Kazahstan. Dvorana za sparing. Dan prvi Svjetskog prvenstva u sambu. Preskačem tenisice, ljude, odjeću i probijam se do dijela gdje se smjestila hrvatska reprezentacija. Sjede svi u krugu na strunjači, zezaju se, komentiraju protivnike, a oni koji se ne bore taj dan došli su svejedno. Nisu ostali odmarati se u hotelu, ne spavaju negdje sa strane; ili su tamo ili na tribinama najglasniji. Nije to ništa novo, takav nam je mentalitet. No ova skupina devet plus dva šalje neke posebne signale. Treneri Dejan Gunjavić i Hrvoje Petranović došli su sa svojim adutima na SP. Sport? Sambo. Ne ples samba, već borilačka vještina, zapravo spoj nekoliko njih, džudo, hrvanje, MMA u jednom sportu koji je u državama oko Rusije svetinja, a u Hrvatskoj postaje sve popularniji. Ali ova priča nije o sambu, ova je priča o našim natjecateljima, koji uz poslove ili fakultete u raspored uspiju ugurati i tjedan dana SP-a. Najmlađi član delegacije je Luka Matošević (19), student TVZ-a. Luka inače već ima broncu s ovogodišnjeg EP-a.
Slomio nos na ovom SP-u
– Krenuo sam s MMA pa me trener upoznao s combat sambom. Mislim da je to najkompletniji borilački sport, ima puno elemenata svih drugih sportova koji se moraju povezati. Baš uživam u tome, fokusiran sam samo na sport i fakultet. Nema izlazaka, propustio sam mnogo rođendana i vjenčanja, ali nije mi žao. Svaki dan moram biti na treningu, inače nema rezultata.
Kada smo već kod combata, tu su još Patrik Sumpor (26) i Marino Dugandžić (22), koji se ovime bavi godinu i pol.
– Treniram primarno džudo 10 godina, a posljednjih pet MMA i jiu-jitsu. Sambo mi paše jer je dobra stepenica za budućnost u MMA karijeri. To je ono čime se želim baviti – kaže sambist koji se s ovog SP-a vraća slomljena nosa, ali na sve odgovara s "nema veze, dogodi se". Iza sebe ima broncu s EP-a i zlato sa Svjetskoga kupa, a riječ odricanje u njegovu rječniku ne postoji.
– Radim u diskoteci i kao policajac u zatvoru, tu su još cura i prijatelji, sve se stigne, još i treniram dva puta dnevno.
Ništa manje o treninzima se ne brine ni Patrik, koji kaže da nije u nogometu jer ima dvije lijeve noge. Borilačke vještine prakticira posljednjih 20 godina, a ima srebro s ovogodišnjeg EP-a, ali i mnogo planova.
– Završio sam fakultet, lagano mi je sve stresno, ali uspijevam ugurati sambo u to. Zaručnica me podržava, bila je vrhunska sambistica, sve zna. A podržava me i brat, on i ja imamo planove otvoriti svoju dvoranu, raditi džudo i sambo s djecom. Povezani smo jako, uvijek se bodrimo, komentiramo protivnike, radimo interne taktike, sve zajedno...
Brat mu je također u Astani, Dino Dominic Sumpor (29), šaljivdžija hrvatske reprezentacije. Glavni je za šale i dizanje atmosfere. Inače je student KIF-a i trener džuda, brončani sambist s EP-a 2024. te sada sedmi na svijetu. Iako je on stariji, kaže:
– Brat je malo veći frajer od mene, ali doma se zna tko je glavni. Međusobno se podržavamo, nema tu nikad trzavica, znali smo se potući kao djeca, sad ne, sad surađujemo – kaže Dino, koji je s nama razgovarao pa nesebično otišao zagrijati kolegu Olivera Makarovića (22) koji se netom nakon tog borio pa osvojio peto mjesto na svijetu u svojoj kategoriji. Sambo je i njemu u obitelji jer trenira i njegov stariji brat.
