Splićani su bacili rukavicu na koju će Zagrepčani teško odgovoriti

Rukometašima je utakmica sa Švedskom bila je oproštaj od Spaladiuma. Do neke druge prilike. I tko zna kad... Za razliku od 2009. godine, kad su Balić i ekipa otvorili splitski „Madison“ i kad su pet puta izlazili pred krcatu arenu, pet puta otpjevavši Morsku vilu, ovaj put su u prvom krugu bile samo tri utakmice.

Červarovi su dečki od danas u Zagrebu, Bačvice i Park zamijenit će Savskom i Westinom. Ostaju tamo do kraja, a druga je skupina u Varaždinu .

Je li moralo baš tako biti? Je li se u pripremi prvenstva moglo iskombinirati da se čarolija Spaladiuma prelije i na drugi krug Europskog prvenstva? Jer, u jedno smo se uvjerili još jednom – svakom suparniku jako je teško odolijevati pritisku s tribina kad zagrmi splitska publika. Od prve sekunde kad naši ljubimci izađu na teren. Sve se može propustiti, i šou na poluvremenu i neki majstorski potez Cindrića, pogodak Kopljara...

Kao da igramo na Poljudu

Ali trenutke kad Grdović pjesmom na centru terena užari tribine, a odmah poslije toga hrvatski igrači izađu iz svlačionice, zaista vrijedi doživjeti. Bačena je rukavica na koju će Zagreb teško odgovoriti.

Prvo, u Spaladiumu su tribine jako blizu terenu, igrači doslovno osjete dah iz prvih redova, u Areni Zagreb sve je to na većoj distanci. Drugo, splitska je publika vatrenija, temperamentnija, možda nije sasvim rukometna, ali zna napraviti pritisak i šou. Hrvatski rukometaši to su u startnim utakmicama sa Srbijom i Islandom obilato iskoristili.

Dobro je rekao Ivan Čupić... „Kao da igramo na Poljudu“. Trenuci kad suparnik pada na koljena, a navijači skaču na „večeras je naša fešta“ vratili su nas u doba velike Jugoplastike, najveće košarkaške momčadi 20. stoljeća, prijenose s onim nestvarnim scenama iz kultnih Gripa.

Je li se drugi krug mogao podijeliti na Arenu Zagreb i Spaladium umjesto varaždinske arene koja je jako lijepa, baš rukometna, ali puno manja? Možda i je. Ali, kad se sjetimo kakav je problem izronio samo dva dana uoči roka za predaju popisa gradova domaćina s pokrićem za troškove dva tjedna najma dvorane i organizacije (malo više od milijun kuna) koji je Grad Split trebao uplatiti tvrtki koja upravlja Spaladium arenom, dobro je i da su ove tri utakmice odigrane u drugoj najvećoj hrvatskoj dvorani.

Koliko god sami ponekad imamo osjećaj da previše toga ide u Zagreb, prezasićen događanjima pa često neki budu i slabo posjećeni, organizatore poput Europskog rukometnog saveza (EHF) ipak najviše zanima financijska dobit. Nema tu mjesta za emocije, i ne vrijedi ni da im prevodiš „nije u šoldima sve“. Upravitelj Spaladiuma Renco Posinković i sam je priznao kad smo mu spomenuli da Split premalo toga dobiva:

– Znam, ali to je realnost. Normalno je da svi žele zaraditi, a činjenica je da je Zagreb tri puta veći grad, da je standard bolji i da možeš nabiti i veću cijenu ulaznica i opet rasprodati dvoranu. Ma da si fetivi Splićanin, triput bi dao domaćinstvo Splitu, ali jednom bi logično zaključio da je bolje ići na Zagreb. Uostalom, bliže je i drugim zemljama poput Slovenije, Mađarske, Njemačke... iz kojih dolaze navijači – kaže Renco.

Ipak, to ne izvlači naše ostale loptačke saveze i reprezentacije, što je problem na koji je i izbornik Lino Červar usmjerio pažnju nakon pobjede nad Islandom. Na stranu sad nogomet sa svojim specifičnim problemima, ali kad je zadnji put hrvatska košarkaška reprezentacija igrala u Splitu? Nije baš da nema gdje. Za vrijeme posjeta Akademiji Balić-Metličić zavirili smo i u obližnju veliku dvoranu na Gripama u kojoj se danas igra samo mali nogomet.

Posljednju veliku rukometnu utakmicu ondje je odigrao tadašnji Split Brodomerkur protiv Kiela u polufinalu Kupa EHF-a. Uskoro će 20 godina od tog spektakla! Odmah uz dvoranu je i Kuća slave splitskog sporta koja čuva fantastičnu kolekciju predmeta iz karijera velikih majstora, poput Goranova razbijenog reketa ili legendarnog Lacostina džempera u kojem je Božo Maljković osvajao Europu sa žutima. Nažalost, zaključana je, kao da ne očekuje ni goste ni nove eksponate, a mogla bi biti turistička atrakcija!

Rukometaši ispred Hajduka

Nedostajat će nam Split koliko i rukometašima jer se lakše nose s ponekim redikulom koji će ih zaskočiti na Bačvicama nego sa zvižducima i kritikama. Samo oni, i nitko drugi, mogli su na tih pet dana biti u fokusu ispred Hajduka, a to nije mala stvar u gradu za koji kažu da je „najluđi na svitu“.

I jest tako, jer gdje još možeš doživjeti da se na utakmici pjeva kao u konobi, da lik na Rivi naruči kavu i pokupi se čim je konobar donese bez da je i gutljaja popio, a kamoli platio, i da čovjek ispred dvorane sat vremena prije utakmice otvori improvizirani „štand“ za prodaju navijačkih rekvizita na stalku za sušenje rublja!?