Kao u to vrijeme maloljetni poklonik košarke iz televizijske fotelje, Zorana Slavnića (71) pamtim kao lucidnoga organizatora igre svjetskih prvaka (1978.) i olimpijskih pobjednika (1980.).
S pozicije košarkaškog kroničara, gledano tri desetljeća kasnije, sjećamo ga se kao mudrog sugovornika bez dlake na jeziku. Tako je bilo i ovaj put. Kada smo ga nazvali u njegov beogradski stan, u svom je stilu dobacio: “Pucaj iz svih oružja! Daj neka provokativna pitanja!”
Eto, takav je Moka Slavnić. Takav je bio kao igrač, ali i kao trener. Takav je i danas kao sugovornik.
– Pratim ja vaše medije i vidim da se ove godine razvila debata o tome tko je najveći hrvatski košarkaš svih vremena. Dražen Petrović, Krešimir Ćosić ili Toni Kukoč. Vidim da su se tu radile i ankete, da su bili anketirani treneri iz cijele Europe, čak i oni koji slabo poznaju ovu trojicu.
A ja sam ih poznavao jako dobro, imam realno iskustvo jer sam s dvojicom igrao, a dvojici sam bio trener, no mene se nitko nije sjetio nazvati – kaže Slavnić. Slavnić je igrao s Ćosićem i Petrovićem, a trener je bio Petroviću i Kukoču. A kao takav smatra se relevantnim odgovoriti na pitanje “tko je bio najveći od najvećih”.
– Moj poredak je Krešo, Dražen pa Kuki. Dopuštam da mi kažete da sam malo pristran u odnosu na Dražena jer, s obzirom na broj osvojenih trofeja, drugi bi trebao biti Kukoč. No isto tako moramo imati na umu da je Dražena pogibija spriječila da bi nam i trofejima dokazao da zaslužuje biti ispred Kukoča.
Zašto je Krešimir Ćosić ispred svih?
– To je bio suigrač kojeg je bilo nemoguće ne voljeti. Uz to što je imao sjajan pregled igre i, uz Sabonisa, najmekšu centarsku ruku koju možete zamisliti, Krešo je bio iznimno dobar u obrani. U svoje vrijeme vrlo rijedak igrač koji bi uhvatio odbijanac, preveo loptu preko terena, predriblao i zakucao. To je što je Ćosić radio čini ljepotu košarke. S druge strane, kao mormon, on je imao obvezu da bude neporočan – ne uvrijedi, ne kradi, ne budi zao i slično, a prije nego što je otišao u Ameriku bio je “spadalo” broj jedan.
Otkrio nam je, anegdotalno, i svoje dvije zamjerke Ćosiću.
– Kada sam ga pitao trebam li ići na probu u NBA, rekao mi je da ne idem jer vjeruje da neću proći, kao da je bio ljubomoran. Osim toga, nije mi dodao loptu kada sam htio atraktivno završiti olimpijsko finale u Moskvi protiv Talijana. Naime, nakon one “odbojke” koju smo Kićanović i ja igrali u finalu Prvenstva Europe 1977., ja sam u Moskvi htio igrati glavomet tih posljednjih deset sekundi. Kao da nije htio da po tome budem zapamćen pa mi nije dao loptu.
I dok je Slavnić bio Ćosiću pomoćnik kada je ovaj bio izbornik, Moka je Draženu bio trener u Šibenci, a Kukoču u Splitu.
– Dražen je dečko koji je od desete godine znao što želi u životu. Luđački je trenirao, a prerana smrt spriječila ga je da u potpunosti iskaže svoju veličinu. Kada sam došao igrati za Šibenik, Dražen je imao nadimak “Menka”, dakle kamen, jer je bio loš šuter, no sve je to kompenzirao golemim brojem ponavljanja do razine da je praktički svakom mogao zabiti 40 koševa.
Karakterom je bio bezobrazniji od Kukoča, koji je pak bio igrač kojeg ste kao trener morali voljeti. Atraktivan, nesebičan i kreativan, a bilo ga je jako lijepo i gledati.
