"U svijetu je malo takvih igrača. Jako je raznovrstan. Ima odlične ulaze na dva metra kao drugi centar. Odličan je obrambeni igrač. Jako ga je teško isključiti. Majstoricu za prvaka odigrao je maestralno, za naslov Jadrana zabio je Jugu četiri pogotka ali ono najbolje kod njega je da ima još prostora za napredak."
Ovako je svoj izbor za vaterpolista godine obrazložio Frano Vićan (47), negdašnji čuvar mreže svjetskih prvaka a danas trener vratara u Mladosti koji je biranim riječima pričao o Rinu Buriću, i službeno, najboljem vaterpolistu (MVP) posljednjeg Prvenstva Hrvatske.
Na svojoj listi sedmorice najboljih vratarska legenda ima dvojicu vratara.
- Marko Bijač je za mene najbolji vratar svijeta, ove godine nije branio na onoj razini kao što je to činio na posljednjem Prvenstvu Europe igranom u Splitu, što je razumljivo. Ono je bilo nemoguće, događa se jednom ili dvaput u karijeri. No, Marko je vratar na kojeg se trener i momčad mogu osloniti. Baš kao i Toni Popadić koji je s Jugom osvojio regionalnu ligu i to u Beogradu pri čemu su obje utakmice Dubrovčani dobili na peterce. A Popadić je majstor za peterce.
Između trećeg i petog mjesta, na Vićanovoj listi, smjestio se Jerko Marinić Kragić.
- Jerko je čistokrvni, neustrašivi, napadač kojem se otvorilo u kasnijoj fazi karijere. Pun je energije koju prenosi i na momčad. Dosta je popravio igru u obrani no tu još ima rezervi.
Od četvrtog do sedmog mjesta su Marko Joković, Luka Bukić i Josip Vrlić.
- Maro je bezvremenski i teško je i zamisliti igru Juga bez njega. Kod njega se najmanje trebaju gledati brojke jer on puno više radi za momčad no što brojke pokazuju. Bukić je jako koristan igrač u oba pravca s time da bih volio vidjeti da se u napadu više nametne, da ima više inicijative jer za to ima kvalitetu. Vrlić je pak jedan od najboljih centara svijeta, on svojoj momčadi uvijek osigurava dubinu napada i veliki broj suparničkih isključenja, sidraš je koji u svakom napadu beka koji ga čuva drži na dva metra.
Prvi ispod crte završio je Loren Fatović.
- Nije ga bilo na Svjetskom prvenstvu i osjetilo se da nedostaje. To je igrač koji zna zabijati puno laganih pogodaka, iz kontri ili pak brze realizacije igrača više, takvi pogoci demoraliziraju suparnike.
A upravo je Frano Vićan demonstrirao kako se demoralizira suparnik kada je u finalu Svjetskog prvenstva kod 6:7 obranio Mađaru Szivosu čistu kontru, jedan na jednoga, manje od tri minute prije kraja za mogućih mađarskih dva plus.
- To je najlošija situacija za vratara, možda lošija i od peterca. Ti tada nemaš velike izglede ali moraš imati ideju. Ja sam tog igrača znao još iz Italije, igrali smo sparing utakmice pa sam znao što čini u takvim prilikama.
Nakon obrane tog zicera, Joković je zabio za izjednačenje a Hrvatska je na koncu pobijedila (9:8) i osvojila naslov svjetskih prvaka u čijem sastavu je bilo šest jugaša (Vićan, Bušlje, Joković Smodlaka, Marković, Bošković) što nas je potaknuo kako Frano kao Dubrovčanin gleda na današnji Jug.
- Iznimno poštujem rad klupske uprave i Jugovih trenera no, s obzirom na financijske okolnosti, teško je danas držati korak s Europom. Jug nije na razini na kojoj je bio posljednjih dvadesetak godina što ne znači da nije u igri za sve domaće trofeje. Itekako jest. Ona generacija teško je ponovljiva, ne zaboravimo tu su još bili Dobud, Obradović i Sukno, svi olimpijski pobjednici.
