Ne sjećamo se hrvatskog košarkaškog izbornika koji je svoj mandat započeo s 11 pobjeda u isto toliko utakmica. Doduše, valjda biti pošten pa reći da je junak naše priče krenuo s dna, iz situacije da gore ne može, pa je nešto slično bilo i za očekivati. Ipak, zacijelo nije bilo toliko očekivano da ćemo pobjeđivati tako uvjerljivo. Recimo, Švedsku s 32 i Belgiju s 31 razlike, a to su reprezentacije koje su davno bile lak zalogaj za Hrvatsku, još tamo u vrijeme dok su za nju igrali Dražen, Kukoč, Dino i Stojko.
Da se razumijemo, ne želimo ovdje pisati o svemu tome kao o trenerskom herojskom djelu, no mora se priznati da je Josip Sesar (45) na kormilu nacionalne seniorske vrste ipak svojevrsno osvježenje baš kao što je to bio i na klupi Cibone.
Jer, kada je on prošlo ljeto sklepao sastav vukova zbrda-zdola, nije to izgledalo obećavajuće. Kolega koji je duboko u košarci, možda i najdublje od svih nas, bio je uvjeren da ta i takva Cibona ne može ostati u ABA ligi i da ne može osvojiti ni jedan domaći trofej. A dogodilo se da je Cibona osvojila nacionalni, Ćosićev kup i da je ostala u najvišem rangu regionalne lige izborivši na tom putu čak i pobjedu nad euroligašem Crvenom zvezdom.
A sve to potpisao je Josip Sesar, taj relativno mlad trener s dobrim osjećajem za igrače i prepoznavanje situacija na terenu. I sve to nije promaknulo tadašnjem vršitelju dužnosti izbornika Aleksandru Petroviću koji ga je uzeo za svog pomoćnika. A u toj ulozi odradio je Josip dva kvalifikacijska prozora za vrijeme kojih je i nastala izborničkoizborna zavrzlama oko koje će se dići prašina.
Naime, dok mu je Josip bio asistent, Aco Petrović je pola u šali, a pola zaozbiljno znao govoriti kako je Sesar njegov izbor za sljedećeg izbornika, kojeg je Aco tražio iz uloge sportskog direktora Hrvatskog košarkaškog saveza.
No, nakon razgovora s Darijem Gjergjom, obavljenog u hotelu blizu zračne luke u Bruxellesu, Petrović je promijenio mišljenje i u prvi plan, barem u svojim mislima, gurnuo Zadranina koji godinama dominira belgijskom klupskom košarkom. No, Aco to nije izveo najspretnije. Upravnom odboru HKS-a predložio je dvojicu kandidata ne mislivši da će Sesar u tom društvu uživati više simpatija od Gjergje. A to se upravo i dogodilo. Upravni odbor je izglasao Sesara s nemalom prednošću u glasovima (10-2) i nastala je gungula. Nakon dvotjednog razmišljanja Petrović je dao ostavku rekavši da s ljudima na čelu HKS-a više ne može surađivati, a Gjergja je poručio da ga ne zanima hrvatska reprezentacija sve dok Savez vode predsjednik Nikola Rukavina i glavni tajnik Josip Vranković.
A upravo po njih stvar se odvila idealno jer zamislite reakcije javnosti da je Sesar počeo gubiti utakmice. Doduše, protiv Irske i Luksemburga to nije ni mogao, ali mu se to moglo dogoditi na istanbulskom turniru na kojem su sudjelovale ipak ozbiljnije reprezentacije.
No, naši ne samo da se nisu poskliznuli, ne samo da se nisu mučili s reprezentacijama s kojima je bilo muke u prošlosti, već su promarširali do finala i velikog dvoboja s domaćinom olimpijskih pretkvalifikacija Turskom. A, u finalu pretkvalifikacijskog turnira u Istanbulu Sesarovi momci su svladali Tursku s 84:71. Sve je to zasluga i izbornika Sesara, kojem će netko predbaciti da sa Šarićem, Zupcem, Hezonjom i Smithom nije ni trebalo biti drukčije. No, možda bi i bilo da novi izbornik nije uspješno zakormilario brodom na kojem su četiri člana posade vrlo visoke klase, koje je uskladio s ostatkom sastava koji dolazi s dvije klupske razine niže.
A svoj četvorici izbornik je pronašao ulogu u kojoj su se jako dobro snašli pa tako i Dario Šarić u onoj kapetanskoj. Doduše, ta je odluka možda malo štrecnula europskog klupskog prvaka Marija Hezonju, koji je ipak shvatio da sve dolazi u svoje vrijeme i po nekom redu, a Dario je od njega ipak dulje u reprezentaciji.
