2. DIO FELJTONA

Torcida bi mogla ispraviti nepravde u gradu i državi

Foto: Dalibor Urukalovic/PIXSELL
Torcida
Foto: Igor Kralj/Pixsell
Torcida
Foto: Miranda Cikotic/PIXSELL
Torcida
Foto: Ivo Čagalj/Pixsell
Torcida
Foto: Ivo Čagalj/Pixsell
Torcida
Foto: Ivo Čagalj/Pixsell
Torcida
Foto: Luka Stanzl/PIXSELL
Torcida
Foto: Luka Stanzl/PIXSELL
Torcida
Foto: Goran Stanzl/PIXSELL
Torcida
06.03.2018.
u 09:39
Ekskluzivno donosimo izvatke iz knjige "Nogomet i politika" počevši od poglavlja "Vodeći političari u hrvatskom nogometu"
Pogledaj originalni članak

Navijačke skupine mijenjaju svoja kolektivna prepoznavanja tko je (najveći) neprijatelj, odnosno na koga posebno treba usmjeriti verbalno nasilje. Početkom prošlog desetljeća kao takva su neprijatelja te skupine u svojem ritualu označile vlast lijevog centra, što je posebno dramatično došlo do izražaja tijekom dva velika nereda na Hajdukovu stadionu u proljeće 2000. (utakmice Hajduka sa Šibenikom i Dinamom). Godinu dana poslije toga u finalu kupa Hajduk – Dinamo održanom 3. svibnja uoči lokalnih izbora istaknuli su transparent SVI SMO MI ZA HRVATSKI BLOK, a nekoliko je stotina torcidaša upalo u teren pri vodstvu zagrebačkog tima od 2:0 i sukobilo se s policijom koja je pri intervenciji upotrijebila i vodene šmrkove.

Neprijatelj se promijenio

Potpora koju je dio Torcide (bio sam na posljednjoj utakmici pa mogu posvjedočiti da se neki njezini pripadnici s tim akcijama nisu slagali) davao radikalno desnim strankama trajala je kratko pa se ta navijačka skupina, kao i druge kod nas, od početka prošlog desetljeća do danas nijednom nije kolektivno opredijelila za nekog sudionika na izborima.

Foto: Luka Stanzl/Pixsell
Dinamo Hajduk HNL
Foto: Luka Stanzl/Pixsell
Dinamo Hajduk HNL
Foto: Luka Stanzl/Pixsell
Dinamo Hajduk HNL
Foto: Goran Stanzl/Pixsell
Dinamo Hajduk HNL Ohandza
Foto: Goran Stanzl/Pixsell
Dinamo Hajduk HNL Ohandza
Foto: Goran Stanzl/Pixsell
Dinamo Hajduk HNL Ohandza
Foto: Goran Stanzl/Pixsell
Dinamo Hajduk HNL Ohandza
Foto: Goran Stanzl/Pixsell
Dinamo Hajduk HNL Ohandza
Foto: Goran Stanzl/Pixsell
Dinamo Hajduk HNL Ohandza
Foto: Luka Stanzl/Pixsell
Dinamo Hajduk HNL
Foto: Luka Stanzl/Pixsell
Dinamo Hajduk HNL
Foto: Goran Stanzl/Pixsell
Dinamo Hajduk HNL
Foto: Goran Stanzl/Pixsell
Dinamo Hajduk HNL
Foto: Goran Stanzl/Pixsell
Dinamo Hajduk HNL
Foto: Goran Stanzl/Pixsell
Dinamo Hajduk HNL

Gotovo desetljeće poslije opisanih nereda u Splitu glavni se neprijatelj promijenio: to su postale različite vlasti – lokalne i državne. Torcidaši su 2009. i 2010. godine često isticali politički i socijalno angažirane poruke, poput velikog transparenta SJEBALI STE SPLITSKI SPORT, ŽELJEZARU, ŠKVER, SJEBALI STE LJUDE MALE / PRIJE NEGO ZAPALITE MARJAN LETIT ĆE VAM GLAVE koji je bio istaknut na utakmici Hajduk – Rijeka 13. ožujka 2009. Takvo je usmjerenje Torcide u razgovoru sa mnom u kasnu jesen sljedeće godine jasno odredio Žan Ojdanić: – Torcidu vidim kao inicijalnu kapislu koja bi čak mogla inicirati ispravljanje nepravdi u gradu, pa i u državi. Recimo, kad policajci tuku prosvjednike, onda mi želimo upozoriti na to. Ali, nikad nećemo biti u službi političara i stranaka, nego samo naroda. Nedugo prije tog razgovora u splitskom kafiću “Krom” kao glavnom okupljalištu vodstva i jezgre Torcide, gdje je radio kao voditelj lokala, dugogodišnji predsjednik te navijačke skupine koji je kasnije tragično izgubio život (poginuo je 2. travnja 2016. u 45. godini u padobranskoj nesreći na hipodromu u Sinju) javno je upozorio da torcidaši neće stajati po strani ako izbiju prosvjedi u to vrijeme posebno nezadovoljnih radnika Brodograđevne industrije Split.