Kao klinac, Slavnić je najviše volio gledati Pina Giergiu.
– Pino je bio atomska bomba, nevjerojatno eksplozivan, nestvarno snažan igrač. Ja sam za njega bio petarda. Visok 178 cm, broj noge 46, raspon ruku dva metra. Kada on napravi fintu, a ti se zaletiš, ode ti u prazno, od Jelačićeva trga do Dubrave.
Pa ja sam, kada sam ga vidio 1961., počeo igrati košarku zbog Giergie. I niz drugih klinaca nižih rastom. On je bio unikatan, nešto što je svojedobno u nogometu bio Maradona. Po onome koliko je dao tadašnjoj košarci, malo je dobio priznanja. Toliko o Giergii, koji nikad ništa nije lijepo rekao za mene jer je zaljubljen u sebe, no vi u Hrvatskoj niste shvatili koliko je on bio velik košarkaš.
U današnjoj hrvatskoj košarci, u Hrvatskoj je Giergia tretiran poput Novosela. Nitko od odgovornih ne želi čuti što imaju za reći, već se odmahuje rukom u stilu “njih je pregazilo vrijeme”.
– Ja mogu prihvatiti da je Novosel fizički star, no on je još uvijek jako bistar. I prava je šteta što ga u Ciboni nitko ne pita za savjet. Ljudi u klubu koji je on stvorio kao da ne mogu podnijeti njegovu veličinu.
A za Moku je Glista i najbolji trener s prostora bivše SFRJ. Zar je Mirko uistinu bolji i od Ranka Žeravice i od legendarnog profesora Aleksandra Nikolića?
– Kada ja kažem da je Novosel bio najbolji, onda me u Srbiji pitaju zar Ranko i Aca nisu znali više. A ja im na to kažem: “Pa jeste li vi mene pitali tko je znao najviše ili tko je bio najbolji trener?” Nikolić i Žeravica strašni su treneri, no malo sliče na ruske, a Novosel je bio šmeker.
Što je to što Novosela u njegovim očima čini najvećim?
– Tadašnja reprezentacija imala je puno velikih igrača, reklo bi se da je to bila mala bara s puno krokodila. No Mirko je uredio da među nama bude visok postotak tolerancije. Osim toga, on je pronašao formulu za Sovjete pa smo mi protiv njih napravili seriju 11-1, a prethodno smo imali 1-11. Mirko je znao kako od svakog ponaosob izvući maksimum. Kreativce bi pustio da kreiraju, a realizatore da zabijaju.
A koja je to bila Novoselova formula za “zbornaju komandu”?
– Ako ti sa Sovjetima igraš šah, strpljivo i organizirano, ti si osuđen na propast. Pa 80 posto najboljih šahista je iz Rusije. No zato je Novosel u našoj igri ustoličio organiziranu improvizaciju. Nije to bilo divljanje, igrali smo na mig.
Kada imaš Dalipagića, stroj za davanje koševa, jednog genijalnog Kićanovića, sjajnog Delibašića pa Ćosića, Jerkova, Radovanovića... Pa tko će te dobiti. S takvom reprezentacijom nije bilo teško ostvariti uspjeh, ali samo ako ideš na žicu koja nas je krasila. Ne smiješ nas uštrojiti kao što bi to možda činili Žeravica i Nikolić.
Na tu temu Slavnić priča anegdotu.
– Prije Prvenstva Europe u Belgiji, te 1977., igrali smo u Bologni neku prijateljsku utakmicu s Talijanima. Kada sam vidio sovjetskog izbornika Aleksandra Gomeljskog na tribini, zamolio sam svog čuvara Marzoratija da me načas prestane ometati da bih Gomeljskom dao do znanja da ga vidim.
Kada me pitao što igramo, koju taktičku varijantu, ja sam rekao da ni mi sami ne znamo što igramo jer smo iz napada u napad tražili novu kreaciju. Zato smo bili neuhvatljivi. Ja sam bio vođa, a Ćosić je bio tata, i njega smo čuvali za polufinala i finala jer smo pazili da nam se na onim svojim tankim nožicama ne ozlijedi.
