Tko sruši moj rekord, dobit će od mene automobil

Premda je svoju sportsku karijeru završio prije točno 20 godina, višestruki kopljaški prvak Hrvatske Ivan Mustapić (51) još uvijek je i hrvatski rekorder koji zbog toga, uvjerava nas, nije sretan.

Ivan Mustapić nas uvjerava da nimalo u tome ne uživa. Štoviše, na dogovoreni razgovor dovezao se u bijelom audiju Q7 registarskih oznaka "ZG 8270 NR" i kao uspješan poslovni čovjek ponudio vrlo zanimljiv izazov svim hrvatskim kopljašima.

- Taj rekord postavio sam još 1992., negdje dva tjedna prije nastupa na Olimpijskim igrama u Barceloni. Onome tko sruši taj rekord poklonit ću wolkswagen polo sa tablicama na kojima će pisati novi rekord. Rekordi su da se ruše, a od mog je, čini mi se, u hrvatskoj muškoj atletici dugovječniji jedino rekord Luciana Sušnja na 800 metara.

Nudi to Mustapić kao osnivač i vlasnik uspješne tvrtke koja se bavi sanitarnom zaštitom (ID Eko), koja ima i poslovnicu u BiH, a uskoro otvara poslovnicu i u Srbiji.

- U travnju ove godine tvrtka je proslavila 20 rođendan. Imamo 40 zaposlenika, a od toga ih je 15 iz najuže rodbine, iz plemena. No, kako je riječ o privatnoj tvrtci, ja nemam problema s tim da zapošljavam rodbinu i to bez natječaja. A sve je krenulo, rekao bih, Božjom voljom. Imao sam bratića koji je radio u isto takvoj firmi koja je propala i ja sam u ovaj posao krenuo zapravo zbog njega, a na koncu sam u tome ostao evo već 20 godina.

Toliko je prošlo i od vremena kada je bio kondicijski trener u Ciboni, pomoćnik tadašnjem strategu vukova Aleksandru Petroviću.

- Bilo je to one poslijeratne sezone kada je Cibona u Euroligi dvaput pobijedila Partizan. Sjećam se kako je Cibona ušutkala Pionir, razbijenog stakla na autobusu ali i slavlja po povratku u Zagreb.

S Petrovićem je surađivao i narednih godina kada su njih dvojica zajedno držali Hrvatsku košarkašku akademiju.

- Mi smo akademiju preuzeli od Damira Knjaza i Kreše Žganeca i kroz nju su u deset godina prošli mnogi klinci.

Iz te škole košarke proistekao je i Ivanov sin Jakov (23, 192 cm), danas internacionalac u Poljskoj.

- Jakov je iz akademije otišao u Cedevitu u kojoj je proveo pet godina i iz koje je pak otišao kada su ga Jasmin Repeša i sportski direktor proglasili netalentiranim u odnosu na igrače koji nakon isteka ugovora u Cedeviti igraju po četvrtim ligama. Raskinuo je ugovor na svoju štetu na pola sezone jer im Mustapić nije bio dovoljno dobar.

Je li to iz tate Mustapića progovara jedna povrijeđena sujeta?

- Ne, nego hoću reći da je šteta što projekt, koji je ferrari za naše prilike, voze jako loši i neuki vozači koji pred očima javnosti prečesto doživljavaju sportske karambole. Uz Vrijednosnice Osijek, Cedevita je najčišći projekt u hrvatskoj klupskoj košarci iza kojeg stoje istinski zaljubljenici u taj sport i šteta je što se uspješan biznismen kao što je Mladen Veber, zbog svojih poslovnih obveza, ne može više posvetiti klubu kojem je predsjednik.

Jakov je u međuvremenu igrao za Jolly, Split i Vrijednosnice Osijek, a danas je igrač poljskog prvoligaša Krosno. Sada kada reprezentacija ne može računati na NBA igrače, očekuje li ga otac na popisu igrača za kvalifikacije za SP?

- Ne očekujem ja ništa. On ima svoj put na kojem sam mu ja očito bio veliki teret jer nije zgodno biti sin čovjeka koji nema dlake na jeziku.

A kad je tako je li tata Mustapić ovo ljeto očekivao sina na popisu igrača koji su bili pozvani na pripreme za Eurobasket?

- Može li sljedeće pitanje.

S obzirom da je naglo promijenio raspoloženje, pitali smo ga zar on i bivši izbornik Aco Petrović više nisu prijatelji?

- Molim sljedeće pitanje i to ono koje nije vezano za Petrovića.

Kad je već tako priupitali smo našeg osornog sugovornika otkuda on kao bivši atletski as u koži člana uprave jednog košarkaškog kluba (Vrijednosnice Osijek) koji je zadužen za sportski pogon?

