Za Damira Burića smo to i očekivali, ipak će on u vrijeme Olimpijskih igara u Tokiju 2020. biti u 40. godini, no za Josipa Pavića se činilo da bi on ipak mogao ostati u hrvatskoj vaterpolskoj reprezentaciji. U godini Tokija imat će 38, što za vratara i nije previše. Primjerice, izvrsni talijanski vratar Tempesti branio je u Riju s 37 godina. Doduše, Talijani nemaju tako dobru zamjenu za njega, dok mi imamo Bijača i Marcelića. U svakom slučaju činjenica da ga nema na popisu izbornika Ivice Tucka bio je dovoljan razlog da nazovemo Pavićev grčki broj.
Izbornik Tucak rekao je da ovo nije vaš konačni oproštaj, da ćete uskočiti ako se, ne daj Bože, netko ozlijedi, ali da zaslužujete odmor jer ste još od 2001. u pogonu reprezentacije, imate obitelj... Kakvo je vaše viđenje novonastale situacije? Može li to značiti i konačni oproštaj od nacionalne vrste?
Uživao sam sa suigračima
– Ovo je sve bilo u dogovoru s izbornikom, no kako sada stvari stoje, mislim da je ovo moj oproštaj s reprezentacijom. Počinje novi olimpijski ciklus, stvara se momčad za Tokio, a iskreno, trenutačno nisam siguran da bih izdržao još četiri godine. I onda je poštenije prepustiti mjesto nekom mlađem nego odustati na pola puta.
Što vam je najviše nedostajalo na tim pripremama i čemu ćete se sad najviše posvetiti u tom terminu. Kanite li možda otići na neki otok (možda grčki) s obitelji ili što drugo?
– Ha, ha... Ne znam još kako ću provesti prvo slobodno ljeto, bit će u dogovoru sa suprugom. Što se priprema tiče, one su bile moj izbor i uživao sam u svakom danu. Da je bilo teško, bilo je, odvojenost od obitelji najteže pada, ali bio je to moj izbor i uživao sam sa svojim suigračima u svakom zajedničkom danu.
Kako vam je u Grčkoj? Ima li Olympiakos nove igrače i kakve su mu ambicije ove sezone?
– U Grčkoj sam, evo, drugu sezonu, zasad je uistinu sve super. Imamo odličnu momčad, odličnog trenera, klub je izvrsno organiziran. Ove smo sezone promijenili nekoliko igrača, došao je i naš Bušlje. Ambicije su za Olympiakos uvijek iste: osvojiti dvostruku krunu u Grčkoj i plasirati se na Final 6 u Ligi prvaka.
Što kažete za svoje nasljednike Bijača i Marcelića?
– A što se ima reći za njih – vrhunski vratari. Bijač već nekoliko sezona brani na uistinu vrhunskoj razini, doista je fenomenalan. Marcelić isto tako, iz godine u godinu sve je bolji.
Od koga ste vi osobno najviše naučili, u nekom igračkom i vratarskom smislu?
– Puno je bilo velikih i trenera i suigrača s kojima sam igrao i teško mi je u ovom trenutku ikoga izdvojiti. Možda će mi to biti lakše kad završim karijeru...
Biste li se i sami u budućnosti bavili trenerskim poslom ili planirate nešto drugo?
– Ne znam. Još nisam počeo o tome razmišljati, iako sam svjestan da neću baš igrati još 10 godina i da polako moram početi slagati kockice i za ono što dolazi poslije igračke karijere. U ovom trenutku sigurno je samo to da želim ostati u sportu, a sad u kojoj ulozi, to i nije baš samo do mene.
Tri puta ste (2005., 2011. i 2012.) proglašavani najboljim hrvatskim vaterpolistom. Koje su bile razlike u vašem doživljaju tih priznanja?
Blaženi Skype!
– Uh, teško pitanje. Kažu da je prvi put uvijek najslađe, ali nekako mi se sad čini da je nagrada nakon Londona ipak bila šlag na torti. No, meni pojedinačne nagrade nikad nisu bile presudne, puno draže mi je bilo osvajati medalje nego pojedinačne nagrade.
Hoće li vas supruga i djeca (Ivan 9, Ena 7) posjećivati u Ateni ili ćete se nalaziti u Zagrebu? Kako vam općenito pada ta odvojenost od obitelji?
– Dođu oni k meni kad su praznici u školi, pusti i mene trener koji vikend pa dođem i ja, tako da nekako izdržavamo. Blaženi Skype! Podrška koju osjećam kod supruge mi sigurno olakšava, ali odvojenost mi sve teže pada...
>> Tjednik Max! i sport Večernjeg lista pratite i na Facebooku