Nekoliko dana nakon njena slavodobitnog povratka iz Istanbula, u čast Veronike Vilk, najnovije svjetske (ujedno i europske) kadetske prvakinje, Hrvatski hrvački savez upriličio je presicu, druženje i domjenak na kojem se mediji nazočnošću baš i nisu proslavili.
Samo dvoje novinara došlo je iskazati čast djevojci koja bi mogla biti nova velika zvijezda hrvatskog ženskog sporta no to vam je tako kada su u pitanju takozvani mali sportovi. U ime skromnije klikanosti i gledanosti zaboravlja se na sportaše iz, teških, rudarskih sportova a mnogi od njih ulažu više truda i entuzijazma od mnogih slavljenih sportaša iz komercijalnih i popularnih sportova.
No, 17-godišnju Veroniku to kao da odveć ne smeta. Nije njoj do svjetala pozornice već do što boljih uvjeta da realizira svog veliki talent do razine nastupa na Olimpijskim igrama i to onim u Los Angelesu 2028. godine jer je za ove pariške, nagodinu, još premlada.
Veronika u 2023. godini još nije izgubila borbu. Nakon što je postala prvakinja Balkana a potom i Europe (uz četiri pobjede tušem), mlada Slatinjanka je u svom uzrastu osvojila i svjetsko zlato i to tako da je u finalu tuširala svoju indijsku suparnicu nakon samo 55 sekundi borbe.
- Kad je sudac lupio po strunjači označivši tako tuš prvo sam krenula u zagrljaj treneru Žugaju i u njegovim sam očima vidjela suze. Tek tada sam postala svjesna da sam svjetska prvakinja.
Sa suzama radosnicama se trener ženske reprezentacije Nenad Žugaj borio i na presici. Uostalom, za njega je Veronikin prvi trener Mario Petrak rekao da je bio možda i odveć emotivan.
- Ono čemu se kod Veronike divim jesu red, rad i rezultati. Hrvanje je jedan od najtežih sportova na svijetu a uz sve obveze koje je imala, a imali smo 50-60 dana priprema, pravo je čudo da je Veronika sve pohvatala u školi. Njena posvećenost hrvanju sigurno je značajan faktor njenog uspjeha. Eto, u danima natjecanja nije koristila mobitel, sama ga je isključila što je znak svjesnosti trenutka. Većinu borbi naši hrvači mlađih uzrasta gube jer nisu usredotočeni, fokus im je negdje drugdje. Nisu usredotočeni kao Veronika.
Nastavno na to, pitali smo Žugaja kako i drugim mladim hrvačima objasniti da je mobitel remeteći faktor za usredotočenost za natjecanje?
- Jednostavno im ga treba uzeti i dati im ga dnevno na sat vremena. No, dok oni sami ne razviju svijest o tome teško će im to itko moći zabraniti u potpunosti.
A po Veronikinoj posvećenosti posvjedočit će i njen prvi trener Mario Petrak:
- Veronika nije tipična tinejdžerica. Njoj je hrvanje sve. Pitajte njenog brata Davida kako izgleda njena soba. To nije soba tipične djevojke.
A kako ta soba izgleda pitali smo samu Veroniku.
- Preko jednog zida je slika hrvačke strunjače uz koju je i sajla na kojoj vise osvojene medalje. Na drugom zidu su moja priznanja, plakete i fotografije s natjecanja.
A nama ne preostaje ništa drugo nego joj poželjeti da se u toj sobi, na toj sajli, jednog dana nađu i europske i svjetske seniorske medalje ali i ona, najželjenija, olimpijska. Baš kao što su joj to poželjeli i predsjednik HHS-a Vladimir Bregović, direktor hrvačkih reprezentacija Vlado Lisjak (olimpijski pobjednik iz 1984.), predstavnik Ministarstva i turizma Kristijan Slačanac (inače bivši hrvač), predstavnik Hrvatskog olimpijskog odbora Hrvoje Balen, njen sadašnji klupski trener Ivan Lončarić i ostali uzvanici na skromnoj fešti posvećenoj zlatnoj Veroniki.