Maks Juraj Čelić jedan je od rijetkih nogometaša Varaždina koji je s klubom bio proteklih nekoliko godina, koliko je trajao povratak u Prvu HNL. Na tom putu taj talentirani stoper odigrao je većinu utakmica. A zanimljiva je Maksova nogometna priča. Prošao je Dinamovu školu, igrao u Interu, HAŠK-u... Prije dolaska u Varaždin imao je posebnu epizodu koja ga veže uz Njemačku.
Bio u Bayeru i Duisburgu
– S 18 godina trebao sam ići u Bayer, no neočekivano su ukinuli njihovu drugu momčad. Potom mi se otvorila opcija za Duisburg. Tamo sam igrao u Bundesligi za njihove juniore. U to doba u dortmundskoj Borussiji igrao je Domagoj Drožđek. Zajedno smo stanovali. Kasnije su mi nudili profesionalni ugovor, no nije me zadovoljavalo da igram u drugoj momčadi. U to doba ostao sam bez menadžera jer se, nažalost, teško razbolio. To je bila prekretnica zbog koje sam se, među ostalim, odlučio vratiti – počeo je Maks.
Nakon toga uslijedio je još jedan splet okolnosti zbog kojeg je Ćeliću propao novi angažman.
– Stalno me tijekom dosadašnje karijere pratio nekakav peh. Uvijek sam išao težim putem. Došao sam u drugu momčad Dinama i nisam potpisao zbog kaosa u klubu koji je uslijedio nakon Mamićeva uhićenja. Odlučio sam početi od nule.
Zanimljivo, Maks je, uz Darija Jerteca, jedini koji je s Varaždinom prošao cijeli put. Od ruba ispadanja iz Treće HNL do promocije u Prvu HNL.
– Poseban je osjećaj bio rasti s klubom. Sve ove godine uživao sam u Varaždinu. To je poseban grad, nogometna sredina koja zaslužuje prvoligašku momčad. U cijeloj priči nemjerljiv doprinos dao je izbornik Zlatko Dalić. Bez njega ovaj doseg ne bi bio moguć. Stvoreno je takvo pozitivno ozračje oko kluba u kojem je ta priča jednostavno morala rasti.
Baš kako je svakodnevno zadnjih sezona rastao i napredovao Maks Juraj.
– Ne žurim se. Želim napredovati korak po korak. Nemam nikakvih imperativa.
Spomenuo je primjer kojim je išao Marko Rog.
– To je dokaz da se, uz malo sreće, puno toga može poklopiti i igrač iz relativne anonimnosti može doći do zvijezda.
Maks je, osim nogometa, posvećen i drugim stvarima.
– Na trećoj sam godini ekonomije. Još se tražim, no jednom se vidim u poslovnom svijetu. Možda u menadžerskim vodama nakon nogometa, a možda i u trenerskima. No, još je prerano. Nemojte me tjerati u mirovinu – kaže smijući se Maks.
Sljedeće sezone igrat će u dresu Gorice, momčadi koja je lani bila prvenstveni hit.
– Što god se dogodilo, želim samo biti standardan, želim se dokazati. Ne plašim se, jedva čekam one najjače utakmice. U takvima se u pravilu najbolje osjećam. A za Varaždin je najvažnije da prvu sezonu odmah ne ispadne iz lige.
Religija je visoko među njegovim životnim postulatima.
– Bilo je puno nesretnih okolnosti u mojem životu, vjera mi je jako važan oslonac. Važno je da i mi nogometaši budemo uzor mladim ljudima. Važno je slijediti pozitivne primjere, živjeti skromno, pomagati ljudima. Tko zna, ja sutra mogu prekinuti karijeru i zato je nužno da budem spreman ustrajati na tom putu.
Nema nogometne idole u klasičnom smislu, no postoje modeli koje želi slijediti.
– Moja majka Irena od svih nogometaša znala je jedino Kaku. I uvijek mi je govorila: ‘Budi kao Kaka!’. Kako smo živjeli u Italiji, majka je jednom srela Kaku i tražila ga autogram za mene. Rekla mi je da je s njim u društvu bio jedan punašniji čovjek koji joj je ponudio autogram. Rekla je: “Pa što će mi tvoj autogram...!?”. Nije shvatila da je taj punašniji gospodin bio “onaj pravi” Ronaldo.
No, ipak, Maks voli gledati Virgila van Dijka.
Igrački potencijal
– Fascinantna je njegova igračka kvaliteta, fizička moć i kontinuitet.
Godinama je s obitelji svake godine boravio u Toskani gdje je njegov otac, inače slikar, prodavao svoje slike po elitnim restoranima.
– Možda mi je zbog toga talijanska liga i najdraža. Najviše volim Milan.
Otac Bobo je umjetnik. A kakav je s nogometom?
– Voli nogomet. Stalno prati moje utakmice. No, previše je nervozan. Mora se malo opustiti.
Maksovi Ćelići korijene vuku iz okolice Metkovića, a on za sebe kaže da je Purger.
– S Borongaja sam. Rođen sam podno južne maksimirske tribine.
Naravno, Dinamo je važan u njegovoj nogometnoj emociji. Baš tamo napravio je prve igračke korake. U generaciji 1996. u kojoj su još bili Fiolić, Murić, Brodić, Halilović... Puno nogometnih znalaca kaže da je taj dečko doista prvoligaški potencijal. To će imati priliku vrlo brzo dokazati.
>>> Pogledajte koliko vrijede naši nogometaši
Nije mi jasno zasto se ti mladi igraci oblace kao pederi tako ulickano bezveze pacenici