Splitska je ljepotica ponovo puna. Ovaj put, doduše, nisu prodavane i škale, ali opet je više od 50.000 ljudi na Poljudu. Hajduk gazi Europom, Bili pobjeđuju Dnjepar, Spartu, Bordeaux... Nakon četiri gola u pobjedi 5:1 nad Metzom, zlatni Hajdukov napadač Zlatko Vujović zabija dva gola u uzvratu... Ali kakva! Francuski golman gleda lob s 25 metara i nemoćno širi ruke... Hajduk pobjeđuje u Beogradu, Sarajevu, Skoplju, Vujovića protivnički igrači mlate, ali uzalud: Splićani su moćni i jaki.
Malo koji Splićanin ne drži ga svojim herojem. Danas odrasli navijači pamte kako su ih očevi vodili na Poljud gledati Zlatka i njegova brata Zorana. I koliko puta su kao djeca htjeli biti kao Zlatko Vujović. Ali nisu, jer takav se moraš roditi. Ili...
– Meni i danas kažu – ti si bio uvijek spreman. Ma kako ću biti spreman, bos na betonu s gumenom loptom, a oni danas imaju sve pa nisu spremni. Stvar je u glavi. U shvaćanju za koga igraju i da je u Hajduku igrati čast. Da se preko djece u Hajduku ne rješavaju egzistencije roditelja i da daješ sve od sebe. A onda igrač doživi ono što se nikakvim novcem ne može platiti, da te slavi cijeli Split i Dalmacija...
Počeo slučajno na betonu
Na tren nas je Zlatko Vujović vratio u dane slave. Ali stvarnost je drukčija, nije dobro, Hajduk je danas u Hrvatskoj ligi sedmi, iza Dinama, Rijeke Osijeka, ali i Slavena, Lokomotive...
– Hajduk ima dobru ekipu i tu se nema što reći, ali je sam sebi najveći krivac zašto nije prvak. Možda je razlog u tome što tu ima igrača koji dođu, ali ne znaju za koga igraju i kakvu čast imaju. Onaj tko ovdje dođe mora dati srce i cijeloga sebe na terenu, jer taj igrač koji dođe vrlo brzo vidi da druge ekipe nemaju ni 20 navijača, a ovdje ih prate deseci tisuća. Meni je normalno da igrač da sve od sebe i da trči, da bude borben, a ne ovako. Jer nema niti jednog faula niti jednog udarca. Igrač se treba zapitati – pa što ja ustvari tražim od navijača kojih i sada bude 15.000?
- Biti igrač Hajduka ti je čast i to moraš znati kad dođeš, a onog koji neće trčati i boriti se, treba odmah potjerati, ne samo u drugu momčad nego iz kluba jer ti nisi došao ovamo da se prodaš. Igrači koje dovodimo sa strane moraju imati karakter, ne da udaraju glavom u stativu, nego da daju sve od sebe. Ne može se dogoditi kao prije dvije godine da Ademi sam istuče cijeli vezni red Hajduka, a da naši ne naprave faul. Ja sam igrao protiv Dinama, davao sam sve od sebe kad sam igrao protiv Zajeca, jednog od najboljih libera u Europi. I kad sam izgubio, dao sam sve i nije mi bilo žao. Danas igrači Hajduka izjavljuju – oni su bili bolji. Ma bili su bolji jer si ti dao 20, a ne 100 posto.
Zlatku Vujoviću teško je zbog Hajduka...
– Jednog ćemo dana opet biti dobri, samo ne znam kojeg, jer stvari trebaju krenuti od početka. Baš kako smo mi živjeli nogomet od jutra do mraka. Od početka do kraja...
A Hajdukov napadač počeo je 1968. slučajno nakon što se obitelj doselila iz Sarajeva u Split, i to u blizinu Hajdukova stadiona. Gledao je, naime, s bratom Zoranom i s još nekoliko prijatelja osmogodišnjaka Hajdukove pionire i ovima je nedostajalo nekoliko igrača za utakmicu.
– Bosi i bez tenisica na betonu napunili smo ih golovima i odmah su nas uzeli. Noge su mi doslovno krvarile.... – prisjetio se Zlatko Vujović svojih početaka.
Moj bicikl na terenu
– Moj život u Hajduku trajao je od osme do 28. godine, što znači da sam 20 godina igrao za “bile”. I onda je, kao i danas, svaki igrač imao talenta, ali se moralo raditi svaki dan, udarati onu gumenu loptu u zid ispod murve. Učili smo držati glavu u zraku, lijevom i desnom vanjskom voditi, bilo je nekad i dosadno, ali smo znali što hoćemo. Odmah od najmlađeg uzrasta bio sam u reprezentaciji i, iako sam u samoj reprezentaciji bio 70 puta, za sve uzraste odigrao sam više od 150 utakmica – kaže nam Hajdukova legenda.
