Kreator kaosa uoči doigravanja mogao bi reći - tradicije su tu da se ruše, jer Hrvatska je u čak trima dodatnim kvalifikacijama bila uspješna i vrijeme je da napokon kihne i razbije mit o izborniku s krunicom...
Ali, kad su ih već toliki pokopali, možda je ovo pravi trenutak da okrenemo ploču. Pa ako Štimčeve koncepcije i izvedbe u posljednje vrijeme ne nude razloga za optimizam, valja podsjetiti kako on nije prvi izbornik u ovakvoj gabuli. I tko kaže da, baš kad mu je najteže, neće krenuti putem Ćire Blaževića i Slavena Bilića.
Sjetimo se samo tmurne jeseni 1997. godine. U prvoj rujanskoj utakmici Hrvatska je tek u 80. minuti pogotkom Bobana slomila BiH u Maksimiru 3:2, a četiri dana kasnije teško stradala u Kopenhagenu (1:3). Već nakon 40 minuta bilo je 3:0 za Dansku...
I kada smo mislili da nam nema spasa, Schmeichel nas je spasio u Grčkoj sačuvavši Dancima 0:0 i gurnuo nas u doigravanje, a tamo smo u velikom stilu odradili posao protiv Ukrajinaca (2:0, 1:1). Iz gotovo izgubljenih kvalifikacija došli smo do svjetske bronce...
Prije dvije godine slika je bila još gora nego danas. Jezovit debakl u Pireju protiv Grka (0:2), pa pobjeda nad slabom Letonijom u Rijeci i ispraćaj pun strepnje u Istanbul. I, odjednom, preporod, kao da to više nije bila ista reprezentacija koja je gubila od Gruzijaca i Grka. Eksplozija Ćorluke, Mandžukića, Modrića, Olića... izbornik Bilić na ramenima, 3:0 protiv Turaka i plasman na EP u Ukrajinu i Poljsku.
Dakle, može se i kada je najteže, i kad voda dođe do grla. I zato Štimca i vatrene, kakvi god bili, ne treba još otpisivati. Studeni je uvijek bio njihov mjesec.