Doris Bačić (18) jedina je hrvatska nogometašica koja trenutačno igra u jednoj od najjačih europskih liga, engleskoj. Prije šest mjeseci potpisala je za londonski Arsenal.
Jedina je strankinja u ekipi. Uglavnom igraju djevojke s Otoka, iz Engleske, Walesa i Škotske. Ima i igračica iz Irske, poput vratarke Emme Byrne koja je konkurencija našoj vratarki.
– Skauti Arsenala primijetili su me na utakmici između Hrvatske i Engleske kada smo izgubili 0:3, a ja sam obranila desetak teških udaraca – rekla je Doris Bačić za sportski tjednik Max!.
Njezin sportski put počeo je u Dubrovniku, gdje je trenirala džudo. Svaki dan je iz rodnog Neuma putovala na treninge, a onda je nakon osam godina morala promijeniti sport.
Tata boksač i ugostitelj
Ne izlazim često u Londonu, preumorna sam
Nogometašica Arsenala
– Imala sam velikih ambicija u džudu, a onda sam se morala prebaciti na neki manje zahtjevan sport što se tiče ozljeda, jer sam dobila skoliozu (op. p. iskrivljena kralježnica). Kako u Neumu nije bilo drugog sporta osim nogometa, počela sam igrati s dečkima. To je bila sramota za djevojčicu, ali je meni zdravlje bilo važnije. Opet, zbog predrasuda da je nogomet isključivo muški sport, iz inata sam počela sve više i više trenirati – kaže Doris.
Počela je kao napadač.
– Da, sve dok na trening nije došao vratar. Kako sam stala među vratnice, tako se više nisam od njih razdvajala. Do 13. godine branila sam za pomladak Neretvanca iz Opuzena.
U godinu dana naglo je izrasla, a sada je visoka 185 centimetara.
– Poput tate Davora. I njemu se to dogodilo. Trebao je ići na operaciju, bio je u kolicima, ali sada je sve u redu. Inače, tata je bio boksač u sarajevskom Željezničaru. Ali nikad nije otišao na nekakvo veliko natjecanje. Danas je vlasnik ribljeg restorana Libertas u Sarajevu. Ove godine dobio je nagradu za najbolji restoran u Bosni i Hercegovini. No, da ne bi bilo zabune, Sarajlije, naravno, više vole pojesti ćevape ili burek, a kod tate uglavnom dolaze strane delegacije i poslovnjaci – istaknula je Doris koja se s 14 godina upisala se u ženski nogometni klub Libertas u Dubrovniku.
– Sjećam se da sam prve godine nastupa za Libertas bila proglašena najboljom vratarkom na juniorskom prvenstvu Hrvatske u Slavonskom Brodu. Nedugo zatim dobila sam poziv za hrvatsku reprezentaciju. To je bila U-15 vrsta u osnivanju čiji je izbornik bio Marijo Tot. Nakon Libertasa prešla sam u Omblu, pa u Sarajevo.
U Sarajevu je branila u Ligi prvakinja, a bila je i blizu tati.
– Zanimljivo je da je puno gledatelja dolazilo na naše utakmice, ali samo u Ligi prvakinja. Kada smo igrali prvenstvene utakmice, nitko u gradu nije imao pojma da igramo.
Iz Sarajeva je otišla u Osijek.
– Mnogi su se čudili mojoj odluci. U Sarajevu sam imala posebnog trenera za vratare, u Osijeku nisam.
U međuvremenu su čelnici Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine željeli da brani za “ljiljane”.
– Čelnici Saveza stalno su dolazili u tatin restoran kako bi me nagovorili. Pokušali su me uvjeriti i moji treneri iz Sarajeva, gdje sam igrala. Međutim, ja sam Hrvatica i za mene nije bilo nikakve dvojbe za koga ću braniti – rekla je Doris koja je umalo promijenila mišljenje.
– Igrali smo protiv Srbije kod njih i naša prva vratarka imala je loš dan. Mislila sam da će me tadašnji izbornik Dean Klafurić uvesti u igru, ali on to nije učinio pa smo se poslije utakmice posvađali i rekla sam da ću promijeniti reprezentaciju. U to vrijeme nisam bila vratar za klupu. Nakon toga smo igrali s Nizozemskom i uveo me u igru u 90. minuti. Samo da upišem nastup. Ja sam nekako zaboravila na incident iz Srbije i nastavila braniti za Hrvatsku.
Po povratku iz Nizozemske dobila je mononukleozu pa je imala stanku od šest mjeseci.
– Prekasno su otkrili bolest pa sam počela razmišljati da napustim nogomet jer je nevjerojatno težak oporavak od te bolesti. No, roditelji i teta nisu mi dali da odustanem.
I bolje da joj nisu dali jer danas ne bi branila za Arsenal.
– Nije to bila prva ponuda iz inozemstva. Prvo me zvao Chelsea, pa Bayer Leverkusen. Posljednja ponuda došla je od Arsenala. I to je bila ponuda koja se jednostavno ne odbija. Jer, Arsenal je među prve tri ženske momčadi u Europi.
Mjesečna plaća 5000 funti
Uvjeti su bili više nego dobri.
– Meni je u klubu mjesečni minimalac 5000 funti. To je kada nema utakmica, a zimi se ne igra zbog lošeg vremena. To je cijena kada se potpisuje prvi profi-ugovor. Druge djevojke u klubu imaju puno veće plaće. Ne razgovaramo koliko tko zarađuje, ali se neslužbeno zna da Škotlanđanka Kim Little ima mjesečno 15.000 funti. Usto, ona je bila najbolja igračica Velike Britanije na OI u Londonu.
Druži se i sa zvijezdama Wengerove momčadi...
– S Theom Walcottom ručam gotovo svaki dan. Super sam s Olivierom Giroudom. On ima najbolji auto u klubu, Audi R8, pa se često vozikamo okolo.
U klubu ima šest vratarki, ali samo su Emma Bryne i Doris u konkurenciji za utakmice engleskog prvenstva i Lige prvakinja.
– Druge vratarke nekad s nama treniraju, ali većinom ne. Trenerica, Škotlanđanka Shelley Kerr, ima na raspolaganju 22 igračice koje vrti ove sezone – rekla je Doris.
Uvjeti su fantastični.
– Živjela sam u stanu s Bryne, no kako se nedavno udala, moram potražiti novu cimericu. Imamo tri treninga dnevno. U kampu sam od 9 do 19 sati. Tamo imamo sve, od hrane do dnevnog odmora. Do trening-kampa mi treba dvije minute autom. Dobila sam na korištenje klupski automobil Audi i za sada se dobro snalazim s upravljačem na lijevoj strani – rekla je Doris Bačić.
Zanimljivo je da važnije utakmice u Ligi prvakinja igraju na stadionu Emirates, gdje se skupi 50.000 gledatelja.
A klub joj, osim stana i hrane, plaća i fakultet.
– Da, upisala sam informatiku. Htjela sam upisati sportski manadžment, ali me tamošnji ravnatelj odgovorio od ideje. Kaže da taj fakultet nije u Engleskoj na dobrom glasu i da bih se teško s njim negdje na Otoku zaposlila – zaključila je Doris.
ih samo ruča..