Gube li to hrvatski klubovi financijsku utrku s talijanskim, srpskim, mađarskim, španjolskim i grčkim klubovima?
- Prošle godine je Jug ušao među Final Eight Lige prvaka na osnovu razlike pogodaka. A prije smo na Final Fouru znali imati po dva kluba. A devedesetih smo dvije godine zaredom imali Jadran i Mladost u finalu Lige prvaka.
Vićanov sportski put zemljopisno je išao ovako:
- U Zagreb sam došao nakon srednje škole i tu sam, u Mladosti, ostao devet godina. Nakon što smo dobili Juga u majstorici u Gružu, kada su izbili neredi, tri sam godine igrao u Italiji. Nakon toga sam se vratio i šest godina u Jugu, to mi je bila želja jer sam od kuće otišao vrlo mlad. Na kraju sam četiri sezone igrao u Primorju.
Kao klinac najprije je bio rukometni vratar a tek onda vaterpolski.
- Bio sam ja vratar i u nogometu. Kao rijetko kojem klincu, meni su vratari bili uzori. U nogometu je to bio Rus Rinat Dasajev a u rukometu Mirko Bašić i Thomas Svensson. U vaterpolu su to bili Šoštar, Rollan i Školneković s kojim sam dvije godine igrao u Mladosti.
U kojem je od ta dva sporta vratar značajniji u jednadžbi uspješnosti?
- Rukomet je dinamičniji, veći je broj napada i više se postiže pogodaka nego u vaterpolu no niti u jednom od ova dva sporta nema rezultata ako nemaš pravog vratara.
Što je to vratarski talent? Koje to psihofizičke osobine treba dijete imati da bi moglo postati vrhunskim vratarem poput Školnekovića, Pavića, Bijača ili pak Vićana, vratara koji ima svjetsko (2007.) i olimpijsko (2012.) zlato?
- Bez talenta nema ništa ali niti bez posvećenosti. Tko ne radi na sebi, tko ne prati velika natjecanja i velike svjetske igrače, tko nije svjestan nedostataka taj ne može ostvariti puni potencijal. Poželjno je imati duge ekstremitete, jake noge, reflekse, eksplozivnost, fleksibilnost ... Važno je i čitanje napadačke igre suparnika što dolazi s iskustvom. Kad sam počeo pričati i naštimavati obranu sebi po mjeri tu sam napravio novi iskorak u svojoj kvaliteti branjenja. A mladim vratarima treba vremena da se nametnu momčadi i da ga suigrači počnu slijediti ali i da dobiju zeleno svjetlo od trenera.
Na koje od spomenutih zlata su mu sjećanja slađa?
- Prije SP-a nismo imali uspjeha, nitko nije računao na nas pa je to zlato bilo šok i za nas same a i po dočeku u Zagrebu vidjelo se koliko smo iznenađenje napravili. Što se pak tiče olimpijskog zlata to i je bio san - biti olimpijski pobjednik. Tu sam priliku propustio u Sydneyju, Ateni i Pekingu ali sam s 36 godina uspio ispuniti dječačke snove.
A to mu je omogućio Ratko Rudić koji ga je pozvao da bude dio tima u veteranskim godinama. U čemu je njegova trenerska tajna?
- Ratko se na velikim natjecanjima osjeća kao u dnevnom boravku. On zrači mirnoćom koju prenosi na momčad. Na velikim natjecanjima treba znati relaksirati momčad a da se ne uljuljaš treba znati kada stisnuti a kada opustiti. Za vrijeme londonskih Igara on je nama iskusnijima kazao učinimo to da ovi mlađi ne razmišljaju samo o utakmicama, da ne dođe do psihološkog zamora.
Izbor Frana Vićana
1. Rino Burić (Jadran/Jug) ................................. 7
2. Marko Bijač (Olympiacos) ...............................6
3. Jerko Marinić Kragić (Jadran) .........................5
4. Toni Popadić (Jug) ..........................................4
5. Maro Joković (Jug) ..........................................3
6. Luka Bukić (Jadran) .........................................2
7. Josip Vrlić (Radnički/Jadran) ..........................1