Dugo su hrvatski navijači okupljeni u "Gremiumu" čekali na teniske slavljenike. Ljubo, Mario i ostalo društvo prvo su, prema protokolu, morali na tradicionalnu službenu večeru, a tek nakon toga, negdje oko 2.30 ujutro, završili su u hrvatskoj bazi u Bratislavi. Izbornik Pilić sa suprugom zadržao se sasvim kratko i produžio u hotel, ostali nisu propustili susret s navijačima.
- Tamburice Bosutskih bećara i navijači na stolovima stvorili su razdragano ozračje, Mario, Ljubo, Goran i Karlo doživjeli su prave ovacije. "Moj Ivane, pobratime mio", "Dalmacija u mom oku", "Večeras je naša fešta", "Moja domovina" - redale su se pjesme, nitko od igrača nije štedio glasnice. Bezbroj potpisa, zajedničkih fotografija i zahvalnost navijača za najveće trenutke hrvatskog tenisa. Zvijezda večeri, barem se nama tako činilo, ipak je bio Mario Ančić koji je uspjeh proslavio zajedno sa svojom sestrom Sanjom, bratom Ivicom i ocem Stipom koji je te večeri bio neizmjerno ponosan.
- Nemam riječi, sve sam držao u sebi, nekoliko sekundi nakon zadnjeg poena otpustio sam sve kočnice. Sreći nema kraja. A Mario je, to se možda ne zna, susret igrao pod blokadom, bilo mu se upalilo rame. Vidjet ćemo što je s tim problemom - rekao nam je Stipe. - U odličnom smo položaju, napravili smo strašnu stvar, no sada ne smijemo stati i opustiti se. Početkom veljače gostujemo u Austriji, čeka nas vrlo težak susret u kojem neće biti lako pobijediti. Razgovarao sam s Thomasom Musterom, tvrdi da će u Grazu Hrvate dočekati "živo blato" - rekao je u stanci između pjesama Goran Ivanišević. Proslavi se pridružio i predsjednik Hrvatskog teniskog saveza Radimir Čačić, kojem je trenutačno glavna dvojba gdje smjestiti skupocjeni pehar Davisova kupa koji u srijedu ili četvrtak (nakon što se ugravira ime Hrvatske kao novog pobjednika) stiže u Zagreb, gdje će boraviti godinu dana.
- Španjolci su od toga napravili pravi biznis, dobro su naplatili njegovo razgledanje. Trenutačno su mi u mislima dva mjesta gdje bi pehar mogao biti pohranjen. Nekako bi najbolje bilo da to bude u predvorju Muzeja za umjetnost i obrt, gdje bi ga mogli vidjeti svi znatiželjnici. Drugo moguće mjesto je Gradska vijećnica - glasno je razmišljao Čačić. Hrvatska se reprezentacija kasnije povukla u osamu, na kat pivnice, gdje se zadržala do 3.30 sati, a zatim se vratila u hotel na počinak. Za nekoliko sati reprezentativce je čekao let u Hrvatsku, te doček koji su im pripremili u Zagrebu...
Mi smo, pak, završili u jednom lokalu na Dunavu, htjeli smo popiti pivo prije spavanja, a kad tamo iznenađenje - zabava slovačkih tenisača (!). Brzo su zaboravili na poraz, sa suprugama i djevojkama priredili su pravu veselicu u kojoj je prednjačio proteklih dana toliko spominjani Karol Beck. Vrstan zabavljač i okretan plesač, ni traga o njegovoj navodnoj ozljedi koljena, od pokreta koje je radio već bi davno ležao na podu. Plesali su zagrljeni i Hrbatý, izbornik Mečíř, Kučera i Mertiňák. U jednom trenutku iznenada je na razglasu zasvirala - hrvatska himna, a okupljeni novinari spontano su zapjevali uz poznate taktove.
- Kakva provokacija, hoćemo slovačku, a ne hrvatsku himnu - zaurlali su Slovaci i zapjevali. Prihvatili smo nove taktove, na kraju zajedničko fotografiranje s igračima i pozdrav. Do neke druge prilike. U Hrvatskoj...