Torcida bi mogla ispraviti nepravde u gradu i državi

Navijačke skupine mijenjaju svoja kolektivna prepoznavanja tko je (najveći) neprijatelj, odnosno na koga posebno treba usmjeriti verbalno nasilje. Početkom prošlog desetljeća kao takva su neprijatelja te skupine u svojem ritualu označile vlast lijevog centra, što je posebno dramatično došlo do izražaja tijekom dva velika nereda na Hajdukovu stadionu u proljeće 2000. (utakmice Hajduka sa Šibenikom i Dinamom). Godinu dana poslije toga u finalu kupa Hajduk – Dinamo održanom 3. svibnja uoči lokalnih izbora istaknuli su transparent SVI SMO MI ZA HRVATSKI BLOK, a nekoliko je stotina torcidaša upalo u teren pri vodstvu zagrebačkog tima od 2:0 i sukobilo se s policijom koja je pri intervenciji upotrijebila i vodene šmrkove.

Neprijatelj se promijenio

Potpora koju je dio Torcide (bio sam na posljednjoj utakmici pa mogu posvjedočiti da se neki njezini pripadnici s tim akcijama nisu slagali) davao radikalno desnim strankama trajala je kratko pa se ta navijačka skupina, kao i druge kod nas, od početka prošlog desetljeća do danas nijednom nije kolektivno opredijelila za nekog sudionika na izborima.

Gotovo desetljeće poslije opisanih nereda u Splitu glavni se neprijatelj promijenio: to su postale različite vlasti – lokalne i državne. Torcidaši su 2009. i 2010. godine često isticali politički i socijalno angažirane poruke, poput velikog transparenta SJEBALI STE SPLITSKI SPORT, ŽELJEZARU, ŠKVER, SJEBALI STE LJUDE MALE / PRIJE NEGO ZAPALITE MARJAN LETIT ĆE VAM GLAVE koji je bio istaknut na utakmici Hajduk – Rijeka 13. ožujka 2009. Takvo je usmjerenje Torcide u razgovoru sa mnom u kasnu jesen sljedeće godine jasno odredio Žan Ojdanić: – Torcidu vidim kao inicijalnu kapislu koja bi čak mogla inicirati ispravljanje nepravdi u gradu, pa i u državi. Recimo, kad policajci tuku prosvjednike, onda mi želimo upozoriti na to. Ali, nikad nećemo biti u službi političara i stranaka, nego samo naroda. Nedugo prije tog razgovora u splitskom kafiću “Krom” kao glavnom okupljalištu vodstva i jezgre Torcide, gdje je radio kao voditelj lokala, dugogodišnji predsjednik te navijačke skupine koji je kasnije tragično izgubio život (poginuo je 2. travnja 2016. u 45. godini u padobranskoj nesreći na hipodromu u Sinju) javno je upozorio da torcidaši neće stajati po strani ako izbiju prosvjedi u to vrijeme posebno nezadovoljnih radnika Brodograđevne industrije Split.

Težnja za provociranjem vlasti

Ta je najava izazvala zabrinutost među vladajućim političkim akterima, ionako nesigurnima u uspjeh HDZ-a na izborima koji su se trebali održati sljedeće godine, u za tu stranku posebno tegobnoj situaciji ekonomske krize koja je eskalirala i intenzivne akcije organa gonjenja protiv korupcije. Jedan član Vlade premijerke Jadranke Kosor tada mi je priznao: “Zajednički prosvjed škverana i Torcide bio bi jako opasan za nas; to bi bilo kao da se spoje nitro i glicerin”. Slična se opasnost na izvjestan način i ostvarila, ali s BBB-om u istaknutoj ulozi, prilikom nekoliko velikih i, prema sudionicima, ideološki raznorodnih uličnih demonstracija u Zagrebu, najočitije na početku takozvanih Facebook ili protuvladinih prosvjeda krajem veljače i početkom ožujka 2011. Pojedine izljeve nasilja na tim prosvjedima uglavnom su inicirali i provodili Boysi.

