Dubravka Pavličića, bivšeg reprezentativca s 22 nastupa za Hrvatsku, obično se sjetimo samo na godišnjicu njegove smrti. Nažalost, Dudo je 4. travnja 2012. godine preminuo od raka gušterače, i to u bolnici u Elcheu, koja je svega kilometar-dva udaljena od stadiona na kojem je u utorak igrala Hrvatska.
Pobijedio Robsona i Mourinha
Putujući od aerodroma u Alicanteu prema 15-ak kilometara udaljenom Elcheu, vozio nas je taksist koji je na spomen Hrvatske prvo spomenuo baš Dudu Pavličića. Gospodin je navijač Dudina bivšeg kluba Herculesa, a slušajući ga s koliko je uvažavanja govorio o Pavličiću, shvatio sam kakva je legenda kluba postao Dudo u tri sezone koje je proveo u klubu.
– Igrao je u momčadi koja je naš klub nakon 10 godina uvela u Primeru. A baš je Dudo bio apsolutni vođa te momčadi. Obožavali smo njegov prkos, snažan duel, ratobornost. On je bio jedan od nas – kazao nam je taksist, navijač Herculesa iz Alicantea.
Dvije je sezone Dudo u Elcheu igrao u drugoj ligi, a potom tu posljednju i u prvoj. I to jako dobro, jer te je sezone kao obrambeni igrač zabio čak šest golova u Primeri, od toga dva Barceloni, odnosno jedan za pobjedu 3:2 na Nou Campu. Bila je to šokantna pobjeda jer tada su za Barcu igrali Ronaldo, Luis Enrique, Blanc, Guardiola, Stoičkov, Couto, Lopetegui, a na klupi blaugrane bili su Bobby Robson i pomoćnik Jose Mourinho.
Pavličiću u čast od 2012. godine zove se i ulaz na sjevernu tribinu stadiona u Alicanteu, i to ulaz broj pet, po broju dresa koji je nosio u Herculesu.
Tamo se nalazi i memorijalna ploča na kojoj je opisana cijela Pavličićeva karijera.
Uglavnom, Pavličića u Alicanteu i dalje obožavaju, a u to se često može uvjeriti i njegova obitelj, koja je ostala živjeti u tom gradu na jugu Španjolske. Uoči utakmice furije s Hrvatskom našli smo se s Pavličićevom suprugom Višnjom te sinom Lukom i kćeri Teom.
– U Alicanteu živim već 25 godina, od 1993., a inače sam isto iz Velike Gorice, kao moj pokojni muž – rekla nam je Višnja te dodala:
– Mi smo jedni od malobrojnih Hrvata na ovom području Španjolske, no ostali smo živjeti ovdje jer su nam tu i djeca rođena, idu tu u školu, navikli smo se. A i ja ovdje imam dobar posao, vlasnica sam autopraonice, tako da nam je dobro.
Dudo, veliki sportaš kakav je uvijek bio, ljubav prema lopti prenio je i na svoje sinove. Stariji Tin (21) sada se preselio u Hrvatsku te igra za Segestu, dok je mlađi Luka (15) član kadeta Alicantea.
A i kći Tea (17) voli loptu, doduše žutu tenisku. I ide joj jako dobro.
– Bila sam prvakinja Španjolske do 15 godina, želja mi je postati profesionalka. Igram po turnirima u Španjolskoj i Europi, nadam se da ću se uspjeti izboriti za profesionalizam – kaže Tea koja, baš poput svoje braće, neodoljivo podsjeća na tatu Dubravka.
– To nam kažu mnogi ljudi u Alicanteu. Dude se ovdje itekako dobro sjećaju, svi su ga voljeli, poštovali. Bio je jako dobra osoba, ponosni smo na njega. A i djeci je usadio radne navike, usadio im je da vole sport – kaže supruga Višnja.
I Luka i Tin prve su nogometne korake napravili baš s tatom. Vodio ih je na treninge, vježbao s njima, a kada bi odradili trening onako kako je on htio, za nagradu bi ih odveo u obližnji vodeni park.
– Počeo sam igrati s pet godina, tata me naučio prve nogometne korake. Igram u zadnjoj liniji, kao nekada tata. Isto sam tako srčan, veliki sam borac na terenu. Da barem ostvarim i karijeru kakvu je on imao – kaže Luka koji je imao devet godina kada je njegov otac preminuo.
– Baš smo kao obitelj jako ponosni što su mu u Herculesu posvetili jedan ulaz na stadion. To nam puno znači jer tako će ga upoznati i neki mlađi navijači – kaže Višnja koja sa svojom djecom razgovara isključivo na hrvatskom jeziku jer ne želi da zaborave jezik svojih roditelja.
– Ja im stalno govorim hrvatski, doduše oni nekad znaju odgovarati na španjolskom, he-he. Ali ja inzistiram da što više govore hrvatski – smije se Višnja.
Tea pak dobro govori i engleski, usavršila ga je igrajući po teniskim turnirima širom Europe.
Zanimljivo, najveći teniski uzori su joj muškarci – Federer, Đoković i Čilić.
Luki su pak, osim tate, najveći uzori hrvatski reprezentativci koje je sada uživo gledao i u Elcheu. Doduše, ne baš u najboljem izdanju. Ali zato su bili ponosni gledajući utakmice u Španjolskoj.
– Živimo u Alicanteu, ovdje smo rođeni, ali naravno da nam je Hrvatska u srcu i da smo za nju navijali na SP-u te sada na međusobnoj utakmici u Elcheu – rekli su nam Luka i Tea.
Umro nedaleko od stadiona
Dolazak u Elche izazvao je kod obitelji Pavličić posebnu emociju jer u ovom je gradu umro njihov Dubravko.
– Teško je doći u Elche, ali život ide dalje. Dudo je uvijek bio vedar, pozitivan, tako trebamo ostati i mi. On bi to htio – zaključila je Višnja.
Zanimljivo, pepeo iz urne po Dubravkovoj je želji posipan po brdima u okolici Alicantea, a tek manji dio obitelj čuva u svom domu kao uspomenu na njega.
A uspomene, zahvaljujući njegovoj nogometnoj karijeri, a prije svega karakteru i čovječnosti, neće tako brzo izblijedjeti.
>> Pogledajte kako je Luka Modrić rasplakao dječaka
Pirate, baš lijepo da si pohvalio još jednog Hrvata koji je lijepo cijenjen u inostranstvu.