Kako to da je Slavnić reprezentativac postao tek s 24 godine, i to baš zahvaljujući Novoselu?
– Mirko je u meni vidio kreativna i atraktivna igrača i kod njega sam ja imao punu slobodu, a nisam radio gluposti. A neki treneri ne vole takve igrače. Ja sam kao trener Boga molio da imam takvog igrača, da mu kažem igraj to i to pa da se zavalim u klupi.
Tko je najveći košarkaš s prostora bivše SFRJ?
– To se zna, naravno Ćosić, a bira se drugi i treći.
Kako bi izgledao poredak ostalih velikih asova?
– Bila bi ludnica poredati takve asove. O Draženu i Kukoču već sam govorio, a Dalipagić i Kićanović bili su igrači kakve majka ne rađa. Netko će možda reći da Ćosić nema statističke pokazatelje za takvu tvrdnju, no znate što kažu za statistiku. Ona je kao bikini. Sve vidiš, a ono najvažnije je pokriveno. Meni statistika nije presudna jer Ćosić je u bio u stanju biti igrač utakmice s vrlo malo koševa, ali s 15 skokova i osam blokada.
Možemo li barem čuti Mokinu najbolju petorku svih vremena?
– Teško da ćete naći zamjerku za ovu petorku – Dražen, Kićanović, Dalipagić, Kukoč i Ćosić. No, ja imam petorku koja ih može pobijediti. Zbog velikog poštovanja prema velikom broju igrača, nije fer da kažem njihova imena, da mi netko ne zamjeri.
Je li u toj petorci možda baš on, naš sugovornik?
– Ja znam gdje je bilo moje mjesto. Volio bih da sam bio što i Beckenbauer u nogometu ili možda kao Mirza Delibašić, no meni moje igračko mjesto nije dopuštalo da budem gospodin. Doduše, nisam smio biti ni cirkusant, jer njima je mjesto u Harlem Globtrottersima. Ne, ja sam bio produktivni zabavljač publike.
Među poklonicima košarke na prostoru bivše SFRJ česta je tema koji je naraštaj bio bolji. Jesu li to Ćosić, Kićanović, Dalipagić, Ćosić, Delibašić, Jerkov, Slavnić i društvo ili su to pak Dražen, Kukoč, Rađa, Divac, Paspalj, Zdovc, Perasović...
– Naša. Mi smo bili olimpijski pobjednici, a oni nisu i tu je kraj rasprave. Jugoslavija je uistinu bila košarkaška velesila, a ima samo jedno olimpijsko zlato i to je ono naše iz Moskve.
U to vrijeme Slavnić je bio igrač Šibenke.
– Kada sam kao igrač došao tamo, njihovo geslo bilo je “samo da mi pobijedimo Cibonu pa makar i ispali”. To sam im morao ispraviti. Tom klubu dao sam sebe, a oni mi nisu uzvratili istom mjerom.
Kada sam nakon rata prvi put došao u Hrvatsku, a došao sam u Zadar, nitko iz Šibenika nije došao da me vidi, nitko nije prevalio tih 67 kilometara da mi se javi. A kada sam odlazio iz Šibenika kao trener, bilo mi je žao. Vidio sam kapacitet da budu što i u rukometu Metaloplastika iz Šapca, no oni su se uplašili onoga što sam im prezentirao kao ideju rasta.
Znači li to da mu je u Splitu, gdje je bio trener u sezoni 1985./1986., bilo bolje?
– Ma kakvi, pa ja sam u Šibeniku, da se našalim, imao pravo na dva ubojstva i tri silovanja. Split je zaj... grad. “Ča je pusta Londra, kontra Splita grada.” Njima ne možete prodati muda pod bubrege. To su elokventni i nadobudni ljudi, sjajan grad u kojem je čak i jednom Boži Maljkoviću uspjelo da bude prvak Europe.
Iz ovoga se dalo naslutiti da sa šjor Božom baš i nije u najboljim odnosima.