Težnja za provociranjem vlasti

Ta je najava izazvala zabrinutost među vladajućim političkim akterima, ionako nesigurnima u uspjeh HDZ-a na izborima koji su se trebali održati sljedeće godine, u za tu stranku posebno tegobnoj situaciji ekonomske krize koja je eskalirala i intenzivne akcije organa gonjenja protiv korupcije. Jedan član Vlade premijerke Jadranke Kosor tada mi je priznao: “Zajednički prosvjed škverana i Torcide bio bi jako opasan za nas; to bi bilo kao da se spoje nitro i glicerin”. Slična se opasnost na izvjestan način i ostvarila, ali s BBB-om u istaknutoj ulozi, prilikom nekoliko velikih i, prema sudionicima, ideološki raznorodnih uličnih demonstracija u Zagrebu, najočitije na početku takozvanih Facebook ili protuvladinih prosvjeda krajem veljače i početkom ožujka 2011. Pojedine izljeve nasilja na tim prosvjedima uglavnom su inicirali i provodili Boysi.

Poglavito su zanimljivi sukobi u kojima je od sredine prošlog do početka ovog desetljeća sudjelovao beskompromisni Pavao Grubišić Čabo, tadašnji tajnik Kluba navijača Hajduka Torcida Split. Za tematiku ove knjige naročito je važan njegov sukob s gradonačelnikom Splita Željkom Kerumom. Na skupu potpore generalima Gotovini, Čermaku i Markaču, održanom na splitskoj rivi 16. travnja 2011., Grubišić Čabo popeo se na pozornicu i pokušao se fizički obračunati ili razjasniti s Kerumom, i to zbog toga što je gradonačelnik nekima koji su mu zviždali i dobacivali rekao da su “urbani Jugoslaveni”. Redari su dvojicu sukobljenih na pozornici brzo odvojili; tajnika Torcide su odvukli, pri čemu je dobio i nekoliko udaraca, a gradonačelnik je nastavio govor.

Nakon tog incidenta Pavao Grubišić Čabo, mladić podrijetlom iz okolice Trilja koji je kao osmogodišnjak ostao bez oca, poslao je medijima priopćenje. U tom kratkom, ali upečatljivom napisu uz ostalo je napisao: “Nisam sudjelovao u ratu jer sam u vrijeme njegova početka imao 12 godina. Osim majke, hrvatski branitelji bila su i tri njezina brata, stric, tetin sin i drugi rođaci. Moji djedovi bili su partizanski borci, i na njih sam ponosan čak i više nego na obitelj koja je sudjelovala u posljednjem ratu, jer je ustaški režim bio zločinački i više je za vrijeme tog režima pobijeno ljudi u ustaškim logorima nego što ih je poginulo u Domovinskom ratu. Smatram se i Vlajem i Jugoslavenom i Balkancem i kozmopolitom, ali mi sva ta određenja ne smetaju da dam podršku ljudima koji su se borili za slobodnu i suverenu Hrvatsku. Ustaše držim jednake četnicima. Srbe ne mrzim. Oluju ne smatram zločinačkim pothvatom”.

Sadržaj toga priopćenja-ispovijedi upečatljiv je pokazatelj političke kompleksnosti (pripadnika) Torcide, a najvjerojatnije i drugih velikih navijačkih skupina kod nas. Unatoč svom ljevičarskom opredjeljenju, i to radikalnom, Grubišić Čabo bio je za vrijeme djelovanja u Torcidi jedan od najuglednijih članova njezina vodstva; nakon njegove tragične smrti (oduzeo je sebi život 26. studenoga 2013. u 35. godini) na neki je način u toj skupini beatificiran. Njegove se misli pojavljuju u različitim oblicima komuniciranja torcidaša, primjerice na derbiju Dinamo – Hajduk 1. prosinca 2013. koji je bio obilježen sporom oko vaučera i kratkotrajnom suradnjom s BBB-om. Tada je Torcida na istočnoj tribini stadiona Maksimir istaknula veliki transparent: IGRA IM NIJE USPJELA; IMALI SU MALO TEŽEG FILOZOFA PROTIV SEBE. PAVAO GRUBIŠIĆ ČABO. Upravo se njemu najviše pripisuje autorstvo utopijske, ali zbog toga i drugih razloga za mnoge navijače privlačne ideje kojom se stavlja u kauzalnu vezu, primjenom logike povezanosti manje i velike posude, obračun s korupcijom, nemarom i drugim negativnim pojavama u Hajduku i hrvatskom nogometu s takvim obračunom u cijeloj zemlji. Aktivisti Našega Hajduka na internetskim forumima, u razgovorima i drugim situacijama često citiraju misao Pavla Grubišića Čabe koju je on iznio 2009. kad je doznao da vodstvo Torcide priprema kodeks kao dokument u kojemu se prije svega inzistira na moralu u klubu: “Ako padne lopovluk, nerad i nemar u Hajduku, na jednom čvoru kao što je taj – onda će pasti u državi!” (…)