– Krenuo sam s džudom, ali slijedio sam brata u sambo, tu sam pet godina. Najmlađeg brata to ne zanima, pokušali smo ga nagovoriti, ali ne da se – kaže ovaj student ekonomije koji uz treninge radi i studentski posao, ali ne žali se.
– Imao sam dvije operacije koljena pa svako malo razmišljam o odustajanju, ali uvijek prevagne druga strana. Mama katkad kaže: "Ostavi to, nemoj si to raditi", ali zna da to želim pa me ipak svi podrže na kraju.
Podršku ima i Karlo Krajačić (24) koji je također krenuo iz džuda, studira na KIF-u i sport mu je život. Nada se ipak da će sambo još više zaživjeti.
– Lagano se diže ovaj sport u Hrvatskoj, imat će lijepu budućnost za nekoliko godina. Kada je bila korona, nekoliko sam puta pomislio na odustajanje, ali nisam posustao, nije mi žao, ovo volim.
U reprezentaciji su i tri djevojke. Ivana Mandarić (28) trenerica je džuda, a prebacila se u sambo i osvojila zlato na Svjetskom kupu. O ženama u ovom sportu kaže:
– Manje nas je, nemamo toliko sparing-partnera i nemamo nekoga za sambo pa radimo džudo, a kada dođemo na natjecanje, prilagođavamo se. Nije taj sport još toliko popularan, nije olimpijski pa možda cure ne privlači. Osim toga, tu su i ozljede. Imala sam ozljedu ključne kosti pa slomljeno rebro, slomljen nos, sad je koljeno stradalo, ali uvijek me nešto vuče da nastavim, jednom će se sve to vratiti.
Lara Vuksanić (24) studentica je prehrambeno-tehnološkog fakulteta, sambo trenira samo godinu i pol, a već je na SP-u.
– Trenirala sam košarku i trener mi je predložio da odem na džudo da poboljšam pokretljivost, otišla sam, tamo vidjela sambo i tako je sve krenulo – kaže Lara, koja ne voli medijsku pozornost, ali voli borbe.
– Mama nije znala kakvi su to sportovi, pustila sam joj jednom snimku svoje borbe, vidjela sam joj suzu u oku, bilo ju je strah, ali tu je tata da je smiri. Drago joj je sad kad vidi da mi je dobro i da mi se ovo sviđa.
Možda najtrofejnija u ovoj družini je Lea Katarina Gobec (26), koja već ima dvije bronce i srebro s EP-a te broncu i srebro sa SP-a. Dobru podlogu za sambo imala je u džudu i hrvanju.
– U sambu sam od 2018., ali hrvanje sam brusila u Americi. Tamo sam odradila dva razreda srednje škole, ali i puno nožnih tehnika, koje mi sada pomažu – kaže pa priznaje da uza sve iskustvo i dalje ima tremu.
– To je uvijek tu, ali ne nabrijavam se, ima pjesma koju slušam od Glass Animalsa, opuštajuća je, vizualiziram si da ležim i samo dišem.
Puno odricanja, ali i nagrada
Lea je upravo završila šumarstvo i drvnu tehnologiju, a potragu za poslom stopirala je zbog SP-a. Štoviše, puno toga je u životu zbog sporta stopirala.
– Kada sam bila mlada, u srednjoj školi, pa svi drugi izlaze, a ja ne, bilo mi je žao, sad na to ne gledam tako. Zbog natjecanja nisam išla na krizme brata i sestre, žao mi je, ali kao sportaš nekih se stvari moram odreći da bih druge mogla dobiti.
A dobila je puno, medalje i uspjeh. No ne bi toga bilo da tu nisu za sve njih dva važna kotačića – treneri Gunjević i Petranović.
– Ništa od ovog ne bih uspjela doživjeti, dostići i osvojiti da nema trenera, izbornika i tajnika Saveza. Petranović me trenira, zna kako se osjećam u svakom trenutku, što treba raditi, što ne, najveća mi je podrška.