– Kad učiniš nekome kapitalnu ulogu, taj ili te obožava ili nešto inscenira tako da ti ništa ne duguje. Pa oni su Božu za trenera doveli na moju preporuku. Tajnik kluba Biba svakodnevno me zvao da me pita za Maljkovića, o kojem sam im rekao da je radio s mladima kod Žeravice i da, s obzirom na to da imaju mladu momčad, neće pogriješiti. Na kraju su ga uzeli govoreći u javnosti da je Božu Aca Nikolić predložio, što su opravdavali s time da Aca ima više autoriteta od mene i da će Splićani tako lakše primiti posve nepoznatog trenera.
S obzirom na to da je, baveći se košarkom, tri godine proveo u Hrvatskoj, možda bi nam Moka mogao reći što to srpska reprezentacija u svom karakteru ima, a da hrvatska vrsta nema.
– Šteta je vaša što je Acu Petrovića, kao izbornika, pojela njegova narcisoidnost, jer bi on bio idealan i s ovim ste naraštajem mogli biti uspješni.
Jednom je Moka rekao da hrvatska reprezentacija nema igrača s mudima ni kurvine sinove.
– Da, jednom prilikom rekao sam takvo što. Kada sam ušao u reprezentaciju, nisam razumio što se podrazumijeva pod kurvinim sinom. A to nije uvreda, nego se misli da je netko mangup. Mi doista imamo taj sportski bezobrazluk, tu drčnost, ona nas više krasi nego vas Hrvate. Vi ste uglavnom učtivi, fini i mirni. Za razliku od košarkaša iz Zagreba, koji su bili pristojni kao djevojčice, Skansi i Tvrdić jesu bili malo drčniji pa je, po mom trenerskom dolasku u Split, moj prvi zadatak bio da tadašnje igrače malo “pokvarim”.
Dojam je da su košarkaška Hrvatska i Srbija nakon raspada SFRJ-a imale jednake startne pozicije. Kako se onda dogodilo da Srbija zadrži priključak sa svjetskim vrhom, a da Hrvatska krahira?
– Dobro je rekao Rađa, vaš je problem u sportskim radnicima. Mi se nismo odrekli dobitnoga recepta, a vi ste ga odbacili. To je suludo. Uzmi ono što valja, pa to nije zaštićeno nikakvim patentnom. Vi ste majstori za uništavanje košarke. Ne mogu vjerovati da se jedan Split ne može oporaviti. Pa što rade ti vaši sportski radnici? Zar ti slana voda toliko ispere mozak da više ništa ne razumiješ?
Je li Slavnić kao takav, čovjek bez dlake na jeziku, prisutan u srpskoj košarci na bilo koji način?
– Da jesam, ne bih ja s tobom razgovarao dva sata, nego bih zasigurno već nekamo morao otići.
Mokin posljednji trenerski posao bio je onaj prije 13 godina na čelu reprezentacije Srbije, na Eurobasketu u Španjolskoj. S jednom pomlađenom reprezentacijom Srbi tada nisu prošli u sljedeći krug jer su u skupini izgubili od Rusije, Grčke i Izraela i Slavnić je smijenjen. Je li kao legendarno ime srpske košarke zaslužio više kredita?
– Dobro pitanje. Uveo sam devet novih igrača u reprezentaciju i sramotno je to što mi nisu dopustili da odrastam s tim naraštajem. Poraz od Izraela, a pobjeda bi nas odvela dalje, bio mi je najtužniji dan u životu. Tužniji nego kada su mi umrli otac i majka.
U toj Granadi nisam ni raspakirao drugu torbu, a već sam se vratio kući. Doduše, da Maljković i Pešić nisu radili u Španjolskoj, ja ne bih ni dobio priliku. S obzirom na to da su nam četiri vrlo važna igrača bila ozlijeđena, rekli su mi moji prijatelji da sam lud što preuzimam takvu selekciju. No, i bez obzira na rezultat, ja sam tada nešto iza sebe ipak ostavio.