Poglavito su zanimljivi sukobi u kojima je od sredine prošlog do početka ovog desetljeća sudjelovao beskompromisni Pavao Grubišić Čabo, tadašnji tajnik Kluba navijača Hajduka Torcida Split. Za tematiku ove knjige naročito je važan njegov sukob s gradonačelnikom Splita Željkom Kerumom. Na skupu potpore generalima Gotovini, Čermaku i Markaču, održanom na splitskoj rivi 16. travnja 2011., Grubišić Čabo popeo se na pozornicu i pokušao se fizički obračunati ili razjasniti s Kerumom, i to zbog toga što je gradonačelnik nekima koji su mu zviždali i dobacivali rekao da su “urbani Jugoslaveni”. Redari su dvojicu sukobljenih na pozornici brzo odvojili; tajnika Torcide su odvukli, pri čemu je dobio i nekoliko udaraca, a gradonačelnik je nastavio govor.

Nakon tog incidenta Pavao Grubišić Čabo, mladić podrijetlom iz okolice Trilja koji je kao osmogodišnjak ostao bez oca, poslao je medijima priopćenje. U tom kratkom, ali upečatljivom napisu uz ostalo je napisao: “Nisam sudjelovao u ratu jer sam u vrijeme njegova početka imao 12 godina. Osim majke, hrvatski branitelji bila su i tri njezina brata, stric, tetin sin i drugi rođaci. Moji djedovi bili su partizanski borci, i na njih sam ponosan čak i više nego na obitelj koja je sudjelovala u posljednjem ratu, jer je ustaški režim bio zločinački i više je za vrijeme tog režima pobijeno ljudi u ustaškim logorima nego što ih je poginulo u Domovinskom ratu. Smatram se i Vlajem i Jugoslavenom i Balkancem i kozmopolitom, ali mi sva ta određenja ne smetaju da dam podršku ljudima koji su se borili za slobodnu i suverenu Hrvatsku. Ustaše držim jednake četnicima. Srbe ne mrzim. Oluju ne smatram zločinačkim pothvatom”.

Sadržaj toga priopćenja-ispovijedi upečatljiv je pokazatelj političke kompleksnosti (pripadnika) Torcide, a najvjerojatnije i drugih velikih navijačkih skupina kod nas. Unatoč svom ljevičarskom opredjeljenju, i to radikalnom, Grubišić Čabo bio je za vrijeme djelovanja u Torcidi jedan od najuglednijih članova njezina vodstva; nakon njegove tragične smrti (oduzeo je sebi život 26. studenoga 2013. u 35. godini) na neki je način u toj skupini beatificiran. Njegove se misli pojavljuju u različitim oblicima komuniciranja torcidaša, primjerice na derbiju Dinamo – Hajduk 1. prosinca 2013. koji je bio obilježen sporom oko vaučera i kratkotrajnom suradnjom s BBB-om. Tada je Torcida na istočnoj tribini stadiona Maksimir istaknula veliki transparent: IGRA IM NIJE USPJELA; IMALI SU MALO TEŽEG FILOZOFA PROTIV SEBE. PAVAO GRUBIŠIĆ ČABO. Upravo se njemu najviše pripisuje autorstvo utopijske, ali zbog toga i drugih razloga za mnoge navijače privlačne ideje kojom se stavlja u kauzalnu vezu, primjenom logike povezanosti manje i velike posude, obračun s korupcijom, nemarom i drugim negativnim pojavama u Hajduku i hrvatskom nogometu s takvim obračunom u cijeloj zemlji. Aktivisti Našega Hajduka na internetskim forumima, u razgovorima i drugim situacijama često citiraju misao Pavla Grubišića Čabe koju je on iznio 2009. kad je doznao da vodstvo Torcide priprema kodeks kao dokument u kojemu se prije svega inzistira na moralu u klubu: “Ako padne lopovluk, nerad i nemar u Hajduku, na jednom čvoru kao što je taj – onda će pasti u državi!” (…)

Dok u Francuskoj, Italiji i drugim zemljama Zapada postoji više navijačkih plemena, odnosno grupacija simpatizera nekih klubova, primjerice Milana i Olympique de Marseillea, koja se kolektivno ili većim dijelom smatraju lijevo usmjerenima, u Hrvatskoj samo nekoliko manjih takvih skupina po poštovanju antifašističke i druge tradicije te drugim idejama pripada krugu ljevice (Crveni đavoli RNK Splita i Bijeli anđeli NK Zagreba). Posljednja navedena skupina, koja je vjerojatno najviše zbog svoje političke specifičnosti već izazvala interes pojedinih znanstvenika, prije dvije godine prestala je postojati u tom obliku zbog nezadovoljstva upravom Zagreba. Navijačka strast međutim ne gubi se lako pa su se njezini pripadnici uglavnom angažirali u niželigašu (Treća županijska liga) Zagreb 041.

