Za sportaše iz nekomercijalnih sportova nema veće pozornice od Olimpijskih igara. Vidi se to i po posjećenosti većine natjecanja na pariškim Igrama, gdje se na tribinama nalazi toliko ljudi koliko neki od najvećih sportaša svojih sportova nikad nisu doživjeli. Primjerice, na vaterpolskim utakmicama u La Défense Areni je i po 13.000 gledatelja, ispod Eiffelova tornja odbojka na pijesku igra se pred 12.000 ljudi, boksači se za medalje bore na teniskom stadionu u Roland Garrosu kapaciteta 36.000 gledatelja, tekvondaši se bore pred 8000 navijača...
Uostalom, ni hrvatski mediji ne bi nikada toliko govorili o zlatnoj braći Sinković niti bi toliko spominjali džudašicu Barbaru Matić da nisu olimpijski medaljaši, a malotko bi znao da postoji sjajan strijelac kao što je Miran Maričić.
Jedino nogomet, "najvažnija sporedna stvar na svijetu", ne mari toliko do olimpijske pozornice jer ima svoju – Svjetsko prvenstvo – vrlo posjećenu i komercijalnu pa joj Fifa, s dobnim ograničenjem, ne želi konkurirati. I tenisači (govorio je to i naš Mate Pavić) znaju reći da im više znači najviši domet na Wimbledonu ili nekom drugom Grand Slamu nego zlato osvojeno na Olimpijskim igrama u Tokiju. Tu bismo mogli pridodati i golferske profesionalce, koji također nemaju pravi doživljaj Igara (jer tu se ne dijeli novac). I to je sve.
Svi ostali sportaši s velikim se žarom bore za olimpijsku normu i s još većim nestrpljenjem iščekuju olimpijski nastup. Jer, Olimpijske su igre svake četiri godine i nije ih lako dočekati, a nekim sjajnim sportašima i karijera prođe a da olimpijski duh i ne dožive. Neki jer njihov sport, za vrhunaca njihovih karijera, nije bio olimpijski, a drugi jer su ih spriječile ozljede ili se njihova momčad nije plasirala.
Prvi takav koji nam pada na pamet veliki je američki biciklist Greg Le Mond, kojeg je bojkot njegove Amerike onemogućio da nastupi na Igrama 1980. godine. Na Igrama nikad nije nastupio ni jedan od najvećih košarkaša svih vremena Wilt Chamberlain jer u njegovo vrijeme NBA košarkaši nisu smjeli nastupati, a kada je kao student to trebao, došlo je do spora između NCAA-a i Amaterskog sportskog saveza (AUU) pa 1956. u Melbourneu nije zaigrao.
FOTO: Napete olimpijske bitke, medalje, suze radosnice na Pixsellovoj izložbi
I jednom od najboljih nogometaša današnjice Kylianu Mbappéu moglo bi se dogoditi da nikad ne zaigra na Olimpijskim igrama. Za Tokio se tome ispriječio njegov tadašnji klub PSG, a za Pariz njegov najnoviji klub Real Madrid. A nitko ne zna hoće li se francuski nogometaši kvalificirati za Igre u Los Angelesu ili u Brisbaneu pa je tako i Mbappéova olimpijska sudbina neizvjesna te bi mogao ostati bez iskustva koje su i Leo Messi i Cristiano Ronaldo doživjeli.
No zato je iskustvo jednog hrvača neprocjenjivo. Riječ je o jedinom olimpijcu koji je u istoj disciplini osvojio pet zlatnih medalja na pet Igara uzastopce. Kubanski hrvač Mijaín López čudo je prirode. Nakon četvrtog zlata u Tokiju tri godine nigdje ga nije bilo, čak je i reprezentativni kolega za njega morao izboriti olimpijsku vizu, a onda se pojavio u Parizu i sve protivnike pobacao.
López je bio jedan od samo osam sportaša koji su osvojili četiri zlata u istom sportu, istoj disciplini ili kategoriji, a sada je iznad svih kao najveći olimpijac modernih Olimpijskih igara. Kubanski div (130 kg) izabrao je olimpijski turnir za svoj oproštajni, pa je simbolično nasred strunjače ostavio svoje hrvačke papuče. No nije svim velikanima sporta pošlo za rukom isto što i njemu. Nikola Karabatić, jedan od najvećih rukometaša svih vremena, planirao se umiroviti s četvrtim zlatom (petom olimpijskom medaljom), no planove su mu pomrsili njemački rukometaši pa se njegov oproštaj dogodio već u četvrtfinalu.
Sadržaj donosimo u suradnji s Hrvatskim olimpijskim odborom