– Uvijek sam bio brz i mislim da sam na 100 metara trčao 11 sekundi. Ali razlika je trčati bez lopte i s loptom. Mene tada nitko nije učio tehniku. Ja sam dobro koristio ruke koje su mi bile najvažnije za skočiti ili zagraditi se. Puno igrača danas drži ruke uz tijelo i tako gube brzinu, a u biti se u startu treba jako napeti i dignuti koljeno jako visoko dok ne uhvatiš svoju brzinu – objašnjava Vujović s ogromnim žarom tehniku trčanja kojom je doslovno razbijao svaku obranu.
Za nešto mlađe usporedba – tako su obrane razbijali Henry, Brazilac Ronaldo, a danas Ribery i Portugalac Ronaldo. Jednostavno, Zlatko bi prodao lažnjak, bicikl i pretrčavao obrane.
– Prvu utakmicu za seniore odigrao sam 1976., poslije toga nekoliko utakmica kod Vlatka Markovića, a onda je došla titula kod Tomislava Ivića. Odlaskom Žungula u Ameriku, ušao sam u prvi sastav i tada sam igrao zajedno sa Šurjakom, Peruzovićem, Boljatom, Luketinom, Katalinićem... To su bili igrači zbog kojih smo se mi mlađi tukli tko će im nositi torbe i to nam je bila čast. To nisu bili samo igračine nego i pravi ljudi koji nisu dopuštali protivničkim igračima da nas tuku na utakmicama. S Hajdukom sam osim titule prvaka osvojio i Kup, a iako smo osvojili samo dvije titule u moje doba, imali smo jako dobre rezultate, pogotovo u kupu UEFA – prisjetio se Zlatko Vujović HSV-a, ali i Kevina Keegana.
– Za Keegena smo se jako pripremali i Luketin ga je, iako jedan od najsporijih igrača, inteligencijom spremio u mali džep. Koliko puta ga je samo uvalio u zaleđe. Mislim da je bilo petnaest Keegonovih zaleđa – rekao nam je Zlatko Vujović, i danas tužan što su u najboljoj europskoj sezoni nakon pobjeda protiv velikih ekipa izgubili od belgijskog Waregema.
– To je bilo četvrtfinale Kupa UEFA-e i Waregem nije bio atraktivan protivnik. Nismo ih podcijenili, ali izgubili smo jer nismo uspjeli realizirati tri jako dobre prilike. Prije nje bila je odlična utakmica protiv Dnjepra. Ondje su nas držali dva sata na snijegu kad smo sletjeli, a u hotelu je bilo jako hladno. Igrali smo po tom ledu i prošli golom koji je meni pripisan, i u revanšu smo ih dobili. Tada je nastala i slika na kojoj smo izgledali kao prasci jer smo cijelu utakmicu uklizavali po blatu i po lošem terenu. Ipak, najbolja utakmica bila je protiv Metza kada su Francuzi čak i poveli, ali na punom Poljudu okrenuli smo na 5:1 i ja sam dao četiri gola. Na dva prema jedan vratar je izašao na 30 metara i lobao sam ga. Bio sam siguran isto kao kad pucaš penal, iako je golman bio velik kao Rambo. Jednostavno sam bio siguran da ću ga zabiti. Lobao sam ga i u uzvratu i tada je samo odmahnuo rukom pokazujući da ne može ništa – kaže Zlatko Vujović sa sjajem u očima o sjajnoj Hajdukovoj prošlosti i opet ističe da mu je bila čast igrati samo za plaću.
– Od Hajduka sam dobio samo stan i plaću, ali nama mladima u to vrijeme uopće nije bilo bitno. Samo smo htjeli imati što pojesti i ništa me nije interesiralo osim Hajduka i pobjeda. Ja sam sebi auto kupio kad sam imao 25 godina, a kad sam potpisao ugovor s Hajdukom, dobio sam 20.000 dinara koje sam potrošio za krevet i hranu i to je odmah nestalo. Potom sam otišao s bratom Zoranom 1986. u Bordeaux, ja na lijevo krilo, a on na beka i ostavili smo veliki pečat jer smo već prve godine osvojili kup i prvenstvo i ispali tek u polufinalu kupa UEFA kod Leipziga na penale. Potom je uslijedio Cannes s kojim sam postao drugi strijelac lige iza Jean-Pierrea Papena. Tu sezonu kako god sam udario ulazilo je u gol – prisjeća Vujović koji je u Francuskoj još igrao i u PSG-u, Sochauxu i na kraju je u Nici završio karijeru. Tu sezonu na Zlatku Vujeviću svirano je nevjerojatnih osam penala.
Čopov prekršaj je za zatvor
– U Francuskoj sam jednu utakmicu išao sam prema golu, sudac je daleko ostao i baš kad me obrambeni igrač počeo stizati, ja padnem dolje prije nego što me taknuo i to na 20 metara. A sudac svirao penal – nasmijao se Zlatko Vujović, ističući kako njegovo padanje u šesnaestercima nije bio cirkus kakve izvodi Neymar koji danas igra u PSG-u.
