Važnije je imati veliko srce nego veliku plaću

Slaven Bilić jednom je prilikom govorio o Luki Modriću, Eduardu da Silvi i Vedranu Ćorluki. Istaknuo je da su to dečki koji su se sami ili zajedno sa svojim obiteljima probijali kroz život, koji nisu dobili sve na pladnju. I zato su takvi i na terenu.

Ničega se ne sjećam
Ta su tri hrvatska nogometna bisera danas u Engleskoj, u najplaćenijoj ligi na svijetu i svaku funtu koju tamo zarađuju zaslužili su.

Danas u Dinamu nema Luke, Dudua i Čarlija, danas tamo stanuje mnogo stranaca, ima i mnogo igrača koji jako lijepo zarađuju, ali ima i klinaca koji nas podsjećaju na taj spomenuti reprezentativni trojac. Po skromnosti, po nimalo lagodnom životu kroz koji su prošli. Iako roditelji Ivana Tomečaka nisu šparali na skupim kopačkama koje su stajale više od onoga što je njegova majka mjesečno zarađivala. Dinamov klinac koji je od sedme godine u klubu, koji je igrao za Lokomotivu postao je junak u Vinkovcima s dva pogotka i asistencijom.

– Jedva čekam da odem u krevet, uopće nisam spavao, nisam mogao zaspati! – govorio je dan kasnije Ivan Tomečak kojega je Jurčić već prije poluvremena poslao na zagrijavanje.

– Kad sam ulazio, rekao mi je da igram ofenzivno desno, da idemo “na glavu” – kaže taj 20-godišnjak koji je u karijeri igrao sve, desnog bočnog, napadača, veznog. Uostalom, nije slučajno zabio golove, prije nekoliko godina bio je najbolji strijelac Dinama na Ramljakovu turniru. Ta generacija 1989. mogla bi biti veliki adut Dinama. Domaći klinci među kojima su već u prvoj momčadi Badelj, Lovren i Barbarić, a u Lokomotivi Havoić, Poljak, Pivarić i Maleš, osvojili su 2003. drugo mjesto na Nike kupu, neslužbenom klupskom kadetskom europskom prvenstvu, a iste su godine bili i treći na svijetu.

Ti dečki dišu “plavo”, uzbuđenje zbog pobjede i velike partije Tomečak nije mogao ni opisati.

– Ne znam ni što mi je trener rekao, tko mi je sve čestitao, ma ja se zapravo ničega ne sjećam! Tek sad polako postajem svjestan što se zapravo dogodilo u Vinkovcima – pričao je Tomečak.

Domaće je domaće
Drugi, ne manje važan junak jest Ilija Sivonjić, dečko iz mnogobrojne obitelji koji se sam probijao kroz nogometni život, preko Kamena Ingrada i Intera do Dinama. U nj je došao potiho, na marginama pompe kojom su dočekani brojni drugi, skupi igrači. Ta su dva dečka pokazala kako se srcem igra nogomet, otvorili su sebi put do zvijezda. Do njih ipak ne smiju prebrzo poletjeti. Budu li radom i željom slijedili Luku, Dudua i Vedrana, mogli bi doći i do njihovih karijera. A Dinamo bi malo češće morao zaviriti u svoje ili okolna dvorišta prije negoli drugi put odriješi kesu na skupom svjetskom tržištu. A ono ne diše tako plavo kao ovi dečki.