San je trajao, nada ih nije napuštala sve dok se nije pojavio kovrčavi Maourane Fellaini koji je postigao drugi pogodak za Manchester United. Lica u očaju, navijači West Hama sjetili su se prve utakmice u četvrtfinalu FA kupa kada je Martial izborio drugu utakmicu pogotkom nakon čistog prekršaja nad vratarom Randolphom...
Sjećanje na Turke u Beču
Da, Slaven Bilić je na Old Traffordu imao u šakama Louisa van Gaala, ali ga je propustio. Lukavi Nizozemac došao je u London već prežaljen, ali otišao je dalje, u polufinale.
A Slaven Bilić, nakon čudesne sezone s West Hamom u kojoj je postao prvak utakmica s velikima – svladao je Manchester City, Chelsea, Tottenham, Liverpool i Arsenal – još je jednom ostao bez prigode za trofej. Dobro, West Ham nije bio ni predodređen za tako velike stvari, Bilić ga je učinio takvim, ali posustao je na posljednjim stepenicama. Njegova trenerska karijera uzima sve veći mah, iz mjeseca u mjesec Bilić je sve bolji, ali i dalje je bez trofeja, bez velikog konačnog rezultata. Jednostavno, u najvažnijem trenutku negdje posustane, u jednoj utakmici stane.
S Hajdukom je, u svom prvom trenerskom poslu, ganjao Zagreb, da se igralo još kolo-dva, možda bi i postao prvakom. Tada je, u jednoj od najvažnijih utakmica sezone, Zagreb pod ravnanjem Zlatka Kranjčara, predvođen napadačem Ivicom Olićem, svladao Bilićev Hajduk usred Poljuda.
Kasnije je imao odlične predstave s mladom reprezentacijom, ali ta selekcija u kojoj su igrali i Luka Modrić, Vedran Ćorluka, Niko Kranjčar, Eduardo i ostali nije uspjela u ključnoj utakmici protiv Srbije.
Istina, tada je Bilić bio u bolnici, utakmicu je vodio Aljoša Asanović, ali Slaven je bio izbornik.
Posebna je priča A reprezentacija. Izniman start, bio je najobožavaniji izbornik, u rangu velikog Ćire Blaževića. I danas se sjećamo one utakmice s Turskom u četvrtfinalu Europskog prvenstva 2008. godine kada je Hrvatska trebala biti lansirana u orbitu.
– Da smo tada prošli, mogli smo otići i do kraja – jednom je priznao Bilić.
Da, to je ona utakmica koja je možda i najtužniji poraz Hrvatske svih vremena. Imali smo sve, Klasnić je na isteku produžetaka zabio, Bilić je slavio, trčao krugove, plesao valcer u Beču, a Turska je poravnala u posljednjim sekundama. Suze, bol, to je ono što nam je ostalo u sjećanju. Nekoliko godina kasnije vratio je Turskoj, u dodatnim kvalifikacijama za Euro u gostima smo slavili s 3:0 na krilima Olića i Mandžukića. To je jedna od onih pobjeda kojih se Bilić rado sjeća. Na Euru 2012. godine u Poljskoj imao je opet jednu “biti ili ne biti” utakmicu. Ali tko mu može predbaciti što Španjolsku nije pobijedio.
Imperativa nije bilo
Na klupskom planu s moskovskim Lokomotivom i turskim Beșiktașem nije uzeo trofej. Nitko mu to i nije nametao kao imperativ, ali i u Beșiktașu su se onako potajno ipak tomu nadali.
Unatoč izostanku tog trofeja, koji mu toliko treba, Slavenu Biliću nitko ne može oduzeti činjenicu da je najuspješniji hrvatski trener današnjice.
Nema boljeg od njega, on je taj koji daje vjeru da, osim velikih nogometaša, Hrvatska ima i velike trenere. Barem jednog. A trofej? On će doći, Bilić je još mlad trener, koji polako kroči nogometnom scenom i, kako mu ide, sigurno je da će dobiti svoju veliku prigodu...
Za prave trofeje, u velikim ligama, morate voditi i velike klubove. Ovosezonski Leicester je iznimka, ne i pravilo... Ali je i dokaz da se može.
Sanjaj te i dalje a u čemu je uspjeh Bilića u tomu što se vjerojatno neće plasirati u Uefa ligu sto znači da možda neće biti ni sedmi a koliko je poznato uspjeh je kad osvojiš prva mjesta i trofeje ili je uspjeh vama jugoslovenčinama učestvovali.