Sandra Perković više voli ležerniji pristup treningu, nego strogi red, rad i disciplinu pa je nakon OI u Londonu uslijedio rastanak s dugogodišnjim trenerom Ivanom Ivančićem. Novi trener je njezin dečko Edis Elkasević s kojim na SP-u u Moskvi juriša na prvo zajedničko veliko odličje.
Prije dvije godine Sandra Perković nije otišla na SP u Južnu Koreju zbog suspenzije jer je bila pozitivna na dopinškoj kontroli. Već i te 2011. bila je prva kandidatkinja za zlato. Zaustavila ju je šestomjesečna suspenzija, a kazna je bila blaga jer je i prekršaj bio iz neznanja.
- Bit će još prvenstava. Ne brinem se - govorila je tada Sandra.
U međuvremenu je osvojila europsko (Helsinki 2012.) i olimpijsko zlato. U seniorskoj karijeri Sandra i ne zna za druga odličja osim za ona najsjajnija. Dvaput je bila europska prvakinja (2010. i 2012.) te olimpijska pobjednica (London 2012).
- Jedan do glavnih ciljeva ove sezone je svjetsko zlato. To mi još jedino ne nedostaje - rekla je Sandra.
Neće biti najmlađa pobjednica
Osvoji li u Moskvi zlato, bit će tek treća diskašica koja ima olimpijski i svjetski naslov. To je do sada pošlo za rukom samo Njemici Martini Hellman, koja je bila svjetska prvakinja 1983. i 1987. godine te olimpijska pobjednica u Seulu 1988. godine, i Bjeloruskinji Eleni Zverevoj koja je bila svjetska prvakinja 1995. i 2001. godine te olimpijska pobjednica u Sydneyju 2000. No, Sandra bi mogla postati prva diskašica u povijesti koja bi objedinila sva tri naslova (europski, svjetski i olimpijski).
Sandra će u Moskvi nastupiti s 23 godine i osvoji li naslov, ipak neće biti najmlađa pobjednica. S 23 godine svjetske prvakinje bile su Novozelanđanka Beatrice Faumita (1997. godine) i Njemica Martina Hellmann (1983).
Sandra je počela trenirati atletiku u drugom razredu osnovne škole, gdje je također igrala košarku i odbojku. U šestom razredu usredotočila se na bacanje kugle i diska, a 2004. pridružila se atletskom klubu Dinamo-Zrinjevac gdje je ostala do danas. U prvoj godini u klubu popravila je osobni rekord za 18 metara. Sa 16 godina bacala je disk 50,11 metara, a u istoj toj dobi Vera Begić, koja je do pojave Sandre čak 21 put rušila rekord Hrvatske, bacala je disk 48,70 metara. Vera je u mlađim dobnim skupinama nagovijestila veliku karijeru. Na Olimpijskim igrama mladih u Moskvi 1998. osvojila je srebro, a tri godine kasnije na juniorskom EP-u u Grossetu (Italija) bila je druga. U seniorskoj konkurenciji osvajala je medalje na Mediteranskim igrama (bronca i srebro), a njezin najduži hitac u karijeri bio je 61.52 metra iz 2009.
- U seniorskoj konkurenciji nisam uspjela zbog okolnosti o kojima još ne bih javno govorila. Nisam imala ni podršku u klubu, međuljudski odnosi bili su loši. Atletika mi i nije bila prioritet, već školovanje. Posljednji ozbiljni atletski pokušaj bio je odlazak u Budimpeštu gdje sam trenirala kod Sandora Varge. Tamo sam se s Ivanom Brkljačić temeljito pripremala za Olimpijske igre u Pekingu. No, na Igrama sam dobila temperaturu, podbacila sam i silno se razočarala - rekla je Vera Begić Blečić.
Možda bi bilo sve drugačije da je došla u ruke Ivanu Ivančiću.
- Razmišljala sam o dolasku u Zagreb, ali Ivančić mi ne bi bio prva opcija. Super je trener, ali ne bih mogla pratiti taj njegov spartanski ritam - istaknula je Vera.
Vera Begić: Sandra mi se divila
Sandru poznaje iz kadetskih dana.
- Jako me je cijenila i divila mi se. Uvijek mi je govorila da sam mršava, da super izgledam za diskašicu i uvijek se pitala kada će ona prebaciti prvi put 60 metara. Nekoliko puta smo zajedno nastupale na prvenstvima Hrvatske i uvijek sam je pobjeđivala. Doduše, već 2009. u Čakovcu je to bilo gusto, ali sam ipak pobijedila - rekla je Vera, dodavši:
- Sandrina velika prednost je jaka glava. Ja sam uvijek prije natjecanja previše razmišljala. Da sam bila toliko mentalno jaka, vjerojatno bih imala puno boljih rezultata - zaključila je Vera.
Prvi Sandrini uspjesi u bacanju diska došli su 2006., kada je sudjelovala na svom prvom velikom natjecanju, Svjetskom juniorskom prvenstvu u Pekingu, godinu dana kasnije osvojila je srebro na Svjetskom prvenstvu mladih, a na Europskom juniorskom prvenstvu u Novom Sadu 2007. bila je prva. A te 2007. godine pretrpjela je vrlo ozbiljan udarac nakon što joj je dijagnosticirana upala slijepog crijeva, što je izazvalo gotovo fatalnu sepsu koja je zahtijevala dvije hitne operacije i dugotrajan oporavak. Izgubila je 20 kilograma u procesu te nitko nije očekivao da će se vratiti treningu u skorije vrijeme.
Međutim, nastavila je trenirati nakon tromjesečne stanke i vratila se u konkurenciju osvojivši zlatnu medalju u Novom Sadu, gdje je postavila novi nacionalni rekord - 62,44 metra. Ostavila je drugu suparnicu za čak 7,33 metra, što je najveća razlika u povijesti europskih juniorskih, ali i seniorskih prvenstava.
Seniorska karijera počela je na Svjetskom prvenstvu u Berlinu 2009. kada je, s 19 godina, bila najmlađa finalistica. Godinu dana kasnije osvaja prvo europsko zlato, slijedi suspenzija, pa veliki povratak 2012. kad osvaja europsko i olimpijsko zlato. U Londonu je postavila i osobni i državni rekord 69,11 metara.
Priča je objavljena u sportskom tjedniku Max!