– Danas su igrači zaštićeni, a mene su tukli kao vola u kupusu. Zato sam tražio da mi naprave štitnike za tetive i to me štitilo od protivničkih klizećih startova, ali mi je bila bolja koncentracija za napad. Mene su ruke spasile povrede da ne postanem invalid jer sam se držao za igrače kojima su suci toleriralo strašne prekršaje. Nekad nisam mogao izbjeći startove kao onaj prekršaj Josipa Čopa. On je s 10 metara iza leđa klizao i ušao mi s dvije noge i nikad to neću zaboraviti. Bio sam sretan što mi ništa nije puklo. Koliko sam letio, pa to je bilo za šest mjeseci zatvora. Takvih je udaraca posebno bilo od Bankovića u Skoplju koji bi me odbacio i na tribinu, poslije je to radio i u Crvenoj zvezdi – kaže Zlatko Vujović koji je veliku ulogu imao i u reprezentaciji bivše države za koju je nastupio 70 puta.
Posebno ističe Svjetsko prvenstvo 1982. kada su bili jako dobri, a ispali su već u prvom krugu, te 1990. kada su izgubili u četvrtfinalu od Maradonine Argentine na penale i to nakon što je Malom Zelenom Tomislav Ivković obranio penal.
– Mene nije začudilo to što smo ove godine postali viceprvaci svijeta jer imamo igrače koji igraju u velikim klubovima kao sto su Real, Barcelona i Inter... Oni igraju već godinama i dosad im je u reprezentaciji uvijek za dlaku falilo da naprave veći uspjeh. Ipak, ovaj put se sve poklopilo, svi su bili zdravi i imali su fenomenalne utakmice. Imali su 15 ili 16 igrača koji su u svakom trenutku mogli nešto napraviti, a i trenera Dalića koji je bivši igrač i koji je donio nešto, znao razgovarati s igračima i to su mu igrači vratili. On je napravio da se točno zna tko što radi i rekao im vjerojatno da je to zadnja prilika ove generacije. Uz malo sreće, zaslužili smo da budemo prvaci svijeta. Oni za mene to i jesu. Luka Modrić jest najbolji igrač svijeta i to je veliko priznanje za njega i za Hrvatsku. I ne da je zaslužio, on mene oduševljava. On iz Hrvatske biti najbolji na svijetu, pa tu se nema što reći osim oduševiti se – kazao nam je Vujović koji tvrdi da ne treba očekivati da se već na Europskom prvenstvu ponovi sličan rezultat.
– Pa tko ne bi volio, ali naši igrači su godinu dana stariji. Neki su se i zahvalili i imamo problem lijevog beka. Nadam se da nećemo razočarati, ali čisto sumnjam da ćemo uspjeti napraviti ovakav rezultat. Doduše, nitko na svijetu nije očekivao ni ovaj uspjeh. Sad smo ostavili veliki dojam i svi će imati još više respekta nego prije. Ipak, nadam se da će doći brzo drugi mlađi, malo svježe krvi. Treba nam napadač tipa Kalinića i znam da je njemu najteže i da mu je žao i siguran sam da bi on bio taj.
Ne treba mi diploma
Hajdukova legenda nije ostvarila trenersku karijeru. Tek je bio pomoćnik i trenirao je mlađe kategorije. Tako je sam izabrao. I ne žali zbog toga.
– Ja sam odmah prelomio da neću biti trener i zato što je većina predsjednika klubova takva da samo gleda rezultat i ne shvaća da ti treba minimalno godinu dana rada. Nisam htio da me neko uništi kao čovjeka i trenera i da me onaj koji nije bio igrač uništava. Želim pokazati puno toga i takav pristup ti ostavlja rezultat, a ja nisam htio da me neko probije nogom i zbog toga dobiti infarkt i mislim da sam napravio pravi potez. Meni ne treba diploma jer prenosim ono što sam prošao. Igraču treba demonstrirati što mu ne valja, a onaj tko me hoće slušati, mogao je naučiti od mene. Danas je u Hajduku 80 posto stranaca koje nije briga i došli su uzeti novac i na sunce i more. Jer da ima kamo drugo, on ne bi došao u Hajduk. Mislim da bi to za mene bilo gubljenje vremena i nema smisla raditi s takvima. Mladi igrači moraju dati sve od sebe i jednoga dana Hajduk će opet biti prvak, samo ne znam kad i koje godine. Jer stanje nije dobro i to se mora priznati. Kad će Hajduk opet biti pravi, najteže je pitanje koje ste mi mogli postaviti i na njega, nažalost, nemam odgovor – zaključio je Zlatko Vujović.
Slavni dani vavik vojenog kluba