.
– Zvao me Zoran Gobac da pokušamo konačno srušiti Barcelonu. To bi se i dogodilo da se u tom finalu nisu ukazali austrijski suci koji su nas uništili. Prvi put sam nakon utakmice plakao kao malo dijete.
Seul pamtim po utrci na 100 m
U 39. godini dobio je tri ponude na stol – Kiel, Veszprem i Celje.
– Odlučio sam se za Veszprem jer su tamo bili Jović i Džomba.
Za hrvatsku reprezentaciju od 1994. do 1996. osvojio je tri medalje, europsku broncu, svjetsko srebro i olimpijsko zlato.
– Jasno, najviše pamtim Atlantu. Znam kako mi je na pripremama u Americi pokojni Velimir Kljaić rekao: “Sarač, daj napravi neku frku, previše je mirno.” I ja drugi dan u prijateljskom susretu protiv Alžira iniciram tuču.
Pamtite li Seul 1988. godine?
– Htio sam silno ići gledati atletiku, ali to je bilo jedino natjecanje na koje akreditirani sportaši nisu mogli ući. Tako sam bio pored stadiona i osluškivao čuvenu utrku na 100 metara u kojoj je Ben Johnson pobijedio Carla Lewisa. U selu sam upoznao Calvina Smitha i Florence Griffith Joyner.
Čujete li se sa stricem Zlatanom koji je bio sjajni bacač kugle?
– Čujemo se. On je nosio zastavu malih zemalja na otvaranju Igara u Barceloni 1992. Godine. Život ga nije mazio, radio je dosta dugo u tvrtki za čišćenje septičkih jama. Sada radi u uredu u Tuzli, nešto vezano uz sport – kaže Saračević.
Sarač se trenutačno skrasio u Koprivnici gdje je trener Podravke. Svakodnevno šeće Foresta, malog pomeranca.
– Sa mnom je supruga Kornelija koja je zbog mene već triput davala otkaz, dvaput u Zagrebu, jednom u Dubrovniku. Kako sam dobivao angažmane, tako je ona davala otkaze.
U slobodno vrijeme kosite i travu?
– Da, imamo jedan omanji vrt iza kuće. Inače su ga održavali vlasnici kuće, ali sam rekao da nema smisla da dolaze kada ja imam dovoljno slobodnog vremena – kaže Saračević.
>>> Pogledajte govor Line Červara na dočeku rukometaša
Kać u Novom Sadu!? Koliko je novinar imao iz geografije? To je kao da kažete da je Dugo Selo u Zagrebu. Blizu jest, ali je Kać ipak 15-ak kilometara udaljen od Novog Sada.