Prije nego što će otići na Cipar, Rijekin sportski direktor Ivan Mance svakog bi ljeta i zime okretao isti broj. Caffe bar Dribbling u blizini Arene Zagreb.
– Čuj, je l’ bi Josip htio doći u našu poštenu kuću? – pitao bi Gorana Drmića, bliskog rođaka švicarskog reprezentativca koji je dugo mijenjao bundesligaše dok se 2019. nije otisnuo u premijerligaški Norwich.
– A gle, nije realno – obično bi glasio odgovor. Sve do prošle zime kad se “nije realno” pretvorilo u “mogu ga pitati”.
– Hoće!
Josip Drmić na Rujevicu je stigao blago rečeno nespreman, ali bez odštete, “za sobu u hotelu”. Ali netko tko je jednom na tržištu vrijedio 20 milijuna eura nikad nije za otpisati. Naravno, pod uvjetom da se ne zove Valerij Božinov.
I sad na stranu učinak koji je s ulaskom u formu brzo postao impresivan. Ali način na koji se Drmić kreće po terenu, kako ulazi u prostor, kontrolira loptu i kako je, na kraju krajeva, udara iz svake pozicije, uključujući i onu s koje je pogodio u Maksimiru... to je za pokazivati u školama nogometa kao ogledni primjer kako špica treba izgledati.
Da ga je Rijeka imala protiv PAOK-a, drukčije bi se razgovaralo sa Solunjanima. I tu negdje u Drmićevu slučaju i leži onaj “keč”. Da ga koljena nisu uništila, teško da bismo ga i gledali u HNL-u.
Koliko biste stavili uloga na Rijeku da će baš ona ugrabiti takvog “lisca”? Zavirimo malo u prošlost, ne predaleku, vidjet ćemo da Riječani doslovno manirom Pippa Inzaghija skupljaju otpatke i pretvaraju ih u pogotke. Prvo su doveli Benka kojeg je i dragi Bog bio zaboravio kad se otisnuo u Saudijsku Arabiju da bi onda osvanuo na Kantridi, postao prvi strijelac lige i osvojio Žutu majicu SN-a kao najbolji igrač prvenstva 2012./13. Onda im je pao s neba Kramarić kojeg na dvoru kralja Arthura nisu voljeli pa je našao sreću na Kvarneru gdje je trpao tako mahnito da se u jednom trenutku našao u utrci s Ronaldom tko će na razini cijele Europe zabiti više golova u godini. Ostao je prvi strijelac lige iako je cijelo proljeće propustio jer je već bio na Otoku. Kad se već činilo da ništa ni blizu Kramariću neće naći, ukazao se Gavro! Srećko Juričić i Mance pokupili su ga u foajeu jednog ciriškog hotela, stigao je na koncu bez odštete, iako je prethodno već igrao i Ligu prvaka.
Velika prznica s onim licem vječno namrgođenog dječaka zabijala je uvijek kad bi trebalo, u velikim utakmicama, kao što je bila ona s Dinamom u varaždinskom finalu Kupa, da bi poslije otišao baš u Dinamo, izgovorio ono legendarno: “Ja nisam igrao u Rijeci 20 godina da ne bih slavio gol”, vratio se u Ligu prvaka i sa Švicarskom briljirao na Euru izbacivši Francuze. Tu su već na Rujevici zaključili da vrijedi “zvjerati” po dijaspori u potrazi za pravim napadačem pa su doveli Mirka Antonija Čolaka kojeg Kek u svojoj postšampionskoj fazi nije previše doživljavao, da bi se kod njegovih nasljednika Bišćana i Rožmana razgoropadio i donio dva Kupa zabijavši u finalima Dinamu i Lokomotivi. Danas je reprezentativac i igra Ligu prvaka.
I sad je tu Drmić kojem su sa 16 godina u Švicarskoj dvaput odbijali molbu za državljanstvo jer su prvi put mislili da će uteći kao Rakitić, a drugi put jer je komisija nakon pitanja “što bi turistima pokazao u Freienbachu” ustanovila da više zna o Zürichu nego o rodnom selu. Spasilo ga je što mu je menadžer bio odvjetnik koji je objasnio da dečko od šeste godine trenira nogomet u Zürichu i da nema kad po selu hodati!
Prvi strijelac HNL-a u petak je u Kranjčevićevoj već imao upisan i osmi pogodak u osam utakmica kad ga je VAR soba poništila nakon vijećanja koje je trajalo toliko dugo da se paralelno mogao sazvati i usuglasiti “po tem pitajnu” i Izvršni odbor HNS-a! Ako već nisu sigurni je li zaleđe ili nije, onda bar ne treba ubijati nogomet. Bio je na licu mjesta i Damir Mišković koji je poslije svega mogao samo smirivati razjarene klupske suradnike.
Prema Transfermarktu, ako je to mjerilo, Rijeka je u prvenstvo ušla s petim po vrijednosti kadrom u ligi. Kako po tradiciji u skladu s financijskim mogućnostima, uvijek nešto iskemija, nakon nedovršene prve četvrtine, društvo gleda s vrha tablice, i što je najbolje, ima još debelog prostora za napredak. Svjestan je toga i Goran Tomić kojeg je Rijeka skinula s leta za Kinu slično kao Bišćana s leta za Cipar. Njegova je Lokomotiva igrala nogomet za dušu. Rijeka je na tom tragu, ali i sam se dosad mogao uvjeriti da na Rujevici uvijek moraš držati nogu na gasu. Ili sve ode kvragu. Jer, ne preokreće se svaki put. Iako je baš Rijeka od 2014. naovamo šampion po broju utakmica u kojima je poraze pretvarala u pobjede. Stvar karaktera...