Uglavnom su pri vrhu. Kad su kompletni, i na samom vrhu. Hrvatska vaterpolska reprezentacija još jednom nas je u Kazanju razveselila igrom i plasmanom. Finale Svjetskog prvenstva ne igra se svaki dan. I ne možemo ga doseći u svakom sportu, to je samo za odabrane.
A ipak, makar nam donose najviše radosti, vaterpolisti se u hrvatskoj sportskoj obitelji tretiraju kao 13. prase. Daje im se minimalno i iz proračuna HOO-a i iz budžeta Grada Zagreba, gdje je posebno zakinut nekadašnji vaterpolski gigant – Mladost.
Svi će reći "žao nam je, ali takvi su kriteriji". No najveći je problem što zapravo pravih kriterija i nema. Nikako da se donese strategija razvoja hrvatskog sporta, pa nema ni kriterija.
Vaterpolisti uvijek padnu na masovnosti, "malo vas je", kažu.
A to što su jedan od naših najuspješnijih sportova, ako ne i najuspješniji, kao da nikoga nije briga. Hrvati imaju tu jednu mazohističku crtu. Ide se logikom "ako smo u nečemu najbolji, to onda vjerojatno malo vrijedi i nikome nije važno". Pa zato naše vaterpolsko crno pače nikako da izraste u prekrasnog bijelog labuda. A moglo bi, samo da je malo više ulaganja.
Ne zazivamo tu proračune kao što su talijanski, mađarski, grčki, španjolski, američki ili brazilski. Ne, svjesni smo situacije.
Ali u susjedstvu, južnom i napose istočnom, svoje vaterpoliste nagrađuju peterostruko više.
>>Hrvati i Srbi za svjetski tron: Učinit ćemo sve za naslov!
O cemu vi ? Srebro je realno odlican rezultat. Ok, otezavajuca okolnost je da su Srbi bolji, ali bolje u vaterpolu nego u prihodu od turisticke sezone.