Prvi put nakon 15 godina braća Sinković otišla su na neko veliko natjecanje bez trenera Nikole Bralića. Srećom, on je sebi našao dostojnu zamjenu. Između ostalih, ponudio je dečkima da ih na Prvenstvo Europe vodi njegov dugogodišnji suradnik i bivši veslač Marko Banović i to se pokazalo odličnim rješenjem.
Dok ih je Brale nadzirao iz Zagreba, a Marko s njima bio na terenu, Sinkovići su funkcionirali kao singerice i osvojili su svoje peto europsko zlato, treće u dvojcu bez kormilara.
A prilično je neobična priča kako su se upoznali Bralić i čovjek od njegova najvećeg povjerenja.
– Kao 13-godišnjak išao sam gledati prijatelja kako trenira veslanje na Savi, a trener mu je bio upravo Bralić koji ga je pratio s gliserom. Kako sam ja na biciklu po onim grbama uz rijeku pratio frenda, tako sam u jednom trenutku završio u Savi. Vidjevši to, Brale me izvukao kazavši mi: “Što se tu zajebavaš umjesto da veslaš!” I tako sam ja počeo trenirati, a već za četiri godine s Bralićem sam išao na Svjetsko juniorsko prvenstvo.
Bio sedmi na OI u Barceloni
Od klinca koji se biciklom sjurio u rijeku Nikola Bralić napravio je jednog od najboljih hrvatskih veslača 90-ih godina. Kao član četverca bez kormilara, Banović je bio sedmi na Olimpijskim igrama u Barceloni te pobjednik regate u Luzernu, a s Ninoslavom Saragom u dvojcu bez kormilara na Igrama u Atlanti bio je šesti. Sa Saragom ima i tri nastupa u finalima Svjetskih prvenstava te pobjedu na Mediteranskim igrama 1997. No od svih nastupa u velikim utrkama Marku je najdraži nastup u osmercu Cambridgea.
– Prije magistarskog studija na Cambridgeu studirao sam u Bostonu na North Easternu s kojim sam bio prvak SAD-a. Premda su mi ponudili da ostanem na tom faksu kao trener, ja sam se zahvalio na tome i poslao upit na Cambridge te sam dobio i pozitivan odgovor. Kada sam kazao Braliću da idem na Cambridge na magisterij arhitekture, on je poludio, a poslije mi je priznao da mi je to bila jedna od najboljih odluka. Vozio sam samo jednu slavnu utrku jer drugog ljeta su bile Olimpijske igre u Atlanti za koje sam se morao pripremati.
“The Boat Race”, tradicionalna utrka osmeraca najuglednijih engleskih sveučilišta Cambridgea i Oxforda, jedno je od najvećih rivalstava u povijesti sporta.
– U Engleskoj je to u rangu Wimbledona, odnosno konjičkog Derbyja. To je utrka koja podijeli zemlju. Cijele se godine trenira samo za jednu utrku u kojoj možeš pobijediti ili izgubiti. Nema tu srebra ni bronce. Pobjednik dobiva sve, a drugoplasirani ništa. Velika je konkurencija za mjesto u osmercu. Nas je u startu bilo 60, a mjesec dana prije utrke morali smo birati između dva kormilara.
Zahvaljujući tom nastupu u osmercu Cambridgea, Marko je upoznao svoju današnju suprugu, prvu Hrvatsku misicu Elenu Šuran.
– Pozvan sam u humanitarnu epizodu “Kola sreće” u kojem je Elena radila kao hostesa. Do tada nisam poznavao nijednu misicu, a nas dvoje vjenčali smo se pola godine kasnije. Upoznali smo se 1997., a naš prvorođenac Lovro rodio se u drugom mjesecu 1998. Inače, obojica naših sinova veslaju, 23-godišnji Lovro i 16-godišnji Sven. Kćerka Noemi ima 18 godina i ona trenira odbojku u Dinamu.
Za razliku od drugih brojnih misica, supruga Elena se posve povukla iz javnog života.
– Nemamo potrebe za eksponiranjem. Možda je to lijepo kada si mlad i kada te svugdje ima, no sada ni njoj ni meni to ništa ne znači. Supruga se bavi modnim brandom True, a ja sam arhitekt i imam vlastitu firmu.
A taj dio priče zacijelo je i prepreka da 53-godišnji Marko bude nasljednik 69-godišnjeg Nikole Bralića, jednog od najboljih svjetskih trenera.
– Biti veslački trener nije zanimanje, to je poziv. Ja vjerojatno nikad neću živjeti od trenerskog rada, što ne znači da ne bih mogao voditi jednu posadu. Najvažnije je da se Bralićevo znanje ne izgubi. A on je učio na najteži način, na svojim pogreškama, a za to prođu godine i naraštaji. Nikad ga nije bilo sram reći da nešto ne zna. Po znanju, čovjek koji je vodio mene na juniorski SP ili Saragu i pripremao me za utrke u dvojcu bez kormilara nije isti Bralić koji danas vodi Sinkoviće.
Marko već osam godina volontira u Mladosti, uz Bralića.
– Kod nas je to čudno, no svi moji američki i engleski kolege volontiraju. Inače, pozitivna strana volonterske pozicije jest to što uvijek možete reći što mislite a ne morate se brinuti hoćete li dobiti otkaz ili ne. U tom smislu, bolje mi je da radim besplatno nego za 2000 kuna.
Trenirao sam bolje od sebe
Kako mu je bilo trenirati Sinkoviće ova dva mjeseca?
– Prvi put sam trenirao veslače bolje od sebe pa sam ih pitao trebam li ih samo paziti da se negdje ne zabiju, ili da im kažem sve što mislim, a oni su baš to htjeli. Uskočiti u Bralićeve cipele nije bilo lako jer to su jako velike cipele, no sretan sam što sam bio neki mali kotačić u osvajanju njihova novog europskog zlata.
Što Valenta i Martina čini tako velikima?
– Mi smo se veslanjem bavili, a oni to rade. Kada uđu u čamac, dožive potpunu transformaciju. Posve su usredotočeni i predani radu te vrlo posvećeni detaljima. Većina ljudi gleda ih kao šampione kojima sve ide od ruke, no to nije istina. I njima je teško kao i svima drugima, samo je način na koji se oni s time nose drukčiji. Kada sam ih pitao vole li više pobjeđivati ili više mrze gubiti, kazali su da je intenzivnije to što više mrze gubiti. Takve veslače nikad nismo imali, a ne znam hoćemo li ikada više i imati.