Dok u Francuskoj, Italiji i drugim zemljama Zapada postoji više navijačkih plemena, odnosno grupacija simpatizera nekih klubova, primjerice Milana i Olympique de Marseillea, koja se kolektivno ili većim dijelom smatraju lijevo usmjerenima, u Hrvatskoj samo nekoliko manjih takvih skupina po poštovanju antifašističke i druge tradicije te drugim idejama pripada krugu ljevice (Crveni đavoli RNK Splita i Bijeli anđeli NK Zagreba). Posljednja navedena skupina, koja je vjerojatno najviše zbog svoje političke specifičnosti već izazvala interes pojedinih znanstvenika, prije dvije godine prestala je postojati u tom obliku zbog nezadovoljstva upravom Zagreba. Navijačka strast međutim ne gubi se lako pa su se njezini pripadnici uglavnom angažirali u niželigašu (Treća županijska liga) Zagreb 041.

Taj egzotični klub, koji ima 120 članova, formiran je slijedom ideje da se nogomet treba vratiti sebi – pripadati igračima i navijačima. U njemu se odluke donose zajednički; nemaju predsjednika i tajnika kluba, već se izmjenjuju mandatari koji provode odluke skupštine kluba. Promiču se radikalno ljevičarske i kozmopolitske vrijednosti, pa u klubu igraju i za njega navijaju i neki izbjeglice i tražitelji azila iz Sirije, Gvineje, Toga i Nigerije... Iako je tema ove knjige ponajprije vezana uz međuodnos politike i profesionalnog nogometa, uočavam da do važnih zbivanja vezanih uz politiku dolazi i u amaterskom nogometu. Stoga sam 29. travnja 2017. otišao, najviše zbog istraživačke znatiželje, u četvrt Dugave na derbi (igrali su drugoplasirani NK Zagreb 041 i prvoplasirani NK Sava iz naselja Gredice) Treće zagrebačke lige. Mala navijačka skupina domaćina zdušno je i bez političkih poruka bodrila svoj tim, čak su i aktivirali nekoliko dimnih kutija, ali neposredno po završetku utakmice (okončana je rezultatom 0:1) jedan je igrač pobjedničke Save provocirao antifašistički orijentirane navijače Zagreba 041 desnicom podignutom u fašistički pozdrav, što je izazvalo upad nekih navijača domaćina na teren i naguravanja. Teži obračun spriječili su trezveni ljudi iz oba kluba.

U izravnim kontaktima s navijačima uvjerio sam se i u to kako u velikim skupinama kod nas ima mnogo onih koji sebe u jednim aspektima smatraju desno, a u drugima lijevo orijentiranima: “Desničar sam po svome domoljublju i zato što sam se borio za hrvatsku državu, a ljevičar zato što ne trpim banke, lopove u odijelima i izrabljivače”, rekao mi je u prosincu 2016. godine u Vodicama jedan veteran podružnice Torcide iz toga mjesta. (…) Izrazita većina aktivnih pripadnika navijačkih skupina kasni su adolescenti ili su u ranim dvadesetim godinama života. Početkom ovog desetljeća Ivor, dugo član vodstva te navijačke skupine, kazao mi je: “Aktivna Torcida uvik ima dvadeset godina. Među njima je vjerojatno ipak najviše onih koji su kao pojedinci, slično većini drugih svojih vršnjaka, politički i posebno stranački neopredijeljeni ili nezainteresirani za politiku. U sklopu svog rituala međutim oni kadgod izražavaju ekstremno desničarske političke stavove. Očito je da su ta izražavanja u posljednjem duljem razdoblju nerijetko pokrenuta težnjom da se provociraju vlasti te vodeće stranke i političari, i to na neuralgičnim vrijednosno-političkim mjestima, onima koja su za te aktere u konkretnom kontekstu (pristupanje Hrvatske u EU i slično) najosjetljivija. 

O fenomenima koji su predmet najvećih emotivnih investicija 

Nogomet i politika – povijest i suvremenost međuodnosa u Hrvatskoj”, knjigu Dražena Lalića od 472 stranice izdala je Fraktura, cijena joj je 199 kuna, a akcijska cijena 159 kuna (narudžbe na prodaja@fraktura.hr, www.fraktura.hr ili na telefon 01 335 78 63 radnim danom od 8.30 do 16.30 sati). Pročitajte prvi knjigu koja se bavi onim fenomenima koji su u suvremenoj Hrvatskoj predmet ponajvećih emotivnih investicija.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 27

BU
busbus59
10:19 06.03.2018.

ORJUNAŠI bi nešto riješili? Zajedno sa Lalićem? Moš mislit! Odite u šumu ponovo pa tamo rješavajte stanje u društvu i državi!

PI
picindim
10:39 06.03.2018.

u svim uređenim državama su navijačke skupine na rubu društva, samo kod nas netko ima obraza pozivati huligane i kriminalce kao spasitelje da ispravljaju nered??!

ZE
zecipas
10:37 06.03.2018.

sumrak mozga, ovako nešto maloumno nisam nikad pročitao.