Među ostalim, to je bio i Teodosić, kojega sam uzeo u reprezentaciju iako je tada bio tek pričuvni playmaker u FMP-u. Povijest je kasnije pokazala da sam pokrenuo nešto kvalitetno, a to što sam sebe pokopao kao pojedinca, to je ništa u odnosu na zemlju. Te 2007. svi su shvatili da sam ja trenerski umro, jedino ja nisam, nadajući se u ovih 13 godina ne znam čemu.
Za organizatore igre uvijek se govorilo da su produžena ruka trenera i da je to igračko mjesto dobro polazište da uspješnu trenersku karijeru, no to se kod Slavnića nije dogodilo.
– Ljudi se samozavaravaju kada razloge svog neuspjeha traže u drugima. Ja sam sve radio u korist svoje štete. Zaj... sam karijeru do kraja, a dao sam nešto što se pamti, jer trenerski poziv ima dva pravca. Jedan je trofejni, drugi stvaralački, a ja vjerujem da je nešto ostalo iza mene na mom stvaralačkom putu. Eto, Kukoču i Rađi sam još kao klincima pokazao po jednu fintu koju su koristili cijelu karijeru, čak i u NBA ligi. Išao sam tamo gdje sam osjećao žar, luđačku želju, i zato sam i birao Šibenku i Jugoplastiku. Veliki Aca Nikolić za mene je rekao da ću biti vodeći trener Europe, no, rezultatski gledano, izgleda da se prevario.
No zato si je, kaže, bolje posložio privatni život.
– Supruga i ja živimo planski. Kao sportaš obišao sam cijeli svijet, a sada više volim ove jednostavne izlete po Srbiji, a bili smo i u Hrvatskoj, iz koje nosim lijepa sjećanja, što ne znači da o svima mislim lijepo. One koji su nacionalisti ne volim, s takvima nisam imao dodira. Ja sam jugonostalgičar i takav ću i umrijeti, a ako Hrvat ne smije reći takvo što, onda je to vaš problem.
Ostvarili ste svoju želju za odcjepljenjem i nema potrebe da vi imate kompleks Srba i Jugoslavije, a vidim da se kod vas briše i sve što je bilo dobro u to vrijeme. Ne moramo se voljeti, ali nema ni potrebe da se mrzimo. Ne smijemo biti zatrovani politikom, a neki su se vaši sportaši tijekom rata požurili reći nešto protiv Srba da bi se tako uvukli u guzicu političkom establišmentu.
Zato sam imao želju doći Aci Stankoviću u emisiju “Nedjeljom u dva”, da razjasnimo neke stvari. Jer, ako vam kažu da se nismo voljeli, lažu vas. Pa ja za pola suigrača nisam znao koje su nacionalnosti. Jugoslavija je bila ljepota različitosti i ja sam teško podnio njezin raspad.
Za mene je strašno što smo se razišli jer za to nisam vidio razlog. No vjerojatno sam naivan, ali znam da ja tome nisam pridonio. Mene nitko nije mogao posvaditi s Hrvatima. No, ako smo se već morali razići, trebali smo to učiniti kao Česi i Slovaci, uz pivo, no to je među balkanskim narodima očito bilo neizvedivo na takav način.
Unatoč svemu ovdje izrečenom, Moka ističe sljedeće:
– Da ne bude zabune, iz Hrvatske mi nisu ostali nikakvi ožiljci. Štoviše, rekao bih da su me više voljeli u Hrvatskoj nego u Čačku ili Valjevu. Ja sam “partizan”, a oni su “četnici”, tu se malo šalim na račun NOB-a i Drugog svjetskog rata.
No činjenica je da mi u Čačku nisu nikad dobacili ništa lijepo. Kakvo je vrijeđanje bilo prije, tako je i sada. U Zadru su nam, kada sam gostovao sa Zvezdom, vikali da smo “srpske svinje”, no nitko nije ulazio u teren. Kada sam bio na Gierginu 80. rođendanu, klanjali su mi se. Oni me nisu voljeli, ali me poštuju. A nije da me nisu voljeli zato što sam Srbin, nego zato što sam bio konkurencija njihovu idolu.
VL u službi širenja jugoslavenstva. Ova inačica srpskog kurira u vremenina korona krize i nestašice WC papira predstavlja odličnu alternativu ...