- Prihvatio sam se toga zbog ekstremno ljudskog čina kojeg je glavni sponzor kluba gospodin Hrkač učinio prema mom sinu.

A što je to tako ljudski učinio Aleksander Hrkač, spretni burzovni trgovac iz Osijeka?

- Prije svega, treba reći da je Hrkač, sada kada više nema Jollyja Stojanovića, jedini koji uz Emila Tedeschog u košarku daje svoj pošteno zarađeni novac. Premda je u tom klubu bio na otvorenom ugovoru, Jakov se zahvalio na četiri ponude od kojih su dvije bile inozemne jer nije htio ostaviti suigrače usred sezone. A ta je momčad izborila šest gostujućih pobjeda, a dobili su i Cibonu kod kuće i izborili najbolji plasman u povijesti kluba. Kada se moj sin opraštao s čelnicima kluba, posve neočekivano, gospodin Hrkač ga je nagradio s ozbiljnim novčanim iznosom, a da za to nije imao nikakvu obvezu. Mene, koji sam u sportu cijeli život, s tim je ljudskim činom taj čovjek posve pridobio. Drugi razlog što sam u tom klubu funkcioniraju glavni trener Vladimir Krstić, najpošteniji i najpotentniji mladi trener u Hrvatskoj i nesebični sportski djelatnici kao što je sportski direktor Renato Martinko.

U košarkaškim krugovima priča se da je Ivan Mustapić nekim našim košarkaškim klubovima financijski priskakao u pomoć kada je to bilo neophodno, pa tako i Osijeku.

- To je moja privatna stvar i ne bih se želio reklamirati na taj način. Činjenica jest da cijelom hrvatskom sportu nedostaje kvalitetnih sportskih djelatnika jer se kod nas, za razliku od zapada, za sportske administrativce nisu imali gdje školovati.

Naš sugovornik i sam je igrao košarku.

- Do 16 godine sam trenirao košarku, ali sam se onda posvetio individualnom sportu jer se nisam htio znojiti za druge. No, kako sam kao seniorski atletičar živio u Splitu, odlazio sam u Posušje da bih igrao utakmice za tadašnjeg jugoslavenskog trećeligaša.

Košarkaš je bio i mlađi brat Tihomir koji još i danas ima drugi najduži kopljaški hitac, dok je stariji brat Dragan i dalje hrvatski rekorder u bacanju diska.

- Ja sam čak Tihomiru bio trener, a on je poslije igrao košarku za Široki, a danas je pomoćni trener u KK Zrinjski iz Mostara.

Ivan Mustapić i danas se bavi sportom, ali jednim pomalo neobičnim.

- Moj trostruki kum, boksač, Pero Tadić voli reći da sam ja toliko opsjednut sportu da ću i kada umrem, još na groblju, izmisliti neki novi sport samo da budem u nečemu prvi. No, 3D streličarstvo nisam izmislio ja nego je to sport kojim se u Americi bavi pet milijuna ljudi i u kojem sam ja na Europskom prvenstvu zavrijedio srebrnu medalju. Riječ je o gađanju gumenih životinja u prirodnom obliku, u zadanom vremenskom roku, na različitim udaljenostima. Lukom i strijelom gađa se 28 životinja, a ja se time bavim kada odmaram dušu na svom ranču u Lici, kod Brinja.

Kad smo već pričali sa bacačkim rekorderom, kako isti komentira bacački bum u Hrvatskoj?

- Ljudi s ovih prostora nadareni su za bacanja o čemu govori i podatak da smo prije 30 godina imali čak četiri bacača kugle među 10 u svijetu, a to su bili Lazarević, Milić, Saračević i Ivančić. Današnji bacači su ktome dobili još i priliku da treniraju u odličnim uvjetima američkih koledža pa su nam se dogodili Elkasević, Žunić, Marić, Mihaljević...

Među bacačicama imamo čak dvije olimpijske pobjednice. Otkud to?

- Sandra Perković dobila je dar od Boga, a s njim i genijalnog trenera Ivana Ivančića bez kojeg ona nikad ne bi bila to što je danas. Jer, u atletici nema slučajnosti. Vama se u košarci može dogoditi da vam na poluvremenu i gledatelj pogodi tricu s centra, no navijači niti slučajno ne mogu baciti kuglu 15, a kamoli 20 metara. Sara Kolak nam se pak dogodila zahvaljujući nadarenosti, upornosti i podršci roditelja čemu je slovenski trener bio samo šlag. Koplje je, uz skok s motkom, tehnički najzahtjevnija disciplina i mi tu nažalost nemamo znanja, jer da imamo veći bi netko srušio moj rekord.