A upravo je realovac kreirao prvu ozbiljniju situaciju za novog izbornika koji se, na prvu, postavio čvrsto. Naime, prigodom jedne zamjene zbog nepoštovanja dogovorenog u minuti odmora, ljutiti Hezonja je nešto dobacio izborniku, koji mu nije ostao dužan. Bila je to razmjena verbalnog asortimana zapaljive prirode jer nikad ne znate kako će u nastavku reagirati igrač koji ima jako visoko mišljenje o sebi i u gard postavljeni trener. Srećom, strasti su se smirile, obje strane su popustile pa se situacija olabavila do mjere da je Hezonja u polufinalu s Ukrajincima bio jedan od naših najboljih igrača a zablistao je i u finalu.
A je li Sesar u potpunosti položio ovaj test iz komunikologije, danas se čini da jest, vidjet će se u veljači, kada se reprezentacija bude okupljala za dvije kvalifikacijske utakmice za Eurobasket. A Hezonja bi trebao biti glavni igrač te vrste i bez njega bili bismo u opasnosti da prvi put ne odemo na Eurobasket otkako je Hrvatska samostalna.
No, vjerujemo da će se Sesar iskobeljati iz te situacije, kao što je to učinio u Istanbulu, jer iza leđa ima i sportskog direktora Jasmina Repešu koji u toj komunikaciji i animiranju igrača može također odigrati značajnu ulogu što je on i činio. A tu je i nezaobilazni doktor Martinac, koji je ovim momcima puno više od liječnika reprezentacije. Upravo nam je Repeša kazao da je Sesar trener nesumnjiva kapaciteta, dobrih košarkaških instinkata, da je talentiran, ali da se mora nastaviti usavršavati.
A Sesar je i kao igrač bio izrazito talentiran, eksplozivan, ali elegantnih kretnji, pa ga je u vrijeme igranja u Košarkaškom klubu Zagreb kolega novinar prozvao "mostarskim Jordanom". Uostalom, kao takvog, a tada već kao igrača Cibone, draftirao ga je Boston Celtics (te 2000. bio je 47. pick drafta), no Josip se na tu avanturu nije odvažio. Kao ni na neke druge ponude pečalbarske prirode. Kod svih tih ponuda kao da se držao one "hvali more, drž' se kraja" pa se i on tako držao svog igračkog zavičaja. Igrao je za Zagreb, Cibonu, Split, opet Cibonu, Široki, Zadar, opet Zagreb, da bi karijeru završio u matičnom Zrinjskom iz kojeg se kao 14-godišnjak zaputio za Zagreb.
A prije toga rado je igrao i nogomet, u kojem se također mogla vidjeti njegova motorička nadarenost do te mjere da su ga – zapazivši ga na nekom prvenstvu mostarskih mahala – zvali iz Veleža, no ljubav prema košarci je prevagnula.
Nažalost, premda će nam reći da je zadovoljan svojom karijerom, svoj sveukupni igrački talent, i sam će to katkad nerado priznati, Josip nije u potpunosti realizirao. I zato se nadamo da ovaj trenerski hoće, a prvi znaci pokazuju da stvar ide u dobrom smjeru. Možda se to još nije vidjelo kad je nakon igračke karijere preuzeo Zrinjevac ili kada je radio u omladinskom pogonu Cibone, ali jest kada je bio trener Gorice, koju je učinio stabilnim premijerligašem, a ponajprije kada je sjedio na klupi financijski osiromašene Cibone. A da će se taj trend nastaviti, nadaju se u Košarkaškom klubu Dinamo, za koji ga je animirao i jedan od najpriznatijih hrvatskih trenera u Europi, Neven Spahija, prvi trener Venecije, koji je s njim kao igračem Cibone imao neugodnu trenersku epizodu.
A dva mjeseca prije tog dogovora Sesar se hrabro primio posla izbornika u vrijeme kada je to bio vrlo vruć krumpir. Shvativši da tu mora nešto mijenjati, Sesar je u režim života u reprezentaciji uveo neke novine i potom omogućio da ugledamo tračak svjetla na kraju tunela. Prva velika promjena je samo jedan trening dnevno, što su svi igrači pozdravili, a ponajprije oni koji su se na to naviknuli igrajući za svoje NBA i euroligaške klubove. Druga je da zajednički doručak i večera, za razliku od ručka, nisu obvezni. Oni koji su uz njega reći će nam da je Sesar u hrvatsku reprezentaciju unio smirenost i ležerniju atmosferu, na što su mu igrači uzvratili dodatnom dozom zajedništva koju dodatno potiču kapetan Šarić i stožerni centar Zubac, naši NBA-evci. A njima se očito svidjelo što su ovog ljeta u nacionalnoj vrsti zatekli.