Taj egzotični klub, koji ima 120 članova, formiran je slijedom ideje da se nogomet treba vratiti sebi – pripadati igračima i navijačima. U njemu se odluke donose zajednički; nemaju predsjednika i tajnika kluba, već se izmjenjuju mandatari koji provode odluke skupštine kluba. Promiču se radikalno ljevičarske i kozmopolitske vrijednosti, pa u klubu igraju i za njega navijaju i neki izbjeglice i tražitelji azila iz Sirije, Gvineje, Toga i Nigerije... Iako je tema ove knjige ponajprije vezana uz međuodnos politike i profesionalnog nogometa, uočavam da do važnih zbivanja vezanih uz politiku dolazi i u amaterskom nogometu. Stoga sam 29. travnja 2017. otišao, najviše zbog istraživačke znatiželje, u četvrt Dugave na derbi (igrali su drugoplasirani NK Zagreb 041 i prvoplasirani NK Sava iz naselja Gredice) Treće zagrebačke lige. Mala navijačka skupina domaćina zdušno je i bez političkih poruka bodrila svoj tim, čak su i aktivirali nekoliko dimnih kutija, ali neposredno po završetku utakmice (okončana je rezultatom 0:1) jedan je igrač pobjedničke Save provocirao antifašistički orijentirane navijače Zagreba 041 desnicom podignutom u fašistički pozdrav, što je izazvalo upad nekih navijača domaćina na teren i naguravanja. Teži obračun spriječili su trezveni ljudi iz oba kluba.

U izravnim kontaktima s navijačima uvjerio sam se i u to kako u velikim skupinama kod nas ima mnogo onih koji sebe u jednim aspektima smatraju desno, a u drugima lijevo orijentiranima: “Desničar sam po svome domoljublju i zato što sam se borio za hrvatsku državu, a ljevičar zato što ne trpim banke, lopove u odijelima i izrabljivače”, rekao mi je u prosincu 2016. godine u Vodicama jedan veteran podružnice Torcide iz toga mjesta. (…) Izrazita većina aktivnih pripadnika navijačkih skupina kasni su adolescenti ili su u ranim dvadesetim godinama života. Početkom ovog desetljeća Ivor, dugo član vodstva te navijačke skupine, kazao mi je: “Aktivna Torcida uvik ima dvadeset godina. Među njima je vjerojatno ipak najviše onih koji su kao pojedinci, slično većini drugih svojih vršnjaka, politički i posebno stranački neopredijeljeni ili nezainteresirani za politiku. U sklopu svog rituala međutim oni kadgod izražavaju ekstremno desničarske političke stavove. Očito je da su ta izražavanja u posljednjem duljem razdoblju nerijetko pokrenuta težnjom da se provociraju vlasti te vodeće stranke i političari, i to na neuralgičnim vrijednosno-političkim mjestima, onima koja su za te aktere u konkretnom kontekstu (pristupanje Hrvatske u EU i slično) najosjetljivija. 

O fenomenima koji su predmet najvećih emotivnih investicija 

“Nogomet i politika – povijest i suvremenost međuodnosa u Hrvatskoj”, knjigu Dražena Lalića od 472 stranice izdala je Fraktura, cijena joj je 199 kuna, a akcijska cijena 159 kuna (narudžbe na prodaja@fraktura.hr, www.fraktura.hr ili na telefon 01 335 78 63 radnim danom od 8.30 do 16.30 sati). Pročitajte prvi knjigu koja se bavi onim fenomenima koji su u suvremenoj Hrvatskoj predmet ponajvećih emotivnih investicija.