Izbornik podsjeća: Među olimpijskim sportovima, tekvondo u Hrvatskoj ima najviše medalja

Domaćin ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva u te-kvon-dou, koje počinje u ponedjeljak, je Baku. U azerbajdžansku prijestolnicu stiže 949 sportaša i sportašica iz 144 zemlje svijeta, a među 15 reprezentacija koje će imati pun sastav (popunjeno svih 16 kategorija, po osam muških i ženskih) je i Hrvatska.

A najbolje hrvatske tekvondaše i tekvondašice predvodi izbornik Toni Tomas, kojeg smo pitali s koliko je optimizma doputovao na ovu svjetsku smotru, koja će se održati u gradu u kojem je Hrvatska prije devet godina osvojila šest europskih medalja.

– Ja uvijek putujem s najvećom količinom optimizma. Ovaj put možda nemamo "dužinu klupe", dakle širinu, kao u Manchesteru 2019., ali sada imamo više sportaša koji su spremni na veće domete.

Kanaet se nije oporavio

Što bi za njega kao glavnog trenera reprezentacije bio domet s kojim bi se zadovoljan vratio kući?

– Zadovoljstvo bi bilo da sportaši s kojima računamo za olimpijski nastup imaju dobar nastup na SP-u, koji bi ih zadržao u utrci za Pariz.

Koliko je takvih sportaša i sportašica?

– Takvih je sedam, pet cura i dva momka. Od njih sedam četvero je, možda i petero, koji mogu otići do kraja. Dakako, to se neće dogoditi, mora se poklopiti i dan, no imamo bolji vrh nego prije.

Preko rang-lista najviše je moguće kvalificirati osam sportaša, četiri tekvondaša i četiri tekvondašice, no to nikad nikome nije pošlo za rukom, a najviše su dosad izborili Korejci, šest viza.

Osvajača olimpijske bronce i bivšeg europskog prvaka Tonija Kanaeta ovdje neće biti jer se nije uspio oporaviti od ozljede i operacije.

– On se će pokušati probiti na Olimpijske igre u sklopu europskih kvalifikacija u Berlinu.

Na prošlogodišnjem Svjetskom prvenstvu u Meksiku Hrvatska je osvojila jedno zlato (Lena Stojković) i jednu broncu (Ivana Duvančić), a imali smo čak sedam borbi za medalju što govori da smo bili visoko konkurentni.

– Mene ovdje jedino zanima tko će ostati u igri za Olimpijske igre, a želja mi je da imamo pet kandidata. Imamo kvalitetu da to i postignemo. Od svih olimpijskih sportova mi smo na svjetskim i europskim prvenstvima osvojili najviše medalja, a na Olimpijskim igrama te-kvon-do je drugi, skupa s atletikom i tenisom, a iza prvoplasiranog veslanja. Radimo na tome da budemo najtrofejniji i na Olimpijskim igrama.

Što nam govori to da smo jedna od samo 15 zemalja, od njih ukupno 144, koje će imati reprezentante u svih 16 kategorija?

– To više govori o ljudskim pravima nego o širini kvalitete. To govori o hrvatskoj demokraciji.

Na vječnoj medaljaškoj listi Hrvatska je 18. zemlja svijeta. U tom poretku, zbog jednog zlata više, Srbija je ispred nas, no kada bi se gledao ukupni broj medalja, Hrvatska ih ima 26, dvostruko više od Srbije (13), i u tom poretku zauzima čak 14. mjesto.

– Nama se medalje broje od 1993., što je velik hendikep, a većini ostalih zemalja koje su ispred nas od 1973. i prvog Svjetskog prvenstva.

S obzirom na klasu i status olimpijske pobjednice (i europske prvakinje) Matee Jelić, nije li pomalo začudno što ona još nema svjetsku medalju?

– Matea je tri puta izgubila u borbi za medalju, u tri četvrtfinala. Do medalje možeš samo ako si u stopostotnoj formi, ako nisi, onda to ne ide. No ne bih se čudio da na ovom SP-u bude zlatna jer ona to ima u sebi.

Hrvatska je uspješnija u ženskom nego u muškom te-kvon-dou. Naše tekvondašice uspješnije su čak i od Korejki, sportašica iz postojbine ovog borilačkog sporta.

– Naše su cure bolje od Korejki, a Južna Koreja ima samo u Seulu 6000 klubova, a mi u cijeloj Hrvatskoj samo 120. U Južnoj Koreji to je nacionalni sport, nematerijalna kulturna baština. Cijela država stala je iza toga i u interesu im je da budu uspješni. Dakako, da u to vrijeme nisu imali dopredsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora, a imali su i glavnog tajnika Ujedinjenih naroda i jakog olimpijskog sponzora u Samsungu, te-kvon-do možda nikad ne bi postao olimpijski sport.

Odluka o domaćinstvu

Srpski primjer sličan je hrvatskome, možda i intenzivniji kada je u pitanju oslonjenost na jedan klub, a to beogradski Galeb.

– Njihov trener Dragan Jović istinski je entuzijast. Budi se i ide spavati misleći na te-kvon-do a i sanja te-kvon-do. Njihovi uspjesi isto su produkt velikog entuzijazma, no mi trebamo težiti da uspjesi reprezentacije budu produkt sustava, a ne kluba.